KOŽIČIĆ BENJA, Šimun

KOŽIČIĆ BENJA, Šimun (Simon Modrusiensis; Kožičić, de Begna, Begnii, Begnio, Begnius), biskup, pisac, prevoditelj i izdavač (Zadar, o. 1460 — Zadar, III. 1536). Pripadnik zadarske plemićke obitelji Benja. Izobrazbu i svećenički red vjerojatno primio u rodnom gradu. Zadarskim kanonikom i upraviteljem crkve sv. Ivana postao 1502, a modruškim biskupom 1509; istodobno do 1516. bio arhiprezbiter na Pagu te 1513–21. upravitelj Senjske biskupije. U lipnju 1510. spominje se u diplomatskoj ulozi na dvoru hrvatsko-ugarskoga kralja Vladislava II. Jagelovića, kojega je papa Julije II. nastojao privoljeti na mir s Venecijom i rat s Turcima, dok je u listopadu, prema zadarskom notaru Ivanu Filipu Rajmundu, boravio u Rimskoj kuriji. U Rimu je od 1512. s prekidima nazočio i Petomu lateranskomu koncilu, a u Modruš se vratio potkraj 1516. ili na poč. 1517. Prema zadarskim notarskim spisima, 1521–26. prebivao je u svojoj palači u Zadru. Nakon što su Turci 1527. zauzeli Modruš te zapalili i dijelom porušili biskupsku palaču, povukao se u Novi u Vinodolu, a oko 1529. u Rijeku. U Zadru je 22. XI. 1528. s bratom Ivanom Donatom (u. 1567. ili 1568), zadarskim kanonikom i humanistom, dao nećakinju Mariju za ženu Ivanu, sinu građanina magistra Ivana Vidulića, a nakon toga o njem u notarskim zapiscima nema vijesti sve do veljače 1532, kad posreduje u pomirbi rodbine i nekoj isplati. Iz tih se izvora može zaključiti da se te godine trajno preselio u Zadar. Pokopan je u obiteljskoj grobnici u franjevačkom samostanu sv. Jeronima u Ugljanu, koji je dao sagraditi njegov djed Š. Benja. Godinu poslije Ivan Donat postavio je nadgrobnu ploču (sada u klaustru) s uokvirenim latinskim natpisom pisanim klasičnom kapitalom, u kojem govori o zaslužnom bratu Šimunu Benji, preslavnom u znanosti božanskih i ljudskih književnosti, pobožnim roditeljima Alvizu i Oreji te premilom bratu vitezu Petru. Kožičić je pisao na latinskom, hrvatskom (čakavske osnovice) i hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku. Latinski mu opus čine kratki predgovor knjižici Controversia de excellentia instrumentorum Dominicae passionis (Rim 1512) teologa M. Vigerija te dva govora s Petoga lateranskoga koncila (tiskano 1530). Iz predgovora se saznaje da se osobno brinuo o tiskanju rasprave Controversia, koju je pronašao sređujući Vigerijevu knjižnicu. Osim što svjedoči o Kožičićevu ugledu, predgovor je dokaz da su i govori objavljeni u rimskoj tiskari M. Silbera, jer su im naslovnice jednake njegovu grafičkomu okviru. Koncilski su govori o turskim osvajanjima u Hrvatskoj. U govoru održanom 27. IV. 1513. osobito se osvrnuo na probleme u Modruškoj biskupiji, tražeći od pape Lava X. da pomogne kršćanima u protuturskim borbama (Tebe smo, preblaženi Lave, očekivali kao spasitelja … Udari na one koji nas udaraju!). Uz njega tiskao je pismo, zapravo posvetu Bernardinu Frankapanu Ozaljskomu, u kojoj ističe da mu je pri sastavljanju govora bila bitnija istina od kićena stila te da će njegovim objavljivanjem, ako i ne stigne očekivana pomoć, barem biti udovoljeno svima »koji se odluče založiti za ovu stvar«. U govoru održanom 5. XI. 1516. izravno pred papom (Corvatiae desolatione) prikazuje poharanu Hrvatsku, ponovo ga moleći brzu vojnu i novčanu pomoć. Govori su autentični komentari onoga doba, te se, uklopljeni u renesansni književni obrazac svojstven historiografskim djelima (opus oratorium), nadovezuju na govore i epistole iz pol. XV. st., poput onih Ivana Viteza od Sredne, Janusa Pannoniusa, Nikole Modruškoga, J. Divnića i M. Marulića (M. Kurelac). Pisani po obrascu Ciceronova stila i govorničke vještine, obiluju biranim izrazima i antičkim retoričkim rekvizitima (B. Glavičić, 1991). Hrvatska je djela Kožičić otisnuo u tiskari koju je sam pokrenuo u danas nepoznatoj kući svojega prebivališta u Rijeci 1530. Te je godine u Veneciji nabavio i grafički pribor: nepotpunu seriju dekoriranih polugotskih ksilografskih inicijala s portretima svetaca što ih je izradio M. da Treviso (nije poznato tko je izradio tipografski znak – njegov obiteljski grb), pet jednostavnih crno-bijelih glagoljičnih ksilografskih inicijala, dvije vrste glagoljičnih slova, manje polugotske inicijale