Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

MALEC, Ivo (Ivan), skladatelj, pedagog i dirigent (Zagreb, 30. III. 1925 — Pariz, 14. VIII. 2019). U Zagrebu završio klasičnu gimnaziju 1943, na Muzičkoj akademiji studirao od 1945. kompoziciju u M. Cipre (diplomirao 1954) i dirigiranje u F. Zauna. Kratko radio na Radio-stanici Zagreb 1946, u Zemaljskom kazalištu lutaka u Zagrebu 1948. i u Narodnom kazalištu u Rijeci (v. d. direktora Opere) 1952. Usavršivao se u Parizu, gdje se 1955. upoznao s radom Grupe za istraživanje konkretne glazbe, 1956. polazio predavanja na Konzervatoriju (O. Messiaen), a 1957. upoznao P. Schaeffera, koji je presudno utjecao na njegov skladateljski svjetonazor; nakon što se 1959. trajno nastanio u Parizu, postao je članom njegove Grupe za muzička istraživanja (Groupe de recherches musicales, GRM, od 1960. u sastavu Službe za istraživanje Francuske radiotelevizije,od 1975. u sastavu Nacionalnoga audiovizualnoga instituta – Institut national de l’audiovisuel, INA). U GRM u Schaeffera završio tečaj 1960, bio asistent u istraživanju od 1961. te istraživač 1970–90, ujedno od 1964. radio na kolektivnim improvizacijama s tradicionalnim i eksperimentalnim instrumentarijem, sudjelovao u izradbi Schaefferove knjige Traité des objets musicaux (1966) te vodio odjel glazbenih manifestacija od 1966, istaknuvši se kao producent serije koncerata Expositions de musique expérimentale (od 1966) i Cycleacousmatique (1979–90); usporedno od 1967. surađivao s Théâtre national populaire. Profesor kompozicije na pariškom Konzervatoriju od 1972. do umirovljenja 1990; odgojio više skladatelja (F. Paris, G. Pesson, D. Tosi, D. Dufour, M. Robert). Skladati je započeo za studija u Zagrebu (Klavirski trio u C-duru,Simfonija za orkestar), a umjetničko mu je odrastanje obilježila suradnja s R. Ivšićem i V. Habunekom u kazališnoj Družini mladih, odn. Kazalištu lutaka Družine mladih. S Ivšićem nastavio surađivati i u Parizu (sjećanja na njega objavio u Gordoganu, 2011, 23–26); nadahnut njegovim tekstovima, skladao vokalni ciklus Radovanove pjesme (10 pjesama iz Ivšićeve zbirke Tanke) za sopran ili tenor i glasovir (1952; tiskano Zagreb 1955) i svoje prvo djelo konkretne glazbe, govorenu kantatu Mavena (1956), glazbu za Ivšićevu dramu Kralj Gordogan (praizvedba na Francuskom radiju 1956) te prema njegovu scenariju glazbu za balet Makete (1956), u Zagrebu praizveden koncertno 1957 (Nagrada grada Zagreba), a kao balet 1961 (koreografija Françoise Adret; u Heidelbergu 1962. izvedeno pod naslovom Sizif). Surađujući s B. Gavellom, K. Spaićem i M. Škiljanom, skladao scensku glazbu za desetak predstava u Zagrebačkom dramskom kazalištu 1955–61. te za predstave na Dubrovačkim ljetnim igrama Tirena i Skup (M. Držić, 1958), Hekuba (Euripid i Držić, 1959) i Dubravka (I. Gundulić, 1961; sjećanja objavio u izdanju Lado, hrvatsko nacionalno blago 1949–2009. Zagreb 2009). U Parizu zapažen skladbom Mouvements en couleur / Pokreti u boji za orkestar (1959; snimljeno na LP ploču I. Muzički biennale Zagreb 1961, Jugoton, 1961), međunarodni je ugled počeo stjecati od pol. 1960-ih, zauzevši istaknuto mjesto među avangardnim stvarateljima, utjecaj kojih u glazbi onoga doba postaje sve većim. Iako se bavio novim izvorima zvuka (konkretna glazba) i skladateljskim tehnikama, nije zanemario ni tradicionalne tehnike, koje je obogatio iskustvom rada u studijima konkretne i elektroakustičke glazbe. Tijekom desetljeća rada i istraživanja skladateljski