BANDUR, Anselm

BANDUR, Anselm (Banduri, Bandurović, Bandurius), bizantolog i numizmatičar (Dubrovnik, 18. VIII 1675 — Pariz, 14. I 1743). Sin Matije, uglednoga dubrovačkog trgovca i Deše Volanti (Volantić), sestre stonskog biskupa Frane. Oko 1692. ušao je u Benediktinski red te krsno ime Matija zamijenio redovničkim Anselm. Za starine ga je već u mladosti zainteresirao šurjak Ivan Aletin Natali, sekretar Dubrovačke Republike, učen čovjek, bibliofil i starinar, vlasnik bogate arheološke i numizmatičke zbirke. Godinu dana boravio je u samostanu Sv. Jakova u Dubrovniku, gdje mu je dijalektiku predavao dominikanac Alberto Taddei, a potom odlazi u Italiju, u benediktinski samostan Sv. Mihovila (San Michele) u Montescagliosu u blizini Matere. Nakon kratkog vremena vraća se u dubrovački samostan Sv. Jakova i sluša predavanja dominikanca Antuna Bundića (Antonio Bondi), no uskoro zauvijek napušta Dubrovnik i odlazi u Italiju. Najprije se smjestio u samostanu Sv. Lorenza u Aversi, gdje studira filozofiju, a poslije nekoliko mjeseci dolazi u Rim, u kolegij Sv. Anselma (1696). Po završetku studija selio je od jednog do drugog samostana, i naposljetku se smjestio u samostanu Sv. Marije u Firenci. Već za boravka u Rimu počeo je raditi u arhivima, a nastavio još većim marom u Firenci. Istraživao je građu iz crkvene povijesti, posebno Južnih Slavena. U Firenci se sprijateljio sa znamenitim bibliofilom i bibliotekarom Antonijom Magliabecchijem, a 1700. upoznaje benediktinca Bernarda de Montfaucona, tada najboljeg poznavaoca paleografije. Montfauconu je pomagao u prepisivanju firentinskih rukopisa, a ovaj, zadivljen Bandurovom učenošću i marljivošću, obeća da će ga pozvati u Pariz da nastavi svoja istraživanja. Čekajući poziv, B. je ostao u Firenci još dvije godine prepisujući Montfauconu rukopise i isprave. Izradio je također kataloge latinskih rukopisa dviju samostanskih knjižnica, koji su poslije tiskani, jedan pod Bandurovim imenom (u Montfauconovu djelu Diarium Italicum), a drugi pod Montfauconovim. Montfaucon ga potiče da nastavi istraživanja u firentinskim samostanskim knjižnicama, što je urodilo znatnim otkrićima. U knjižnici samostana Santa Maria degli Angeli otkrio je 243 pisma poznatog humanista Coluccia Salutatija, a u knjižnici firentinske Badije pronašao je pisma Leonarda Brunija i Poggia Bracciolinija. Po dolasku u Pariz 1702, smjestio se u samostanu u Saint Germain-des-Près te odmah započeo raditi po arhivima i knjižnicama istražujući osobito rukopise o talijanskom humanizmu te povijesti i kulturi Bizanta. Već iste godine javlja svom meceni Cosimu III Mediciju, nadvojvodi firentinskom, koji mu je osigurao novac za boravak u Parizu te ga preporučio Montfauconu i Mabillonu, da je otkrio 140 Petrarkinih pisama te njegove neobjelodanjene spise Familiares i De viris illustribus. To je otkriće izazvalo živo zanimanje znanstvene javnosti za njega i njegov rad. Započeo je tada pregovore s rotterdamskim izdavačem R. Leersom za izdavanje te građe pod naslovom Bibliotheca anecdota scriptorum decimi quarti et decimi quinti saeculi, koju je želio izdati u 4 sveska. Tu je htio uvrstiti i neobjelodanjenu građu drugih talijanskih humanista (pisma i djela P. Bracciolinija, L. Brunija, A. Poliziana i dr.). Za pregovora s Leersom stigla mu je povoljnija ponuda iz Rima pa je rukopis poslao tamo, no djelo nije tiskano jer neki izrazi koje je B. upotrijebio u tekstu nisu bili po volji papi Klementu XI. Ne hoteći povrijediti Papu i njegove prijatelje, sâm je povukao rukopis i nije ga više nudao izdavačima. U isto vrijeme počeo se baviti bizantologijom. Već 1702. otkrio je u Kraljevskoj knjižnici anonimni spis Patria seu Origines Urbis Constantinopoleos (poznat kao »Bandurov anonim«). U svojoj prvoj tiskanoj knjizi, objelodanjenoj u Parizu 1705, objavio je sačuvana djela carigradskog patrijarha Sv. Nicefora. To će djelo doživjeti još dva izdanja, a pribavilo mu je opće priznanje učena svijeta. Za svoje veliko djelo Imperium Orientale (1712) sakupio je mnoge neobjelodanjene izvore važne za bizantsku povijest, kao i neke ranije poznate, koje je sada tiskao na osnovi novopronađenih rukopisa, među njima i Porfirogenetov spis De administrando imperio. Bilo je to drugo izdanje ovoga važnog djela, koje je pripremio na temelju novopronađena rukopisa. Zanimanje za njegov rad veoma je poraslo te ga već tada drže jednim od najučenijih ljudi u Evropi, a sam G. W. Leibniz hvali ga poradi učenosti. U novom djelu, Numismata Imperatorum Romanorum (1718), koje se na neki način nastavlja na Imperium Orientale, opisao je novac kasnorimskih i bizantskih careva te uza nj izdao numizmatičku bibliografiju Bibliotheca nummaria, jednu od prvih u svijetu, opisavši i kritički valorizirajući oko 200 numizmatičkih djela nastalih od XVI st. do njegova doba. Već 1719. izišlo je u Hamburgu kao posebna knjiga drugo, popravljeno izdanje. U međuvremenu (1714) umro je A. Magliabecchi, upravitelj nadvojvodske Palatinske knjižnice u Firenci, te ga Cosimo III imenuje upraviteljem svoje knjižnice, no B. nije nikada preuzeo dužnost, premda se volio kititi tom titulom. U Parizu je našao nove zaštitnike, kralja Luja XIV i njegov dvor. Kralj je financirao i izdanje njegova djela Numismata Imperatorum Romanorum, a zahvaljujući njemu uskoro je B. postao počasni član znamenite Académie des Inscriptions et belles-lettres. Na dvoru francuskog kralja uživao je poseban ugled; bio je savjetnik regenta Filipa Orléanskog i upravitelj numizmatičke zbirke njegove majke Lizelote. Njegovi odnosi s mecenom Cosimom III su ohladnjeli, a zbog prigovaranja redovnika u samostanu da se nemarno odnosi prema svojim redovničkim dužnostima, preselio se 1724. u dvorac vojvode Orléanskog. Za života više nije objelodanio nijedno djelo. O Bandurovu životu i radu nije dosad napisana opširnija znanstvena studija. Isprave koje se odnose na njegov život i rad čuvaju se u Državnom arhivu u Firenci (važne posebno za njegov odnos prema nadvojvodi Cosimu III), u Nacionalnoj knjižnici u Parizu i dr. Njegova mnogobrojna pisma čuvaju se u Vatikanskoj knjižnici i u Kraljevskoj knjižnici u Hagu (korespondencija s G. Cuperom).