MANOJLOVIĆ, Gavro

MANOJLOVIĆ, Gavro (Gavril, Gabriel, Gabro, Dragomir), povjesničar, političar i pjesnik (Zadar, 27. X. 1856 — Zagreb, 1. XI. 1939). Klasičnu gimnaziju završio u Zagrebu 1876. Studirao povijest, geografiju, filozofiju i klasičnu filologiju u Zagrebu i Beču, gdje je 1882. položio profesorski ispit i 1896. doktorirao tezom Zur Erklärung der Widerstandskraft des späteren römischen Reiches (400–800 n. Chr.). Das römisch-griechische Volk: Das Volk (Demos) von Konstantinopel (na hrv. tiskano u: Nastavni vjesnik, 1904; franc. prijevod u: Byzantion, Bruxelles 1936, p. o. 1937). Gimnazijski nastavnik od 1880 (Požega, Zagreb, Osijek – ravnatelj 1891–94). U Zagrebu na Mudroslovnom fakultetu privatni docent za rimsku povijest od 1897, izvanredni profesor na katedri za opću povijest staroga vijeka od 1901. i redoviti od 1902. do suspenzije odn. umirovljenja 1908 (kad je supotpisao prosvjedno pismo banu P. Rauchu, objavljeno u Srbobranu, 1908, 81), suplent od 1910. i redoviti profesor od 1914. do umirovljenja 1924 (dekan 1905–06. i 1923–24), potom 1924–33. predsjednik JAZU (pravi član od 1908, književni tajnik 1909–19). Proučavajući povijest Bizanta, bavio se i temama iz rane hrvatske povijesti. Uz tezu, izvorni su mu prinosi o mletačkim prefektima u Dalmaciji u X–XI. st. i datiranju prijenosa relikvija sv. Anastazije u Zadar (Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 1901) te o Jadranu u IX. st. (Rad JAZU, 1902, 150), četiri studije o spisu De administrando imperio (Ibid., 1910, 182; 1911, 186–187) i uvodni prilog u Zborniku kralja Tomislava (Zagreb 1925; urednik). S francuskoga je preveo Poviest iztočnih naroda u starom vieku G. Masperoa (Zagreb 1883), za nastavu sastavio prvu knjigu (predviđene dvije) Povijesti staroga Orijenta u tri sveska (1923), prvi takav prinos u hrvatskoj historiografiji. Jedinstveno mu je i djelo Sile pokretnice i pravilnosti u univerzalnoj historiji (1927), pokušaj »nacrta induktivne filozofije historije«. Objavio i neke temeljno filozofske i filološke radove (Izvješće o Kralj. velikoj gimnaziji u Zagrebu, 1880–81; Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 1904) te studiju o europskoj civilizaciji (Pravda, Beograd 1934, 10 610, 10 614, 10 625–10 626, 10 628–10 629). Raznovrsni povijesni prilozi, osvrti, prikazi izdanja i izložba, članci o JAZU (osobito o njezinim utemeljiteljima i dobročiniteljima) i političkim prilikama, mnoga izvješća i govori tiskani su mu u izdanjima Narodne novine (1898, 1931), Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva (1899), Nastavni vjesnik (1901, 1904–07, 1921–22; urednik 1905–07), Ljetopis JAZU (1910–14, 1916–18, 1924–31), Letopis Matice srpske (Novi Sad 1912), Savremenik (1912, 1926), Hrvatski pokret (1914), Srbobran (1914), Narodno djelo (1919–21), Zbornik za pučku prosvjetu (1922), Novosti (1923, 1931, 1934–35, 1938), Obzor (1923, 1926), Novi list (1928), Zagrebački nadbiskup dr. Antun Bauer u životu i u djelu (Zagreb 1929), Preporod (Beograd 1930), Pravda (1931), Morgenblatt (1932) i Liga naroda (1933). — Član Srpske samostalne stranke odn. Hrvatsko-srpske koalicije, biran je 1908. i 1913. u iločkom kotaru u Hrvatski sabor, među ostalim 1908–18. bio član i potpredsjednik Odbora za bogoštovlje i nastavu i zastupnik u zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru. God. 1918. član Središnjega odbora NV SHS, u Privremenom narodnom predstavništvu 1919. isprva u Demokratskom klubu, potom, istupivši, u posebnoj skupini zastupnika; 1920. pristupio Narodnoj radikalnoj stranci i na njezinoj se listi u Zagrebu neuspjelo kandidirao na izborima za Ustavotvornu skupštinu. Dopisni član SKA od 1910. U JAZU osobito zaslužan za skupljanje građe i utemeljenje Orijentalne zbirke. Nakon uspostave Šestosiječanjske diktature 1929. usprotivio se ideji o jedinstvenoj akademiji u Beogradu sa zagrebačkom i ljubljanskom sekcijom (Obzor, 1929; tiskano i kao p. o. Jedna akademija ili tri i Još o temi »Jedna akademija ili tri«). Bio i predsjednik Društva visokoškolskih nastavnika u Zagrebu 1922–25. — U mladosti objavio opsežnu pjesničku zbirku mahom ljubavnih i domoljubnih motiva, u vezanom stihu i mjestimice odveć artificijelnoj neoklasicističkoj maniri, Mladi dani Veljkovi (1880; omanji izbor u: Srbobran, 1908, 46); versifikacijsku vještinu očitovao napose u sonetu. Pjesme tiskao i u izdanjima Vienac (1879–80, 1883, 1886), Slava preporoditeljem! (Zagreb 1885), Pobratim (1891, 1898, 1903, 1905–06; urednik 1898–1905) i Nada (1897–1900). Neke se u rukopisu (R 5431) čuvaju u NSK u Zagrebu, gdje je i osamdesetak njegovih pisama. Portret mu se čuva u palači HAZU u Zagrebu (Ž. Borić), ostavština u Arhivu SANU u Beogradu (dopisivanje s J. Cvijićem u Cvijićevoj ostavštini).