Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

LUNAČEK, Vladimir, likovni, književni i kazališni kritičar, dramski pisac (Vinkovci, 23. I. 1873 — Zagreb, 1. VIII. 1927). Brat pravnika i ekonomista Valdemara. Kao gojenac Plemićkoga konvikta gimnaziju polazio u Zagrebu 1884–90. i završio u Vinkovcima 1892, potom studirao medicinu u Beču i Pragu do 1893. te pravo u Zagrebu 1893–96. Napustivši studij, 1898–1902. privatno poučavao u Rakovu Potoku i u I. Deutscha u Koprivnici, od 1903. bio novinar u Agramer Zeitungu, 1905. urednik kulturne rubrike u Dnevnom listu te od 1906. do kraja života radio u Obzoru (urednik 1918–27). Uređivao i kalendar Strossmayer (1907–09), Ilustrovani Obzor (1908–09) te novu seriju Vienca (1910–13); urednik za ilustracije u Savremeniku 1914–15. Kao pripadnik praške skupine »mladih«, u programatskom modernističkom časopisu Život (1901, 3) objavio teorijske članke o likovnoj umjetnosti fin de sièclea (Ciljevi moderne umjetnosti i Moderno slikarstvo) te pratio arhitektonsku (Das neue Handels-Kammer- und Museal-Palais. Agramer Zeitung, 1903, 3), izložbenu (Izložbe u salonu Ullrich. Obzor, 1915, 324; Iz naših umjetničkih ateliera. Ibid., 1918, 276), restauratorsku (Franjevačka crkva. Hrvatsko pravo, 1902, 1996) i spomeničku aktivnost u Zagrebu (Strossmayerov spomenik, kalendar Strossmayer, 1908). U Savremeniku pisao pregledne članke o umjetnosti moderne (Prilozi za povijest hrvatske umjetnosti, 1906, I/6; Petnaest godina hrvatske umjetnosti, 1914, 1–2, 4) i T. Krizmanu (1908, 5), u Obzoru o J. Miši (1916, 274) i V. Kovačiću (1924, 289), a 1920. objavio prve hrvatske monografske studije o B. Čikošu Sesiji i R. Frangešu Mihanoviću. U stalnom prijeporu s vodstvom DHK i MH, zauzimajući se za slobodu intelektualne misli i umjetničkoga stvaranja, impresionistička i artistička stajališta moderne iznosi u književnokritičkim tekstovima Dva književna pokreta (Savremenik, 1907, 7–9) te In Tyrannos! (Obzor, 1913, 349), a književnom kritikom redovito se počinje baviti nakon smrti A. G. Matoša 1914. Modernističke teze varira i u zapisku Na valu pjesme (Obzor, 1914, 176), prvom kritičkom prikazu antologije Hrvatska mlada lirika, nagovješćujući njezino prevratničko značenje u pjesništvu moderne. Vrstan poznavatelj književnih prilika i kroničar književne produkcije, u godišnjim književnim pregledima u Obzoru (Mladi od danas i nekad, 1917, 58–59; Devalvacija literature, 1924, 177) propituje estetsku vrijednost dijela književnosti hrvatskih modernista, a u studiji Bilansa hrvatske moderne (Savremenik, 1923) promiče estetske postulate moderne. U osvrtu na stajališta A. Barca (Knjiga o Šenoi. Obzor, 1926, 174–175) suprotstavlja se njegovoj apologiji Šenoina utilitarizma te, tumačeći tijek realizma u hrvatskoj književnosti XIX. st., afirmativno ocjenjuje K. Š. Gjalskoga, J. Leskovara i J. Kozarca. Napisao predgovore i povoljno vrjednovao Matoševe Umorne priče (Zagreb 1917) i Izabrane pjesme D. Domjanića (Zagreb 1924) te s kritičkim komentarima priredio Pjesme V. Vidrića (Zagreb 1924), o kojem je donio i nepoznate biografske podatke. Kazališnu kritiku, započetu u Agramer Zeitungu (1904–05), nastavlja kao kritičar rada zagrebačkoga HNK u Obzoru (1904–09, 1913–24), u kojem je za liječenja u Crikvenici (1925–27), iako formalno glavni urednik, uređivao samo kazališnu rubriku, a javljao se i u periodicima Gluma (1922) i Comoedia (1924–25). Unatoč nerazumijevanju i odbacivanju redateljskih inovacija, faktografskoj nepouzdanosti, neodmjerenosti i subjektivizmu te sukobu s intendantom J. Benešićem, zbog usredotočenosti na glumačku izvedbu i scenska rješenja jedan je od začetnika teatrološkoga pristupa u kazališnoj kritici (N. Batušić). Književnu suradnju, započetu noveletom Moj prijatelj Ivo (Svjetlo, 1900, 29–31), nastavio je kao dramski autor u Četiri aktovke (Dužnik, Poslije kazališta, Zvijeri i Savjest, 1910), izvorno napisane na njemačkom u scenskoj maniri A. Schnitzlera (drama Dužnik izvedena je na Radio-Zagrebu 1940). Slavensku uzajamnost u duhu T. G. Masaryka promiče u drami Ilirci (1912; izvedena 1918. u zagrebačkom i osječkom HNK). Dramatizacija Smrti Smail-age Čengića I. Mažuranića (1913), koju je obrazložio u časopisu Kritika (1922, 10–12), te salonski ljubavni komad Ihr Lied (1919), posvećen Maji Strozzi-Pečić u povodu neostvarena dramskoga debija, posmrtno su mu tiskani u knjizi Djelo Vladimira Lunačeka (2004), a kazališne kritike i studije te portreti znamenitih suvremenika skupljeni u izdanju Eseji i kritike (1994). Kritikama je zastupljen u zagrebačkim izdanjima Hrvatska književna kritika (1935), Hrvatska mlada lirika (1980), Polemike u hrvatskoj književnosti, 6 (1983) i O hrvatskoj arhitekturi (1992). Surađivao i u Hrvatskom pravu (1901–02, 1906), Narodnim novinama (1901–04) i Jutarnjem listu (1926–27). Opsežna rukopisna ostavština čuva mu se u Zagrebu u NSK i u Zavodu za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe HAZU. Portretirali su ga J. Bužan 1902 (ulje, Muzej grada Zagreba), R. Valdec 1905 (poprsje u bronci, Gliptoteka HAZU) i M. C. Crnčić oko 1912 (grafika). Potpisivao se i prezimenom, inicijalima, pseudonimom Heril Frinih te šiframa -č-, L., L-k, V. L-k.