mu je izričaj evoluirao, prateći razvoj tehnologije i elektroakustičkih medija, što mu je omogućilo drukčije slušanje, nastajanje i oblikovanje zvuka kao glazbene materije. Skladateljska mu aktivnost ostaje u domeni eksperimentalnoga, u primjeni raznovrsnih tehnika koje kombinira u pisanju za vokalne, instrumentalne i orkestralne sastave te za glazbenu scenu, uz djela elektroakustičke glazbe (konkretna, elektronička, numerička). Posebno mu je područje rada tzv. miješana (mixte) glazba te glazba za solo-glazbala. U kolebanjima između partiture i magnetofonske vrpce u različitim kombinacijama i inačicama stvorio je svoja glavna djela: od elektroakustičke Mavene i trilogije 3 L (snimljeno na autorsku LP ploču, Philips, 1971) – Luminétudes za magnetofonsku vrpcu (1968), Lumina za 12 gudača i magnetofonsku vrpcu (1968; snimljeno na LP ploču Antologija hrvatske glazbe, 12, Jugoton, 1973, i CD U potrazi za novim zvukom. 1956–1984, Croatia Records, 2016) i Lied za 39 gudača i 18 glasova (1969; nagrada JRTV) – preko antologijske Cantatepourelle za sopran, harfu i magnetofonsku vrpcu (1966; CD Muzički biennale Zagreb na kraju tisućljeća, Hrvatsko društvo skladatelja, Muzički biennale Zagreb, MBZ, i HRT, 1999), instrumentalnih skladba Exempla (1994) i Sonoriscausa (1997) za veliki orkestar do vokalno-instrumentalnih djela Victor Hugo – uncontretous / Jedan protiv svih, »muzičkoga plakata« za dva glumca, soliste, mješoviti zbor, orkestar i magnetofonsku vrpcu (1971), i kantate Epistola za četiri solista, zbor i veliki orkestar (2006). Uz fascinaciju ljudskim glasom, trajno je zaokupljen i orkestralnim zvukom, posebice gudača. Ciklus velikih djela za simfonijski orkestar započinje skladbom Sigma (1963), rezultatom novih iskustava u elektroakustičkom studiju i nastojanja da se studijske eksperimentalne tehnike prenesu u partituru za orkestar. Takav je odnos prema orkestru, koji je, kako navodi, tretirao kao »veličanstveni generator zvuka«, u djelima Exempla i Sonoris causa zamijenio pristupom kojim ga ponovo »simfonizira«, udaljujući se od ideala »miješanih« utjecaja koji su oblikovali partituru Sigme. Skladbu Exempla, osnovna ideja koje određuje formu (cjelina od 13 povezanih fragmenata iz ranijih skladba), nazvao je »bljeskovima biografije jedne glazbe«, a Sonoris causa, koju je držao svojim »najfrancuskijim« djelom, jedna je od njegovih najrafiniranijih skladba, homogena zvuka pojedinih orkestralnih sekcija i fina zvučnoga kolorita. Vokalno-instrumentalna djela Victor Hugo, na Hugoove političke govore, i kantata Epistola, na pismo M. Marulića papi Hadrijanu VI, svojevrsna su mu sinteza sviju glazbenih nastojanja. Spaja ih univerzalnost govorene riječi: u Hugoa artikuliranje općeljudskih vrijednosti kroz vlastito životno iskustvo na nesvjesnoj, arhetipskoj razini postaje skladateljevim osobnim glazbenim iskazom, a u Marulića kvaliteta pisane riječi u izvanvremenskom kontekstu njegovim objektom interesa u sasvim osobnom, emotivnom odnosu prema vlastitom iskustvu. Formom i sastavom Epistola je najbliža baroknoj kantati, a »muzički plakat« Victor Hugo inovativno je rješenje, koje se, uz prinos M. Kagela, izdvaja u povijesti glazbenoga kazališta u XX. st. Parafrazirajući pariški Petit Larousse illustré 1983, značenje Malecova djela u krugu naraštajnih mu skladatelja istraživača svoj puni odraz nalazi u sintezi tradicionalne glazbe (za glas i glazbala) i elektroakustičkih tehnika. Njegovi baleti nastali su kao koreografije