MARKOVIĆ, Adalbert

MARKOVIĆ, Adalbert (Albert), skladatelj, pedagog i zborovođa (Zagreb, 19. II. 1929 — Zagreb, 5. I. 2010). Sin skladatelja i dirigenta Vilima, brat skladatelja i violončelista Zvonimira. U rodnom gradu 1947. završio gimnaziju i 1949. srednju školu Muzičke akademije, na kojoj je studirao teoriju glazbe 1953–54; diplomirao kompoziciju u L. M. Škerjanca na Akademiji za glazbu u Ljubljani 1959. U Zagrebu bio srednjoškolski te osnovnoškolski nastavnik 1954–57, glazbeni urednik na Radio-Zagrebu 1957–61, profesor u Muzičkoj školi »Pavao Markovac« 1961–72 (i dirigent zbora i orkestra) i na Pedagoškoj akademiji 1972–78 (teorijski predmeti, dirigiranje). Na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji – u Odjelu za glazbeni odgoj odn. Odsjeku za glazbenu kulturu (suutemeljitelj i pročelnik 1981–99), gdje je uveo i vodio više kolegija zasnovanih na suvremenim nastavnim metodama – docent od 1978, izvanredni profesor od 1983. i redoviti od 1984. do umirovljenja 1999 (honorarno do 2004). Predavao i na Pedagoškom fakultetu u Osijeku 1985–2003. Pedagoška mu je djelatnost na području teorijskih disciplina ukorijenjena u iskustvu vođenja zborova, kojima je počeo ravnati za školovanja (zbor zagrebačke katedrale, školski i društveni ansambli), a 1961–71. vodio je Akademski zbor Studentskoga KUD »Ivan Goran Kovačić«, s kojim je nastupao u nas i u više europskih zemalja. Kao zborovođa praizveo je mnogobrojna djela hrvatskih skladatelja te osvojio dvadesetak nagrada u zemlji i inozemstvu. U njegovu skladateljskom opusu od približno 500 djela zamjetan udio zauzimaju upravo znalačkim slogom obilježena zborna djela (više od 100 a cappella i petnaestak vokalno-instrumentalnih), kojih je velik dio i tiskan, a koja su često na repertoaru amaterskih zborova te u programima natjecanja i smotra. Kao vrhunce svojega stvaralaštva isticao je mješovite zborove Koza (1963, stihovi M. Mirković) i Trenos (Tren) (1977, višezborna skladba). Od zbornih su mu djela brojnija samo ona za tamburaške sastave (više od 130 skladba i aranžmana), nastala uglavnom u posljednjim desetljećima života, pretežno za društvene orkestre, festivale i smotre, a više ih je nagrađeno (15 zlatnih plaketa Tambura Paje Kolarića na Festivalu hrvatske tamburaške glazbe u Osijeku). Znalačkim pristupom zvuku i sviračkoj tehnici znatno je pridonio profiliranju tambure kao umjetničkoga glazbala u Hrvatskoj; njemu u spomen KUD »Gaj« iz Zagreba pokrenuo je 2011. bijenalni Glazbeni memorijal »Adalbert Marković«. Najširim su krugovima namijenjene njegove pjesme za glas uz pratnju glasovira ili orkestra (više od 50 djela, mnoga u vlastitim aranžmanima) skladane za Festival kajkavske popevke Krapina (1966–83) i Muzički festival Slavonija u Slavonskoj Požegi (1969–72), na kojima je više puta nagrađivan. Neke mu se solo-popijevke za koncertne podije, poput onih na stihove D. Ivančana Tri pjesme iz Slobodne noći (1960) i Snijeg na Mirogoju (1986, ciklus posvećen V. Ruždjaku; i u inačici za glas uza simfonijski orkestar) te Vesne Parun Četiri ljubavne (2000), ubrajaju u vrhunska dostignuća. Cjelokupan mu vokalni i vokalno-instrumentalni opus zrcali tankoćutan odnos prema stihovima velikana hrvatskoga pjesništva (D. Gervais, D. Tadijanović, F. Galović, Đ. Sudeta, I. G. Kovačić, S. Jakševac), pri čem s osobitom pomnjom njeguje prozodijske posebnosti kajkavskih i čakavskih predložaka utkanih u odgovarajuću tradicijsku tonsku građu, utopljenu u svojstvenoj mu novoromantičkoj zvukovnosti. Emocijama bogat refleksivni ugođaj možda je i jedina konstanta kojom je obilježen stilski poprilično raznorodan opus toga »skladatelja srednje linije« (E. Krpan, 2011). U njegovoj umjerenosti u uporabi suvremenih