DJELA: Četiri aktovke. Zagreb 1910. — Ilirci. Zagreb 1912. — Bela Čikoš-Sesia. Zagreb 1920. — Frangeš-Mihanović. Zagreb 1920. — Eseji i kritike. Vinkovci 1994. — Djelo Vladimira Lunačeka. Dani Josipa i Ivana Kozarca, 9. Vinkovci 2004, 42–61, 111–135.
 
LIT.: M. Cihlar Nehajev: (O knj. Četiri aktovke). Savremenik, 5(1910) 6, str. 415–421. — A. G. Matoš: Lunaček. Riečki novi list, 4(1910) 100, str. 1. — Đ. Šurmin: (O knj. Ilirci). Savremenik, 7(1912) 8, str. 478–481. — U. Donadini: Kad mi mrtvi ustajemo. Tako je govorio Lunaček. Kokot, 2(1917) 8, str. 119–120. — L. Vojnović: Obzorovi feljtonisti. Jugoslavenska njiva, 8(1924) 1, str. 40. — Godišnjak Narodnog kazališta u Zagrebu za sezone 1914/1915–1924/1925. Zagreb 1926, 143. — (Nekrolozi): M. Dežman, Obzor, 68(1927) 204, str. 5. — G. Krklec, Srpski književni glasnik (Beograd), NS 1927, XXI/8, str. 638–639. — M. Krleža: Kako se kod nas piše o književnosti. Književna republika, 4(1927) 2, str. 127–128. — M. Petanjek: Kako se kod nas pišu kritike. Savremenik, 20(1927) 5, str. 234–240. — Lj. Wiesner: O Vladimiru Lunačeku. Ibid., 11, str. 486–489. — Obzor. Spomen-knjiga 1860–1935. Zagreb 1936, 270, 280, 285. — A. Barac: Hrvatska književna kritika. Zagreb 1938. — J. Benešić: Kritike i članci. Zagreb 1943. — J. Horvat: Povijest novinstva Hrvatske. Zagreb 1962, 341, 392, 425–429. — Isti: Hrvatski panoptikum. Zagreb 1965. — B. Hećimović: Hrvatska dramska književnost između dva rata. Rad JAZU, 1968, 353, str. 131, 143–144, 182, 213, 303–307. — N. Košutić-Brozović: Francuske književne pobude u časopisima hrvatske moderne. Ibid., 1969, 355, str. 471, 519–521. — N. Batušić: Hrvatska kazališna kritika. Zagreb 1971. — V. Flaker: Časopisi hrvatskoga modernističkog pokreta. Zagreb 1977. — J. Horvat: Živjeti u Hrvatskoj 1900–1941. Zagreb 1984, 204–213, 268–277. — N. Vončina: Hrvatska radio-drama do 1957. Zagreb 1988. — Repertoar hrvatskih kazališta, 1–2. Zagreb 1990. — A. Bogner-Šaban: (Pogovor). U: Eseji i kritike. Vinkovci 1994, 161–172. — Z. Jurić: Pirova pobjeda. Čovjek i prostor, 43(1996) 618, str. 52–53. — G. Nikić: Čuvaj se kritičara! Večernji list, 41(1997) 25. VII, str. 68; 28. VII, str. 36. — Z. Zima: Sunce je zalazilo dvaput. Novi list, 51(1997) 30. XI, str. 6. — A. Bogner-Šaban: Povrat u nepovrat. Zagreb 2001. — (V. Lunaček s bibliografijom). Dani Josipa i Ivana Kozarca, 9. Vinkovci 2004, 13–41, 62–110, 136–186, 254–255. — M. Grigić: O Četirima aktovkama Vladimira Lunačeka. U: Zavičajnik. Osijek 2005, 149–163. — I. Hergešić: Hrvatska moderna. Zagreb 2005. — B. Novak: Hrvatsko novinarstvo u 20. stoljeću. Zagreb 2005. — I. J. Bošković: Odjeci čina ujedinjenja 1918. godine u dramskoj književnosti i kazalištu. Croatica et Slavica Iadertina, 3(2007) str. 282–283. — A. Bilić: Zapostavljena književna baština. Zagreb—Vinkovci 2009. — T. Luetić: Studenti Sveučilišta u Zagrebu (1874–1914). Zagreb 2012. — Ž. Brlobaš: Benešićeva književnokritička promišljanja. Croatica et Slavica Iadertina, 10(2014) 1, str. 243.
 
Tea Rogić Musa (2018)