na glazbu već postojećih skladba: Stećci (skladba Tri stećka, koreografija Ana Maletić, praizvedba Bayreuth 1965), Aquathème (skladba Vocatif, koreografija F. Adret, Amiens 1968), Absence (skladba Dahovi, koreografija M. Šparemblek, New York 1969), Sigma (koreografija R. Harrison, Rijeka 1969), Lied (koreografija Nada Kokotović, MBZ 1971), Les collectionneurs (skladbe Tutti i Sigma, koreografija Janine Charrat, Pariz 1972), Missa (skladba Actuor, koreografija V. Biaggi, Lyon 1977); komorna skladba Minijature za Lewisa Carrolla poslužila je kao glazbeni predložak za prvi hrvatski eksperimentalni plesni film Koreografija za kameru i plesače (1968; koreografija Vera Maletić, redatelj K. Golik). Mnoga su mu djela nastala po narudžbi državnih kulturnih i glazbenih institucija (GRM, Francuska radiotelevizija, pariški Konzervatorij, Luxembourg – europski grad kulture 1995) te glazbenih festivala (Strasbourg, Luzern, Shiraz-Perzepolis, Metz, Nica), a izvodili su ih ugledni ansambli i orkestri, kojima je nerijetko dirigirao. Gotovo sve skladbe tiskane su mu u izdavačkim kućama Hans Gerig (1965–69), Salabert (1969–94, od 2001), Ricordi (1994–2001), Breitkopf & Härtel i Billaudot te snimljene na autorskim LP pločama Sigma, Cantate pour elle, Dahovi, Miniatures pour Lewis Carroll (Philips, 1969, Grand prix Académie Charles Cros), Triola ou Symphonie pour moi-même (INA–GRM, 1978), Sigma, Lumina, etc… (INA–GRM, 1981, Grand prix Académie Charles Cros i Académie du disque français), Actuor (Harmonia mundi, 1983) i CD Attacca (Salabert actuels, 1989), Ottava bassa, Cantate pour elle, Arco–11 (Erato, 1990), Doppio coro i dr. skladbe (INA–GRM, 1995), Œuvres pour orchestre et formations de chambre (Motus i Musique française d’aujourd’hui, 1999; Diapason d’or), Œuvres pour orchestre (Timpani, 2004, Diapason d’or) i Epistola, Arc–en–cello (Timpani, 2009, Orphée d’or Académie du disque lyrique); pojedine su snimljene na skupnim nosačima zvuka, među njima Oral (Erato, 1968, Grand prix Académie du disque français), Dodécaméron (Barclay, 1972, Grand prix Académie du disque français), Reflets (Harmonia mundi, 1984; INA, 2005), Week-end (INA, 2005) i Vibrafonietta (Sveta glazba, 2006). Održao je mnogobrojna predavanja i tečajeve, uglavnom praćene autorskim koncertima, u Francuskoj (Pariz, Marseille, Strasbourg, Avignon, Lyon, Bordeaux, Annecy, Perpignan) i drugim glazbenim središtima (Ženeva, Luxembourg, Lausanne, Rim, Buenos Aires, Peking, Xi’an, Šangaj, Köln, Berlin, Barcelona, Tokyo, Montréal, Venecija); ciklus predavanja Putovi glazbe održao 1995. u Zagrebu, gdje su mu autorski koncerti posvećeni 1985 (uz izložbu s katalogom u kojem je surađivao), 1990, na MBZ 1993. i 1999, te u Dubrovniku 2002. Bio suutemeljitelj Društva za suvremenu glazbu Musique plus u Parizu 1974, kad je imenovan i članom Komisije za suvremenu operu francuskoga Ministarstva kulture, član žirija Međunarodnoga društva za suvremenu glazbu (SIMC) u Varšavi 1968. te međunarodnih skladateljskih natjecanja u Torontu i Ottawi 1996–97, Messini 2001. i Samoboru 2012 (predsjednik). Tekstovi su mu objavljeni u Muzičkoj enciklopediji LZ (oba izd.), periodicima Zvuk (1958), Melos (Mainz 1969), Cahiers recherche / musique (Pariz 1976–77), Recherches (Pariz 1980) i La Revue musicale (Pariz 1986) te izdanjima Novi zvuk (Zagreb 1972; isto u: Međunarodna glazbena tribina. Zagreb 2003) i Ivo Malec (Portraits polychromes, 5. Pariz 2003; dopunjeno hrv. izd. Zagreb 2005); napisao predgovore knjizi Susreti i razgovori Bosiljke Perić Kempf (Zagreb 2009) i zborniku Proceedings of the International Conference Pierre Schaeffer (Rijeka 2011). Uza seriju radijskih emisija 1986 (France musique), o njem su snimljeni dokumentarni filmovi Lumina (serijal Les grandes répétitions, J.