MARIĆ, Luka

MARIĆ, Luka, petrolog i mineralog (Papići kraj Sunje, 24. II. 1899 — Tisno, 17. VI. 1979). Završio gimnaziju u Karlovcu 1918. te studij prirodopisa i kemije na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu 1922, doktorirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1928. tezom Masiv gabra kod Jablanice. Mineraloško-petrografska studija (Vijesti Geološkog zavoda, 1927–28). Usavršivao se u Nancyju i Parizu 1924–25. Položivši profesorski ispit, predavao u gimnazijama u Srbobranu i Ogulinu 1922–24. U Zagrebu od 1925. kustos u Mineraloško-petrografskom muzeju, od 1931. docent te od 1938. izvanredni profesor na Tehničkom fakultetu, na kojem je 1939. suosnovao Odsjek za rudarstvo i metalurgiju (Rudarski odsjek od 1940); Mineralogijsko-geologijski zavod vodio od 1931. Suosnivač društva »Krajina« 1939 (ubrzo istupio). Sklonivši se nakon uspostave NDH u Ljubljanu, ondje 1942–47. honorarno predavao na Tehničkom fakultetu. Ponovo na Rudarskom odsjeku odn. odjelu Tehničkoga fakulteta u Zagrebu (od 1956. Kemijsko-prehrambeno-rudarski fakultet, od 1961. Tehnološki fakultet, od 1964. Rudarsko-geološko-naftni fakultet) od 1945, redoviti profesor od 1948, predstojnik Zavoda za mineralogiju, petrologiju i ekonomsku geologiju od 1951. do umirovljenja 1969; dekan 1957–58. Predavao i na drugim odsjecima odn. odjelima toga fakulteta, na PMF u Zagrebu 1951–65. i Metalurškom fakultetu u Sisku (suosnivač) 1960–61. i 1968–69, pridonio utemeljenju Kemijsko-tehnološkoga fakulteta u Splitu 1960. Istraživao magmatske, metamorfne i sedimentne stijene i stijenske komplekse, petrogene i rudne minerale, mineralne vode, ugljen, crvenicu, boksit te građevinski, tehnički i ukrasni kamen, pretežno u Jugoslaviji te u Francuskoj, Čehoslovačkoj, Egiptu, Siriji i Burmi. Među prvima se služio kvantitativnom kemijskom analizom stijena te temeljem kemizma objašnjavao njihovu genezu. Proučavajući štetne utjecaje na kamen i kamene objekte, predlagao postupke sanacije vrijednih građevina, a u projektiranje i gradnju željeznica, cesta i cestovnih objekata uveo metode inženjerske geologije i tehničke petrografije, izradivši stotinjak ekspertiza za rudnike, kamenolome i poduzeća. Znanstvene i stručne radove objavio u izdanjima Arhiv za hemiju i farmaciju (1928–30; Arhiv za kemiju i tehnologiju, 1939), Glasnik Skopskog naučnog društva (1929, 1931), Rudarski i topionički vesnik (Beograd 1931), Věstník Státního geologického ústavu Československé Republiky (Prag 1931), Građevinski vjesnik (1932–33), Glas SKA (SANU) (Beograd 1933, 1974), Bulletin international de l’Académie yougoslave des sciences et des beaux-arts (1934, 1936), Izveštaj o radu Geološkog instituta Kraljevine Jugoslavije (Beograd 1934–38), Rad JAZU (1934, 1936), Vesnik Geološkog instituta Kraljevine Jugoslavije (Beograd 1934–35, 1938, 1940), Bulletin de l’Académie serbe des sciences et des arts (Beograd 1935), Glasnik Hrvatskoga prirodoslovnoga društva (1936), Razprave SAZU (Ljubljana 1949), Geološki anali Balkanskoga poluostrva (Beograd 1953), Građevinar (1953–54), Ljetopis JAZU (1953), Neues Jahrbuch für Mineralogie (Stuttgart 1953–54, 1960), Spomenica Miše Kišpatića (Zagreb 1953), Geološki vjesnik (1958–59, 1961, 1963, 1965, 1968), Zbornik radova Geološkog instituta »Jovan Žujović« (Beograd 1958), 25-godišnjica Rudarskog odjela Tehnološkog fakulteta 1939–1964 (Zagreb 1964), Acta geologica (1965, 1969), Predavanja SANU (Beograd 1965), Travaux du Comité international pour l’étude des bauxites, des oxydes et des hydroxydes d’aluminium (1965–66), Mitteilungen aus dem Institut für Lagerstättenforschung und Rohstoffkunde der Technischen Universität Berlin (1966), Zemljište i biljka (Beograd 1967), Bulletin du Muséum national d’histoire naturelle (Pariz 1969), Tehnika (Beograd 1969), Annales Instituti geologici publici Hungarici (Budimpešta 1970), Umetnost (Beograd 1971), Vjetrom vijani (Zagreb 1971), Zbornik Historijskog arhiva u Karlovcu (1973) i Geološki glasnik (1976), znanstveno-popularne članke i prikaze u periodicima Novosti (1928–31, 1937), Mladost (1929, 1931), Tehnički list (1930), Narodne novine (1932), Priroda (1932–38, 1940, 1953, 1964), Crveni kalendar (1933), Hrvatski planinar (1935), Tehnika i društvo (1963) i Prosvjeta (1969–70). Napisao prve samostalne domaće udžbenike iz petrografije (1945, 1951), povijesni pregled istraživanja i iskorišćivanja minerala, stijena i ruda na području Jugoslavije (1974), studiju o magmatitima u području Bora (1957) te knjižice Koliko je stara naša zemlja (1931), Izvori u srednjem dijelu Medvednice (1935; suautor) i Litotamnijski vapnenjak (krečnjak) u prirodi i u građevini (1938), tiskane u Zagrebu. Priredio udžbenik V. V. Nikitina Teoretska petrografija za studente prirodnih i tehničkih nauka (Zagreb 1946), s njemačkoga preveo knjigu J. Stinyja Izbor kamena za građenje cesta (Zagreb 1948). Tiskani su mu memoarski zapisi (Ljetopis Srpskog kulturnog društva »Prosvjeta«, 2011). Bio predsjednik Hrvatskoga geološkoga društva 1961–63, redoviti član JAZU od 1963. te dopisni član SAN (SANU) od 1955. Najkasnije od 1946. djelatan u Srpskom kulturnom društvu »Prosvjeta« (od 1967. predsjednik zagrebačkoga pododbora, od 1969. član IO, od 1970. član GO i doživotni počasni predsjednik), nastojao mu obnoviti rad 1970-ih. Dobio nagrade Komiteta za naučne ustanove, Sveučilište i visoke škole NRH 1949, »Ruđer Bošković« 1965. i AVNOJ-a 1971. Posvećen mu je časopis Acta geologica (1975, 8). Po njem je 1976. nazvan u Kanadi otkriven mineral natrijeva ferofosfata marićit (marićite).