JANEŠ, Želimir

JANEŠ, Želimir, kipar i medaljar (Sisak, 12. XII. 1916 — Zagreb, 22. I. 1996). Obrtnu školu završio 1937. u Zagrebu, gdje je i diplomirao 1941. kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti (F. Kršinić). Ondje je u I. Kerdića 1938–39. učio malu plastiku (medaljarstvo). God. 1941–42. polazi specijalku I. Meštrovića, 1945–46. A. Augustinčića, a 1950–55. surađuje u Kršinićevoj Majstorskoj radionici. Nastavnik je 1953–63. u Višoj obućarskoj školi u Zagrebu, 1956–60. i u Školi primijenjene umjetnosti. Od 1961. je docent, od 1974. redoviti profesor i voditelj fakultativnog tečaja za sitnu plastiku na zagrebačkoj Akademiji, gdje u svojem atelijeru poučava i nakon umirovljenja 1987. S istančanim osjećajem za materijal (kamen i drvo) i finoću obradbe, pod Kršinićevim utjecajem isprva izvodi djela izrazito intimističkoga obilježja s temom djece, očinstva i materinstva (Prvi napor, 1948; Prvi korak, 1949; Spomenka, 1952; Otac i sin, 1954). Istodobno sažima forme po uzoru na egipatsku skulpturu (Glava žene, 1955) te na tragu C. Brancusija reducira kompoziciju do granica apstrakcije (Trudnica, 1953; Manekenka, 1954). Nadahnut oblicima iz prirode, posvećuje se sitnoj plastici. Eksperimentirajući s raznovrsnim materijalima (bronca, kamen, drvo, staklo, kristal, sedef, zlato, srebro, poliester, koralj, bjelokost), oblikuje »plastiku u očištu kratke distance« (J. Bratulić) te uvodi pojam »taktile«, kojim označuje formu namijenjenu držanju na dlanu, kiparski oblikovanu tako da ističe osjet strukture i volumena (a-b Taktilni oblici, 1949; Kupska taktila, 1953; Likovni znak, 1963; Artefakt-modulor, 1966; Lebdjelice, 1977). Surađuje s Udrugom slijepih i slabovidnih osoba u Tiflološkom muzeju te stvara apstraktne organske asocijativne oblike pogodne za likovno-pedagoški rad s hendikepiranim osobama, osobito za proširenje njihovih spoznajnih mogućnosti i doživljaja okoline osjetom (Forma ribljeg pokreta, 1979; Jedro–ptica–cvijet, 1982). Realističkim Autoportretom (1952) potvrdio se kao vrstan portretist, što je posebice izraženo u njegovu medaljarskom opusu, kojim se intenzivno počinje baviti 1960-ih. Inzistirajući na kiparskom eksperimentu, taktilnosti i suvremenoj formi, ukinuo je granicu između skulpture i medalje, koju počinje oblikovati kao samostojeću skulpturu. Njegove plakete i medalje, »taktilni volumeni«, »stajaćice«, »pokaznice« i skulpturalne spomenice dodjeljivane su kao nagrade (Nagrada »SLUJ«, 1963; Korablja Marka Marulića, 1970; Nagrada »Juraj Križanić«, 1981; Večernjakova ruža, 1995) ili posvete (Posveta Lj. Karamanu, 1967; Skitnje Matka Peića, 1969; Milka Trnina – hrvatski slavuj, 1971; Slavonska šuma, 1974; Vrata hrvatske pismenosti, 1988). Istodobno je oblikovao uzorke za srebrnjake i zlatnike (Jubilej Filozofskog fakulteta, 1969; N. Tavelić, 1970; Sisak – 22. lipanj, 1980; J. J. Strossmayer, 1984). Izvodio je i spomenike namijenjene javnomu prostoru, u Zagrebu fontanu Naše more (1937, postavljena 1947. na ugao Šubićeve i Zvonimirove ul.) sa zoomorfnim prizorima u kamenom reljefu i reljef Mirenje za postolje Frangešova spomenika kralju Tomislavu (1948), također s profinjenim osjećajem za okoliš, ambijentalnu skulpturu s prizorima iz svakidašnjice (Špekulaš u Sisku, 1953) i s mitološkom tematikom (Amfibioni u Vučedolu, 1960; Baba Roga u Hušnjakovu u Krapini, 1977), naglašena ludičkoga obilježja (Vita! Vita! u Dubrovi kraj Labina, 1988). Oblikovao je spomenike na temu II. svjetskoga rata u Novom u Vinodolu (1951), Gomirju (1952), Vukovaru (1955), Zagrebu (1966), Hrvatskoj Kostajnici (1981) te monumentalni betonski spomenik I. partizanskomu odredu Debeli brijest u šumi Brezovici kraj Siska (1981). U suradnji s Bratulićem izveo je 1977–83. Aleju glagoljaša (1983. Nagrada »Marko Marulić« Čakavskoga sabora), kiparski kompleks koji obuhvaća od Roča do Huma postavljenih 8 skulptura i kiparskih cjelina u kamenu (Stup Čakavskog sabora, Stol Ćirila i Metoda, Katedra Klimenta Ohridskog, Vidikovac Grgura Ninskog, Zid hrvatskih protestanata i heretika, Uspon istarskog razvoda, Odmorište žakna Jurja, Stup otpora) te 12 brončanih plaketa (Humski kalendarij na vratima Huma), koje istodobno kiparski interpretiraju oblike glagoljičkoga znakovlja i istaknute osobe istarske i hrvatske povijesti. Aleja je zbog svojega kreativnoga dosega i bogatstva asocijacija jedan od likovno najdomišljenijih parkova skulpture u nas. Samostalno je izlagao u Zagrebu (1953. s B. Ružićem, 1972. s Vladimirom Štovičekom, 1980, 1984–85, 1990, 1995), Sisku (1969, 1980–81, 1985, 1988), Karlovcu, Šibeniku, Dugoj Resi, Labinu (sve 1969), Splitu (1971), Krškom (1972), Ljubljani (1972. sa Štovičekom), Vinkovcima (1972. sa S. Strieglom), Novoj Gradiški, Prizrenu, Slavonskoj Požegi (sve 1973), Našicama (1975), Celju (1976. s I. Antolčićem i Strieglom), Dubrovniku (1980), Samoboru (1984), Iloku, Vukovaru (obje 1985), Opatiji (1985. s F. Parom), Zaprešiću (1986), Roču, Pazinu (retrospektiva), Buzetu (sve 1989) i Klanjcu (1994), a posmrtno mu je priređena izložba 1997. u Zagrebu. Njegova djela izlagana su na izložbama ULUH-a (od 1948), Zagrebačkom salonu (1966, 1970, 1974), izložbama jugoslavenske likovne umjetnosti (Beirut i Bagdad 1967), izložbama portreta u Tuzli (1967 – nagrada, 1971, 1976), izložbama društva Fédération internationale de la médaille (FIDEM; Prag 1969, Köln 1971, Helsinki 1973, Krakov 1975, Budimpešta 1977), izložbama ULUPUH-a (1970), na bijenalnim izložbama u Barceloni (1971) i Ravenni (1979, 1988), izložbi hrvatske medalje i male plastike u Berlinu (1981, 1986) i Triennalu hrvatskoga kiparstva (Zagreb 1982, 1985, 1994). Suutemeljitelj je kiparske kolonije Forma Prima u Krapini 1973. te 1980. Memorijala Ive Kerdića, na kojem izlaže u Zagrebu (1981) i Osijeku (1984 – nagrada, 1987–93). Sudjelovao je na izložbama primoštenske (1979–82, 1985–86, 1988, 1991, 1993–94) i iločke kolonije (Ilok i Vinkovci 1982, Osijek 1983, Ilok 1985, Zagreb 1992, Osijek i Belišće 1993) te Mediteranskoga simpozija u Dubrovi kraj Labina (1988). Bavio se izvedbom muralnih grafita (Bankarstvo u Sisačkoj banci u Sisku 1965; Lovačka pastorala u Vili Zagorje u Zagrebu 1966), likovnom opremom motornih brodova »Jugoslavija«, »Jedinstvo« i »Jadran« (1956–57) te arhitekturom (neizvedeni projekt za crkvu u Boki kotorskoj prema glagoljičkom grafemu az, sa Željkom Kovačićem) i urbanističkim problemima (neizvedeni projekt za trg u Krku, s A. Vulinom). Pisao je o svojem radu (Riječi, 1978) i o Meštroviću kao učitelju (Školske novine, 1983). Od 1983. bio je izvanredni, od 1991. redoviti član HAZU. Donirao je 1981. Sisku 110 svojih djela. Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 1989. Snažno je utjecao na mlađu generaciju hrvatskih medaljara (Zdravko Brkić, Damir Mataušić, Željko Zima) te ostvario znatan prinos razvoju male plastike i medaljarstva u nacionalnim i međunarodnim razmjerima. U produkciji Školskoga programa HTV 1994. snimljen je film Želimir Janeš – svijet četiriju dodira (Marijan Adanić).