-C. Lubtchansky, 1970), Répétitions à Zagreb (Esti Garion, 1991), Ivo Malec, skladatelj, 1–2 (B. Gamulin i Seadeta Midžić, 1995) i Ivo Malec, 1–6 (serijal Musique mémoires, razgovor s B. Serrouom, 2002). U Francuskoj dobio Grand prix Društva glazbenih autora, skladatelja i izdavača (SACEM) 1975, Nacionalnu nagradu za glazbu 1992, nagrade »Arthur Honegger« i Akademije lijepih umjetnosti 2010, odličja časnika (1985) i zapovjednika (1990) Reda umjetnosti i književnosti te viteza Nacionalnoga reda za zasluge (2000) i Legije časti (2006), u Hrvatskoj Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo 2012 (odbio prihvatiti).

DJELA (praizvedbe, izbor): Klavirski trio u C-duru. Zagreb 1950. — Radovanove pjesme za sopran i glasovir. Radio-Zagreb 1953 (inačica za sopran i komorni orkestar Zagreb 1957). — Simfonija za orkestar. Zagreb 1953. — Sonata brevis za violončelo i glasovir. Zagreb 1957. — Mala barokna studija / Exercice de style baroque za gudački orkestar. Zagreb 1960 (inačica za 13 gudača Pariz 1999). — Mouvements en couleur / Pokreti u boji za orkestar. Pariz 1960. — Reflets za magnetofonsku vrpcu. Pariz 1961. — Dahovi I–II za magnetofonsku vrpcu. Pariz 1962. — Dialogues za glasovir. Zagreb 1963 (inačica za čembalo Frankfurt na Majni 1966). — Sigma za veliki orkestar. Zagreb 1963. — Tri stećka / Trois stèles za komorni ansambl. Zagreb 1963. — Tutti za orkestar i magnetofonsku vrpcu. Pariz 1963. — Minijature za Lewisa Carrolla za flautu, violinu, harfu i udaraljke. Opatija 1964. — Opérabus za glas, instrumentalni ansambl i magnetofonsku vrpcu. Zagreb 1965. — Cantate pour elle za sopran, harfu, magnetofonsku vrpcu i elektroakustički dispozitiv. Pariz 1966. — Oral za glumca i veliki orkestar. Zagreb 1967. — Lumina za 12 gudača i magnetofonsku vrpcu. Luzern 1968. — Vocatif za orkestar od 26 instrumenata. Pariz 1969. — Lied za 39 gudača i 18 glasova. Dubrovnik 1970. — Luminétudes za magnetofonsku vrpcu. Bordeaux 1970. — Dodécaméron za 12 solističkih glasova. Bologna 1971. — Gam(m)es za veliki orkestar i dva dirigenta. Strasbourg 1971. — Victor Hugo – un contre tous, »muzički plakat«. Avignon 1971 (hrvatska praizvedba Zagreb 1972). — Bizarra za magnetofonsku vrpcu. Pariz 1972. — Actuor za šest udaraljkaša. La Rochelle 1973. — Arco–11 za 11 solističkih gudača. Pariz 1975. — Tehrana za veliki orkestar. Teheran 1975. — Arco–22 za 22 gudača. Perzepolis 1976. — Triola ou Symphonie pour moi-même za magnetofonsku vrpcu. Metz 1979. — Vox, vocis, f. za tri ženska glasa i pet ili devet instrumenata. Metz 1979. — Recitativo za magnetofonsku vrpcu. Pariz 1980. — Carillon choral za magnetofonsku vrpcu. Lyon 1982. — Ottava bassa, koncert za kontrabas i veliki orkestar. Pariz 1984. — Attacca za udaraljke solo i magnetofonsku vrpcu. Metz 1986. — Arco–1 za violončelo solo. Pariz 1988. — Exempla za veliki orkestar. Ženeva 1995. — Ottava alta, koncert za violinu i orkestar. Luxembourg 1995. — Sonoris causa za veliki orkestar. Pariz 1997. — Saturnalia za kontrabas. Zagreb 1999. — Vibrafonietta za vibrafon solo i gudače. Zagreb 2001. — Arc–en–cello,koncert za violončelo i orkestar. Nica 2003. — Epistola, kantata (tekst M. Marulić). Luxembourg 2006.
