JELIĆ, Vojin

JELIĆ, Vojin, književnik (Knin, 27. XI. 1921 — Zagreb, 19. XII. 2004). Gimnaziju završio 1940. u Šibeniku te u Beogradu počeo studirati farmaciju. Od 1943. u partizanima, od 1944. u redakciji lista Srpska riječ. Studij šumarstva započinje 1945. u Pragu, a završava u Zagrebu 1949. U uredništvu je revije Jugoslavija 1948. u Beogradu, 1949. predaje u Poljoprivrednom tehnikumu u Zaprešiću, od 1950. radi u Zagrebu kao sekretar, najprije Saveza kulturno-prosvjetnoga društva NRH, potom Srpskoga kulturno-prosvjetnoga društva »Prosvjeta«, 1960. Savjeta za nauku i kulturu IV Sabora SRH, a od 1961. do umirovljenja 1977. član je predsjedništva Republičke konferencije SSRN. Pripovijetkama, crticama, reportažama, feljtonima, osvrtima i pjesmama surađivao u zborniku Proza mladih (Beograd 1948) i periodicima Srpska riječ (1944–45, 1948, 1953–54, urednik 1952–53; Prosvjeta, 1956–70; urednik 1955–71), Studentski list (1947–49, 1955), Izvor (1948–49), Omladinski borac (1948; Novine mladih, 1952–54), Zora (1948), Republika (1950–55), Vjesnik (1951–61, 1968, 1970, 1974), Hrvatsko kolo (1952), Kulturni radnik (1952–53, 1958, 1960, urednik 1950), NIN (1952–53, 1956–57, 1959, 1968), Borba (1953, 1955–56, 1958, 1960–61, 1963, 1965–66, 1970–74), Matica (1953–54, 1957), Globus (1954), Zadarska revija (1954), Mogućnosti (1955–56, 1958, 1963, 1966–67, 1969), Književnost (1956, 1961, 1968), Mladost (Beograd 1959), Žena (1959–61), Telegram (1960, 1962, 1966–67), Radost (1961, 1968–74), Forum (1963, 1965–67, 1972, 1975, 1978, 1981), Umjetnost i dijete (1970, 1973). U proznom opusu tematski je vezan uza život kninskih Srba i njihovu sudbinsku određenost zavičajnom i folklorno-mitskom elementarnošću. Realistički strukturirane prve novelističke zbirke Đukin đerdan (1950), Ljudi kamenjara (1950) i Limeni pijetao (1952) tematiziraju život i egzistencijalne probleme ljudi na prostoru Kninske krajine u prijelomnim trenutcima prije i u doba II. svjetskoga rata. Bogat novelistički opus tematski se prožima i nadopunjuje romanima, a u pojedinim novelama i romanima pojavljuju se isti ili slični likovi. Ratna tematika nastavlja se u romanu Anđeli lijepo pjevaju (1953, druga verzija 1961), koji je kritika ocijenila vrhuncem Jelićeva književnoga stvaralaštva te primjerom uspješnoga spajanja nekoliko tijekova hrvatske prozne tradicije. U njem razbija tradicionalnu naraciju, uvodeći oblike dnevničke proze, i služi se iskustvom filmske tehnike u smjenjivanju zgusnutih proznih kadrova. Postupke kadriranja i kolažiranja autorskoga i dokumentarnoga iskaza i dinamičnoga prepletanja radnje razvija i u romanu suvremene tematike Trka slijepih konja (1959) te u dokumentarno-lirsko-meditativnoj prozi Ne damo vam umrijeti (1961), što je inače prepoznatljivo u »modelu tzv. nonfiction literature« (B. Bošnjak). U autobiografskom romanu Trči mali život (1963) kroz sjećanja infantilnoga pripovjedača oblikuje još jednu ruralnu prozu, u romanu Kirvaj (1970) monološkim svjedočenjem glavnoga junaka povezuje povijest i sadašnjost, a u Doživotnim grešnicima (1981) bavi se novijim razdobljem. U romansiranoj kronici Pogledaj svoje ruke (1996) progovara o »srpskom pitanju« u uvjetima ratnih zbivanja i nastanka neovisne Hrvatske 1990-ih, a temu rodnoga kraja zaokružuje u romanu Dražba zavičaja (2000). Zaokupljen uglavnom retrospektivnom prozom i urastao u svijet nacionalnih mitova, kojima se baš ne uspijeva oduprijeti, J. je »uspješno prožimao stvarnost s fikcijom i u tomu je bio blizak iskustvima moderne angloameričke i francuske proze« (S. P. Novak). Pisao i za djecu. U zbirkama pripovijedaka i pjesama Psiću, a kako je tebi ime (1959), Hrabriji nego igračka (1965), Ukradeno dvorište (1971), Ništa nije ništa (1973) i Kapetan gola brka (1977) otkriva nesuglasja između djetinjstva i svijeta odraslih, kao svijeta nametnutih pravila i zabrana, koja se mogu prevladati izvornim povratkom djeteta spontanoj igri duha i mašte. Zastupljen je u priručniku za odgojitelje Priče za najmlađe (Zagreb 1989) te u antologijama Lijet Ikara (Zagreb 1990), Sunčeva livada (Zagreb 1990) i Svjetliji svijet (Šibenik—Banja Luka 1990). Prevođen na češki, slovenski, makedonski i engleski. Primio Nagradu »Vladimir Nazor« za životno djelo 1987.