BARANOVIĆ, Krešimir

BARANOVIĆ, Krešimir, skladatelj i dirigent (Šibenik, 25. VII 1894 — Beograd, 17. IX 1975). Maturirao je 1912. na zagrebačkoj Trgovačkoj akademiji. Glazbu je učio u Zagrebu kod D. Kaisera (glasovir, teorija) i u glazbenoj školi Hrvatskoga glazbenog zavoda kod F. Lhotke (rog), a kompoziciju na Muzičkoj akademiji u Beču (Das Konservatorium für Musik und darstellende Kunst, 1912–1914). God. 1915–1943. dirigent je Opere HNK u Zagrebu i njezin direktor (1929–1940). Rad u zagrebačkoj Operi prekinuo je 1927–1929, kad postaje dirigent beogradske Opere i s baletnom trupom Ane Pavlovne gostuje u Njemačkoj, Nizozemskoj, Švicarskoj i Italiji. Poslije zatočeništva u logoru Stara Gradiška za II svjetskog rata, vodio je od 1943. Radio-orkestar u Bratislavi i bio 1945/1946. direktor Opere. God. 1946–1951. profesor je dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Beogradu, dirigent Opere (1946–1962) i ujedno direktor beogradske Filharmonije (1951–1961). Od 1954. redoviti je član JAZU. — Stilske značajke Baranovićeva stvaralaštva temelje se na folklornom izrazu, ponajviše Hrvatskog zagorja, te Mediterana. Majstor je virtuozne, blještave orkestracije. Najviši dometi njegova stvaralaštva su balet Licitarsko srce (1923), koji se može smatrati temeljem modernoga hrvatskog baleta, Z mojih bregov (1927), ciklus od tri pjesme za bariton i orkestar na stihove Frana Galovića, te Pan (1957), simfonijska poema za soliste, recitatore, zbor i orkestar. Glazbenoj sceni pripadaju još baleti Cvijeće male Ide (1925), Imbrek z nosom (1934), Kineska priča (1953) te opere Striženo-košeno (1932) i Nevjesta od Cetingrada (1942). Među njegovim solo-popijevkama osobitu je popularnost stekla Crn-bel (F. Galović). Ističu se dva ciklusa za glas i orkestar: Moj grad (1943) i Iz osame (1944). Komornom se glazbom B. malo bavio; Gudački kvartet (1924) preradio je 1951. u Sinfoniettu za gudački orkestar. Na povijesnom koncertu Mladih hrvatskih skladatelja 1916. u Zagrebu sudjelovao je Koncertnom predigrom za orkestar. Važnija su orkestralna djela: Simfonijski scherzo (1921), Poème balkanique (1926), Sinfonietta u Es-duru (1939) i Pjesma guslara (1943). Kao operni i simfonijski dirigent B. je našu sredinu upoznao sa suvremenim djelima, ponajviše slavenskim i domaćim (M. P. Musorgski, Boris Godunov; I. Stravinski, Petruška i Žar ptica; B. Širola, Citara i bubanj; P. Konjović, Koštaria i dr.). Objavljivao je kritike, prikaze i polemike u listovima: Teater (1922, 1923), Riječ (1930), Novo doba (Split 1933), Jutarnji list (1935, 1940), Hrvatski dnevnik (1938, 1941), Muzičar (1938), Zagrebački list (1938, 1939), Morgenblatt (1940), Europa Service (1941), Hrvatski list (Osijek 1941), Sarajevski novi list (1941), Politika (1964) i dr. Nagrađen je Oktobarskom nagradom grada Beograda za kantatu Goran (1960) i Sedmojulskom nagradom za životno djelo (1962). — B. je jedan od stvaralaca »čiji su radovi omogućili da nas inozemstvo konačno zapazi i ocijeni. I kao produktivni i kao reproduktivni umjetnik on je dao priloge kojima je naš glazbeni život i našu glazbenu kulturu obogatio. Niz njegovih djela pružio je nove dokaze opravdanja i vitalnosti nacionalnog smjera u glazbi« (J. Andreis).