BARTOLI, Matteo Giulio

BARTOLI, Matteo Giulio (Matej), talijanski lingvist — komparatist, dijalektolog i teoretičar jezika (Labin, 22. XI 1873 — Torino, 20. I 1946). Gimnaziju je završio u Kopru, a studij romanistike na Sveučilištu u Beču, gdje su mu profesori bili W. Meyer-Lübke i A. Mussafia. Bio je na studijskim boravcima u Firenci i Parizu pa je svojim učiteljima smatrao i E. G. Parodija, P. Rajnu, G. Parisa, J. Gilliérona, P. Meyera i A. Thomasa. Od 1907. do smrti bio je profesor lingvistike na Sveučilištu u Torinu. Od 1924. je direktor edicije Atlante linguistico italiano. Bio je član Società filologica friulana G. I. Ascoli (1921). God. 1940. održao je u Zagrebu predavanje o jezičnom prostoru Južnih Slavena. — B. se bavio proučavanjem romanskih jezika i vulgarnog latiniteta, a posebice dalmatskim te poviješću i dijalektologijom talijanskog jezika. Još kao student počeo je istraživati izumrli dalmatski jezik, romanski dijalekt kojim se nekoć govorilo u gradovima duž istočne obale Jadrana, a koji je G. I. Ascoli nazvao veglioto (veljotski ili krčki). To je tema i prvog objavljenog rada, Due parole sul neolatino indigeno di Dalmazia (Rivista dalmatica, 1900, 2). Prikupivši ostatke dalmatskog, prvenstveno terenskom anketom, tiskao je studiju Das Dalmatische (Beč 1906), kojom je uveo dalmatski u romanistička istraživanja, utvrdio mu obilježja i položaj među ostalim romanskim jezicima te, spasivši ga od zaborava, dotakao pitanja bitna za hrvatsku jezičnu i kulturnu povijest. Osobitu pažnju posvetio je odnosu dalmatskog prema rumunjskom s jedne te talijanskom, istroromanskom i retoromanskom s druge strane, ali i vezama s hrvatskim i mletačkim s kojima je bio u višeljetnoj simbiozi. Uz jezični materijal veljotskog i gramatiku dalmatskog, donio je i popis posuđenica iz tog jezika. Iako je tu naznačio povezanost dalmatskog s istroromanskim, u kasnijim radovima, Alle fonti del neolatino (Miscellanea di studi in onore di Attilio Hortis, Trst 1910), a posebice Alle porte orientali d’Italia (1945), nastupio je s naglašenih talijanaških stajališta te negirao tezu P. Skoka po kojoj je istroromanski na prijelazu između dalmatskog i retoromanskog (istroromanski je za Bartolija samo sjevernotalijanski). B. se zanimao i za probleme klasifikacije romanskih jezika i predložio podjelu Romanije na pirinejsko-alpsku (zapadnu) i apeninsko-balkansku (istočnu), što je poslije razradio W. v. Wartburg. Kao sljedbenik Gilliéronove lingvističke geografije bio je idejni začetnik (1914) talijanskog jezičnog atlasa te se bavio teorijskim pitanjima njegove izrade (Piano generale dell’Atlante linguistico italiano, Rivista della Società filologica friulana G. I. Ascoli, 1924, 1925). U istraživanju talijanskih dijalekata posebnu je pažnju posvetio mletačkom i drugim romanskim idiomima Istre pa je između 1901. i 1908. prikupljao u Istri građu za istrorumunjski, koju je dijelom sâm obradio (Pubblicazioni recenti di filologia rumena. Studii di filologia romanza, Rim 1901, 8), a ostalo je prepustio rumunjskom lingvistu S. Puşcariuu (Studii istroromâne, Bukurešt 1929). Bartolijevo ime najčešće se veže uz spacijalnu ili arealnu lingvistiku, kojoj je načela temeljito razradio u knjizi Introduzione alla neolinguistica: principi-scopi-metodi (1925). Njegova eklektička, neolingvistička doktrina temelji se na načelima Gilliéronove geografske lingvistike (odnosi i važnost area), na Ascolijevu učenju o ulozi supstrata u nastajanju inovacija i u razvoju jezika te na Schuchardtovim idejama o miješanju naroda i jezika. Zanima ga problem inovacija u povijesti jezika i to sa stajališta njihove starosti, mjesta nastanka te uzroka koji su do inovacija doveli. Rezultate do kojih je došao skupio je u sustav arealnih normi. Teoriju o prostornim normama primjenjivao je na razne jezične skupine: indoevropsku, germansku, balto-slavensku pa i na američke indijanske jezike (Riflessi slavi di vocali labiali romane e romanze, greche e germaniche, Zbornik u slavu V Jagića, Berlin 1908; Studi sulla stratificazione dei linguaggi ario-europei, Archivio glottologico italiano, Firenca 1931–1933, 25; Il carattere conservativo dei linguaggi baltici, Studi baltici, Firenca 1933, 3; Le origini degl’Indiani d’America lumeggiate dalle aree linguistiche, Annali dell’ Istituto superiore di magistero di Torino, 1934, 7 i dr.). Bio je urednik časopisa: Archivio glottologico italiano (1926–1943), Bollettino dell’ Atlante linguistico italiano (1933–1942) i Studi albanesi (1931–1936). Uredio je i izdao knjigu Grammatica storica della lingua italiana e dei dialetti toscani, Meyer-Lübke (Torino 1926). Kao zastupnik talijanske liberalne stranke, svoja je politička uvjerenja, razložena s etnolingvističkih polazišta, iznio u knjizi Lettere giuliane (1903). — Dok se romanisti slažu da je Das Dalmatische još uvijek »enciklopedija dalmatskog« (S. Pop), povjesničari lingvistike su nejedinstveni u ocjeni Bartolijeve neolingvističke metode. B. E. Vidos npr. smatra da ona nije ništa drugo nego mladogramatičarska metoda koja se oslanja na načela geografske lingvistike pa znači korak natrag u razvoju lingvistike. I. Iordan ističe da B. nije od Gilliérona preuzeo doista nov i originalan dio teorije, jezičnu stratigrafiju i geologiju koje život riječi prate u dubinu, nego samo vanjski dio, tj. samo promatranje geografske raširenosti pojedinih pojava. Za njega je ipak neosporna praktična upotrebljivost ovih normi kao kriterija za razlikovanje i klasifikaciju inovacija, za utvrđivanje kronologijskih odnosa različnih pojava, kadšto čak i u onim slučajevima kada o tome nemamo nikakvih potvrda u tekstovima. Svi se kritičari slažu da je najveći nedostatak Bartolijeve specijalne lingvistike u tome što je pretjerano težio shematizaciji arealnih normi, premalo vodio računa o bogatstvu i promjenljivosti jezičnih pojava, zanemarivao društvene, stilističke i dr. faktore u povijesti jezika. E. Coseriu ističe važnost arealnih normi, jer su dale nazreti bitno načelo povijesti jezika, po kojem dvije ili više ekvivalentnih pojava u dijalektima jednog jezika ili u jezicima neke skupine mogu potjecati iz različitih razdoblja, a ne nastavljati jednako stare oblike, čak i onda kada potječu iz istog »jezika-osnove«. U odnosu na Gilliéronovu lingvističku geografiju, Bartolijeva neolingvistika označuje prijelaz od povijesti riječi na povijest jezika, budući da je ne zanima toliko individualni kreativni čin u izrazu, koliko kulturni moment oko jezika kao bitnosti.