BELOVIĆ-BERNADZIKOWSKA, Jelica

BELOVIĆ-BERNADZIKOWSKA, Jelica, etnolog, književnica i novinarka (Osijek, 25. II 1870 — Novi Sad, 30. VI 1946). Po ocu Jozi, gimnazijskom profesoru, podrijetlom Crnogorka, a po majci Mariji (Kati), Osječanki, rođ. Fragnar, njemačkog podrijetla. Nakon svršene osnovne škole u Osijeku polazi nižu gimnaziju u Đakovu u samostanu milosrdnica (1881–1885). Tu upoznaje tehnike ručnoga rada, bogatstvo narodnih nošnji Đakovštine te počinje skupljati narodne vezove i stvarati zbirku, koju je obogaćivala cijelog života. Školovanje je nastavila u učiteljskoj školi milosrdnica u Zagrebu (1885–1891). Na poticaj profesorâ A. Maurovića i J. Langa počinje pisati pjesme. Prvu je objavila 1885. u Glasniku sv. Josipa. Poslije učiteljske škole studirala je na višoj pedagoškoj školi u Beču i Parizu (1889–1891). U domovinu se vratila 1891. i radila kao stručna učiteljica u Zagrebu. God. 1892. službuje u Rumi i Osijeku, a 1893. odlazi u BiH te učiteljuje u Mostaru. Kretala se u krugu oko »Zore« i drugovala s J. Dučićem, A. Šantićem i dr. God. 1896. udala se za poljskog grofa Bernadzikowskog, višeg suca, i odlazi u Sarajevo. Od 1897. do 1900. bila je upraviteljica Više djevojačke škole u Banjoj Luci, kad je umirovljena »zbog nacionalnog djelovanja«. Nastavila je pisati, putovati i skupljati narodne pripovijetke (Poljsko cvijeće, Zagreb 1899; Razgovor cvijeća, Zagreb 1901; Božičnice, Zagreb 1907; Hrvatske Jelice, Pula 1908) i vezove. Na poziv Zemaljske vlade u Zagrebu uređuje 1907/1908. etnografske zbirke u Zemaljskom umjetničko-obrtnom muzeju i Trgovačko-obrtnom muzeju te izrađuje njihove kataloge (Katalog tekstilne zbirke Zemaljskog umjetničko-obrtnog muzeja u Zagrebu i Katalog narodopisne sbirke Trgovačko-obrtnog muzeja u Zagrebu). God. 1910. postavila je u Pragu izložbu Srpska žena, a 1913. uredila i izdala, u suradnji s kulturnim i javnim radnicima, almanah Srpkinja zbog kojega se po izbijanju rata 1914. morala skloniti iz Sarajeva u Osijek. Tu ostaje do 1917. Početkom 1918. ponovno se vraća u Sarajevo, gdje radi kao nastavnica u Trgovačkoj školi te uređuje list Narodna snaga. Zbog političkih neprilika odlazi 30-ih godina u Novi Sad, gdje predaje na Mešovitoj građanskoj školi do 1936, kada je umirovljena. — Pisala je za djecu, objavljivala radove iz etnografije, pedagogije, dječje psihologije i sociologije. Kao novinarka bavila se glazbenom i kazališnom kritikom. Prevodila je s više stranih jezika literarne (Iskrice iz svjetske književnosti, Zagreb 1896) i pedagoške radove. Popularizirala je naše narodne nošnje i narodne pripovijetke u inozemstvu pišući u stručnim časopisima Anthropophytea (Leipzig), Revue des Deux Mondes (Pariz), The Gipsy Lore (Oxford) i dr. Kao stručnjak za narodni tekstil uređivala je izložbe vezova i narodnih nošnji u Beču, Berlinu, Dresdenu, Münchenu, Parizu. Dopisivala se s vodećim evropskim i svjetskim etnolozima, slavistima i pedagozima; surađivala je s poznatim bečkim etnologom i slavistom F. Krausom, koji je tiskao (1910–1933) mnoge njezine radove. God. 1933. nacisti su spalili nekoliko njezinih knjiga, a rukopis Der Kuss im Leben der Völker povukla je iz Berlina i spasila u posljednji trenutak. Poslije je uzaludno pokušavala publicirati dijelove toga teksta u domovini. Radove je često potpisivala pseudonimima, inicijalima i šiframa Jelica, Jele, Hela, teta, teta Jelica, Ljuba Daničić, Jasna, Jasna Belović itd., a objavljivala ih je u brojnim časopisima i listovima: Glasnik sv. Josipa (1885, 1894, 1906), Hrvatski učitelj (1892–1895), Pobratim (1893/1894, 1898/1899), Napredak (1894–1906), Škola (1894, 1897–1904), Smilje (1895–1903), Školski vjesnik (Sarajevo 1895–1899), Franjevački glasnik (1897–1899), Liljan (1897, 1898), Mali dobrotvor (1897–1906), Nada (1897, 1898), Novi vaspitač (1897–1899, 1901–1905, 1907, 1908, 1910), Školski odjek (1897–1899, 1901–1905), Učiteljski glas (1897, 1900, 1906, 1910), Ženski svet (1897–1902, 1904–1907, 1910), Bršljan (1898–1901, 1905, 1906), Spomenak (1898–1900, 1902–1904, 1907, 1908, 1910), Školski list (1899–1901), Zora (1899–1900), Na domaćem ognjištu (1900, 1901), Prosvjeta (Zagreb 1903, 1905), Srpska vezilja (1903–1906), Narodne novine (1904, 1905), Osvit (Mostar 1904–1906), Sijelo za zabavu i pouku (1904, 1905), Banovac (1905–1908), Crvena Hrvatska (1905, 1906), Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena (1905, 1906), Almanah hrvatske mladeži (1906), Bosanska vila (1906, 1908–1910), Mladi Istran (1906, 1907), Narodna prosvjeta (1906, 1907), Tršćanski Lloyd (1906, 1907), Anđel čuvar (1907–1909), Die Drau (1908–1911, 1913, 1914, 1927–1929), Slavonische Presse (1912, 1914–1916), Koledar Pokrajinskog muzeja za narodni obrt i umjetnost u Splitu (1913, 1914), Belgrader Nachrichten (1917, 1918), Novi čovjek (1927–1930), Jugoslovenski dnevnik (1930–1934), Novi Sad (1935–1938, 1940, 1941). — U kritici su njezini radovi vrlo povoljno ocijenjeni; osobito je istaknuta izvanredna vrijednost njezina opsežnoga tehnološkog rječnika za ručni rad. Različni sudovi izrečeni su o radu Die Sitten der Südslawen.