BARIĆ, Henrik

BARIĆ, Henrik, jezikoslovac (Dubrovnik, 28. I 1888 — Beograd, 3. IV 1957). Potječe iz činovničke obitelji. Gimnaziju je završio u Dubrovniku 1906. U Grazu i Beču studirao je opću lingvistiku i poredbenu gramatiku (kod R. Meringera i L. von Schrödera) te romanske jezike (kod W. Meyer-Lübkea), poredbenu germanistiku, slavistiku i sociologiju (kod L. Gumplowicza). Doktorirao je tezom o talijanskom tragičaru V. Alfieriju. Od 1914. do 1918. bio je u austrijskoj vojsci tumač za slavenske jezike. God. 1920. postaje docent za poredbenu gramatiku indoevropskih jezika na beogradskom Univerzitetu, zatim izvanredni (1924) i redoviti profesor. Bio je znanstveni suradnik Savjeta za nauku i kulturu (1946–1953) i suradnik JAZU. Od 1954. redoviti je profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu i direktor Balkanološkog instituta. — B. se bavio problemima opće indoevropske komparativne lingvistike, posebice albanologijom. Pokrenuo je časopis Arhiv za arbanasku starinu, jezik i etnologiju (1923–1928), Biblioteku Arhiva (1925–1927), Lingvističku biblioteku (1938) te Godišnjak Balkanološkog instituta (1957). Surađivao je u mnogim znanstvenim publikacijama: Belićev zbornik (1921), Južnoslovenski filolog (1921), Rad JAZU (1921, 1931, 1945, 1948), Arhiv za arbanasku starinu, jezik i etnologiju (1923–1925, 1928), Glasnik Skopskog naučnog društva (1926, 1927), Glas SAN (1927, 1941), Vreme (1931, 1939–1941), Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor (1936, 1937), Srpski književni glasnik (1936, 1937, 1941), XX vek (1938), Pravda (1938), Prilozi proučavanju narodne poezije (1938), Godišnjak Balkanološkog instituta (1957) i dr. Barićev znanstveni rad obuhvaća dva područja: komparativno proučavanje indoevropskih dijalekata, njihovih posebnih i zajedničkih crta (praindoevropska i indoevropska pitanja, guturalni problemi, indoevropski palatali) s težnjom da se utvrdi prajezično stanje te ispitivanje interbalkanskih jezičnih odnosa s osobitim zanimanjem za albanski i rumunjski jezik (Albanorumänische Studien, 1919). Posebno se bavio ispitivanjem jezika Ilira i Tračana. Na temelju refleksa indoevropskih palatala zaključuje da albanski jezik nije srodan ilirskom nego tračkom i armenskom. Po Bariću je posrednik između albanskog i armenskog trački jezik. U toponomastičkim studijama nastoji odrediti rasprostiranje Albanaca, držeći ih Tračanima naseljenim na ilirskom teritoriju. Dokazuje da u albanskom jeziku postoje dvije romanske skupine: tračko-romanska i ilirsko-romanska (Albanisch, Romanisch und Rumänisch, Godišnjak Balkanološkog instituta, 1956). Na temelju lingvističke i paleografske analize smjestio je Milanski odlomak, prvi poznati dokument albanskog jezika, u razdoblje potkraj XIV st. Baveći se balkanologijom i jadranskom romanistikom, dokazuje (nasuprot M. Bartoliju) nezavisnost balkanskog romaniteta od južnoitalskoga. Istražuje i starogermanske tragove u balkanskim jezicima. Ukazuje na poseban položaj ligurskog u krugu srodnih jezika. Njegov je rad dijelom i lingvističko-kritički. Provodio je i etimološka ispitivanja na terenu. Napisao je rječnik i povijest arbanaskog jezika. Poslije se bavio poviješću klasične talijanske i starije hrvatske književnosti te problemima prevođenja i narodnom književnošću. Napisao je predgovor sabranim djelima I. Ćipika (Beograd 1931) i priredio Izabrane članke A. Fabrisa (Beograd 1940). S češkog je preveo Uvod u istoriju slovenskih jezika O. Hujera (Beograd 1935). — Uz P. Skoka B. je bio jedan od najistaknutijih južnoslavenskih balkanologa. Širokim rasponom jezikoslovnih interesa obuhvatio je indoevropsko, romansko, praslavensko i suvremeno doba. Barićeva shvaćanja o mjestu albanskog u krugu indoevropskih jezika danas u glavnini prihvaća većina lingvista.