skladbenih tehnika i izraza (dvanaesttonske tehnike u Studiji za klarinet i gudački orkestar, 1968, te međunarodno priznatim djelima Moments musicaux za puhački kvintet, 1965, ili Cantus za rog i gudački orkestar, 1971), u kojima je, prema vlastitim riječima, nalazio »izvjesno obogaćenje svojega stila«, ali i »budno pazio da ne padne žrtvom pomodarstva i da nađe izraz kojim će se moći sporazumjeti s onima za koje stvara«, razvidan je utjecaj učitelja Škerjanca. I smjelija mu se djela (osobito instrumentalna), poput gudačkih kvarteta (Prvi gudački kvartet, 1956, Drugi gudački kvartet, 1965, 5 bagatela, 1961, Četiri minijature za gudački kvartet, 1963) i drugih komornih forma (4 haikua, 1966, Triosonata, 1992), nekoliko simfonija, simfonijskih stavaka i suita (Karneval za puhački sekstet, 1956, In modo antico, 1967, Mala suita za tamburaški orkestar, 1996), uklapaju u tradicionalne formalno-stilske i izvođačke okvire. Poznavanje instrumentacije omogućilo mu je izjednačen tretman svih skupina glazbala, što osobito dolazi do izražaja u rado izvođenim i snimanim koncertantnim skladbama (Studija za klarinet i gudački orkestar; Muzika za violu i klavir ili harfu, 1972; Ostinati, 1967; Collage, 1970; Cantus; Concert Piece, 2003). Vješt u formalnoj artikulaciji građe, neovisno o strukturi i opsegu djela, najviše dosege postignuo je i u solističkim i komornim minijaturama (više od 60 djela) i u velikim orkestralnim i vokalno-instrumentalnim formama poput društveno angažiranih kantata Pjesma o mojoj zemlji (1963), Armija slobode (1965) i Moj grad (1982). Skladao glazbu za radijske drame i dječje priče (Ivana Brlić-Mažuranić, Ribar Palunko i njegova žena, snimljeno na LP ploču, Jugoton, 1968). Skladbe su mu izvođene i nagrađivane u nas i u inozemstvu, mnoge su tiskane u autorskim i kompilacijskim izdanjima Hrvatskoga društva skladatelja (HDS), Cantusa, Prosvjetnoga sabora Hrvatske, neke i u glazbenim prilozima Sv. Cecilije (1983–84), a pedesetak ih je zabilježeno na kompilacijskim nosačima zvuka različitih izdavača; snimljen mu je autorski CD album Adalbert Marković (HDS, Muzički biennale Zagreb i HRT, 1999). U Fonoodjelu Hrvatskoga radija sačuvano je više od 200 snimka njegovih skladba. Autor je instruktivnih skladba (Studija, 1–4, tiskano u Zbirci etida za violinu. Zagreb 2003; Etide za bisernicu ili brač, 1. Zagreb 2005), priručnika za glazbene škole 555 izabranih tema za solfeggio (Zagreb 1971, 13 izd. do 1996), do danas u nastavi, Djela velikih majstora za harmoniku (Zagreb 1977; suautor) i 222 izabrane teme za solfeggio (Zagreb 1982, 1989², 1992³) te suautor udžbenika za osnovne škole Živimo s glazbom (Zagreb 1985, 11 izd. do 1995), Glazba i radost (Zagreb 1997, više izd. do 2007, s vježbenicama i priručnicima za učitelje) i Cin can (Zagreb 2002, više izd. do 2006, s pjesmaricama i priručnicima za učitelje). Surađivao u Škerjančevoj knjizi Od Bacha do Šostakoviča (Ljubljana 1959). U HDS, kojega je bio tajnik (1967–79), predsjednik (1986–88, 1992, 1994–96, 1998) i počasni član (od 2008), osobito djelovao na zaštiti autorskih prava i promicanju hrvatskoga glazbenoga stvaralaštva, bio umjetnički voditelj manifestacije Dani hrvatske glazbe (1979–90) te urednik notnih izdanja (Solo popijevka hrvatskih skladatelja, 1–2. Zagreb 1975–1976; J. Hatze, Zborovi, 1–3. Zagreb 1979). HDS 2010. utemeljilo je i po njem nazvalo godišnju nagradu za afirmaciju položaja skladatelja i autorskih prava. Bio i počasni član Hrvatskoga društva glazbenih teoretičara od 2004. Dobio nagrade grada Zagreba 1993. i »Boris Papandopulo« 1998. te za životno djelo »Vladimir Nazor« 1991. i Hrvatskoga društva glazbenih i plesnih pedagoga 1998. Ostavština mu se čuva u obitelji.