 
LIT.: K. Kovačević: Hrvatski kompozitori i njihova djela. Zagreb 1960. — Isti: Muzičko stvaralaštvo u Hrvatskoj 1945–1965. Zagreb 1966. — P. Schaeffer: La musique concrète. Paris 1967, 30, 100, 102, 126. — (Razgovori): E. Sedak, Kritika, 1(1968) 1, str. 87–93. — U. Stürzbecher, Werkstattgespräche mit Komponisten. Köln 1971, 75–84. — F.-B. Mâche, La Revue musicale (Paris), 1978, br. 314/315. — A. Wagner, Oko, 1(1990) 25, str. 18–19. — M. Galić, Zrcalo nad Hrvatskom. Split 1994, 95–104; Drugo čitanje. Zagreb 2007. — Z. Kapko-Foretić, Arti musices, 27(1996) 2, str. 215–224. — S. Midžić, Cantus, 1996, 89, str. 16–18. — Zarez, 2(2000) 29, str. 30. — M. Stanetti, Večernji list, 44(2000) 2. IV, Pr., str. 15. — B. Perić Kempf, Susreti i razgovori. Zagreb 2009. — P. Selem: Malecova glazba, zahtjevi i odricanja. Kolo, 6(1968) 4, str. 297–300. — Isti: (Prikaz stvaralaštva i biobibliografske bilješke). Telegram, 10(1969) 472, str. 9–12. — Isti: Ivo Malec ili zrenja vremena. U: Novi zvuk. Zagreb 1972, 249–253. — Isti: Nova hrvatska glazba. Ibid., 224–236. — M. Chion i G. Reibel: Les musiques électroacoustiques. Aix-en-Provence 1976. — A. Goléa: La musique de la nuit des temps aux aurores nouvelles, 2. Paris 1977. — Ivo Malec (katalog izložbe). Arras 1983. — M. Nagy: Skladbe za violončelo u Hrvatskoj. Arti musices, 14(1983) 2, str. 156, 166. — P. Tijan: Ivo Malec nagrađen u Parizu. Hrvatska revija (München—Barcelona), 33(1983) 1, str. 111. — N. Gligo: Suvremeno hrvatsko pjesništvo i njegova glazba. Arti musices, 15(1984) 2, str. 133–148, 166–169. — V. Deur: Kompozitor Ivo Malec u Buenos Airesu. Hrvatska revija, 35(1985) 1, str. 155–158. — Histoire de la musique occidentale. Paris 1985. — (Uz obljetnice): S. Raca, Muzička kultura, 3(1985) 1/2, str. 9. — S. Midžić, Zvuk, 1986, 1, str. 40–41. — M. Galić, Vjesnik, 56(1995) 20. I, str. 14. — N. Turkalj, Ibid., 61(2000) 30. III, str. 19. — D. Komanov, Hrvatsko slovo, 11(2005) 4. III, str. 19. — M. Nagy: Klavirski trio u hrvatskoj glazbi. Arti musices, 18(1987) 1/2, str. 162, 177. — Repertoar hrvatskih kazališta, 1–3. Zagreb 1990–2002. — S. Midžić: Ivo Malec, kultivator »svog vremena«. Zvuk, 1990, 5, str. 90–91. — P.-A. Castanet: (Tekst u knjižici uz CD Doppio coro). Paris 1995. — J.- N. von der Weid: La musique du XXe siècle. Paris 1997. — D. Tosi: Perspectives nouvelles de 1945 à 1985. L’ interpénétration de deux mondes: Ivo Malec. U: Histoire de la musique. Paris 1998. — D. i J.-Y. Bosseur: Révolutions musicales. Paris 1999. — P.-A. Castanet: Tout est bruit pour qui a peur. Paris 1999. — M. Chion, M. Tosi, M. Robert i B. Giner: (Tekstovi u knjižici uz CD Œuvres pour orchestre et formations de chambre). Paris 1999. — Muzički biennale Zagreb 1961–2001. Zagreb 2000. — M. Chion: Tišina oko zvukova. Zarez, 2(2000) 29, str. 30. — B. Giner: Musique contemporaine. Paris 2000. — C. Delume i A.-D. Merlet: La musique du XXe siècle. Courlay 2001. — S. Midžić: (O autorskom CD iz 1999). WAM, 3(2001) 7, str. 63–64. — M. Pintar: Za Ivu Maleca skladati znači uvijek biti na rubu. Jutarnji list, 4(2001) 25. I, str. 23. — M. Brabec: Portret Ive Maleca. Gloria, 2002, 401, str. 30–35. — B. Perić Kempf: Majstorsko ostvarenje skladatelja Ive Maleca na otvorenju festivala. Novi list, 57(2003) 4. XI, str. 18. — A. Surrans: (Tekst u knjižici uz CD Œuvres pour orchestre). Paris 2004. — P.-A. Castanet i dr.: Ivo Malec. Polikromni portret. Zagreb 2005. — (Uz knj. Ivo Malec. Polikromni portret): M. Bergamo, Cantus, 2005, 132, str. 16–17. — D. Komanov, Hrvatsko slovo, 11(2005) 19. VIII, str. 19. — B. Perić Kempf, Novi list, 58(2005) 27. II, Pr., str. 11. — M. Zec, Ibid., 24. II, str. 62. — B. Perić Kempf: (O autorskom CD iz 2004). Vjesnik, 66(2005) 19. IV, str. 58. — Ista: Dragocjeni zapis o Ivi Malecu. Ibid., 18. X, str. 41. — Ista: Lice i naličje. Rijeka 2005. — M. Robert: Ivo Malec et son studio instrumental. Paris—Budapest—Torino 2005. — B. Perić Kempf: Velikan francuske glazbene avangarde. Hrvatski iseljenički zbornik, 2006, str. 101–106. — S. Midžić: Radovan Ivšić i Ivo Malec. Odlasci, dolasci. U: Nova nepoznata glazba. Zagreb 2012, 86–92. — (Uz Nagradu »Vladimir Nazor«): J. Haluza, Cantus, 2013, 181, str. 11. — M. Jergović, Jutarnji list, 16(2013) 11. VI, str. 14–15. — Hrvatsko društvo skladatelja (1945–2015). Članovi. Zagreb 2015. — Družina mladih. Čudesna teatarska igra. Zagreb 2017. — B. Perić Kempf: U potrazi za Ivom Malecom. Zagreb 2017. — S. Midžić: Victor Hugo – Jedan protiv svih – glazbeni plakat Ive Maleca kao teatarski grand mixage Koste Spaića. Kazalište, 22(2019) 77, str. 60–67. — (Nekrolozi): B. Fauchet, (https://www.diapasonmag.fr/a-la-une/le-compositeur-ivo-malec-est-mort-29294 (20. IX. 2019). — O. Lamm, https://next.liberation.fr/musique/2019/09/03/ivo-malec-mort-d-un-absolutiste-du-son_1749021 (20. IX. 2019). — S. Midžić, Vijenac, 27(2019) 665/666, str. 29. — B. Perić Kempf, Cantus, 2019, 217, str. 32–33. — (Životopisi s bibliografijom): www.ivo-malec.fr (14. VI. 2019). — brahms.ircam.fr/ivo-malec (20. IX. 2019).
 
Bosiljka Perić Kempf (2020–2021)