i u istoj veličini sedam glagoljičnih inicijala. U tiskari su mu pomagali talijanski majstori Bartolomej iz Brescie i Dominik; za prvoga je P. Kolendić utvrdio da je tiskar lutalica B. Zanetti, a za drugoga pretpostavljao da je tipografski radnik ili »mletački nakladnik Domeniko koji se po svom tipografskom znaku potpisivao kao Dal Giesú, Dal Jesus«. Do 1531. priredio je i glagoljicom tiskao najmanje šest knjiga: Psaltir, Oficij rimski, Misal hrvacki, Knjižice krsta, Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov te Od bitija redovničkoga knjižice. Psaltir, kojega se jedini primjerak čuva u Ruskoj nacionalnoj knjižnici (RNK) u Sankt Peterburgu, priručnik je (bukvar) za učenje glagoljice, koji odgovara latinskim tzv. paternoster abecedarijima za vježbe čitanja i učenje molitva. Tiskan je bez kolofona (ali s Kožičićevim tipografskim znakom na kraju), vjerojatno na početku rada tiskare. Prva pak datirana knjiga Oficij rimski (1530) molitvenik je za privatnu pobožnost, bogat sadržajem i mlađim dodatcima. Njegov kalendar srodan je onima glagoljskih misala i brevijara, biblijski tekstovi marijanskoga i mrtvačkoga oficija uz tekstološke zahvate produžuju crkvenoslavensku tradiciju hrvatskoglagoljskih brevijara, a dodatni su tekstovi (molitve sv. Augustina, sv. Ciprijana, sv. Anselma i dr.) Kožičićevi prijevodi na crkvenoslavenski. Sačuvano je pet izvornika, po dva u Zagrebu (Metropolitanska knjižnica, NSK) i Sankt Peterburgu (RNK) te jedan u Weimaru (Knjižnica Anna Amelia Herzogin). Misal hrvacki (1531) najopsežnije je i najljepše njegovo djelo. Obiluje polugotskim i glagoljičnim inicijalima, a ukrašen je drvorezima, od kojih neki idu preko cijele stranice (Navještenje, Raspeće). Još nije proučen, pa nije poznato je li mu predložak među mnogobrojnim rukopisnim ili trima tiskanim (1483, 1494, 1528) glagoljskim misalima. U incipitu se navodi da je misal »po rimski običai i činъ«, ali i da su mnoga mjesta popravljena, ponovo prevedena i dodana. Sačuvano je 15 primjeraka: u Dubrovniku (Znanstvena knjižnica), Londonu (Britanska knjižnica), Ljubljani (Narodna i sveučilišna knjižnica), Moskvi (Državni povijesni arhiv, zbirka A. D. Čertkova), Odesi (Znanstvena knjižnica M. Gorki), Oxfordu (Bodleiana), Puntu na Krku (župni ured), Vatikanu (Vatikanska knjižnica), Rimu (Središnja nacionalna knjižnica), Sankt Peterburgu (RNK, dva primjerka), Wrocławu (Sveučilišna knjižnica) i Zagrebu (Knjižnica HAZU, Metropolitanska knjižnica, NSK). Kao jezični predložak poslužio je trsatskomu župniku i riječkomu kanoniku J. Manzinu za latinični Missal hervaski (druga pol. XVII. st.), koji je namijenio, kao i Kožičić svoj, »na boxiu hvalu i hervaskoga jazika prosvechenie«. Mali obrednik Knjižice krsta (1530) sadržava obrede krštenja, blagoslova prstena, pričešćivanja bolesnika, bolesničkoga pomazanja, preporuke duše na samrti te sprovoda djece i odraslih, koji se po izboru obrazaca i redakciji izdvajaju iz prijašnje glagoljaške tradicije. Čuva se u Sankt Peterburgu (RNK) i Parizu (Knjižnica Mazarine). Knjižice od žitija rimskih arhijerejov i cesarov (1531) povijesno je djelo o rimskim papama i carevima, u koje je Kožičić unosio i osobna zapažanja. U njem se, u posveti trogirskomu biskupu T. Nigeru, tuži na jezik glagoljskih knjiga, koji treba popraviti od stranih i arhaičnih riječi, te ga požuruje da napiše knjižicu »od hrvacke zemlê i odъ hvali nêe«, koju bi on tiskao. U prvom su dijelu životopisi papa od apostola Petra do Klementa VII, u drugom životopisi careva od Cezara do Karla V. Habsburgovca, a unutar njih nalaze se mala poglavlja o islamu i Turskom Carstvu (Od gospodstva Partov i Prsijanov, Vazetije Rima, Mahometa početije, Od početija turačkago). Premda priznaje da je djelo kompilacija (Ako želêetъ tko većъ znati: poidi ka onim pisc/e/m: ot kih smo vazeli mi siê), ne navodi mu izvore. Slavist G. Tutschke dokazuje da mu je za životopise papa najbliže bilo Platinino znamenito djelo Liber de vita Christi, ac omnium Pontificum (Venecija 1479), a A. Benvin da se služio i petim sveskom djela Bohemicae historiae (Venecija 1503) pape Pija II. Prema T. Mrkonjiću, za životopise careva glavni mu je predložak bio treći svezak Egnacijeva djela De Caesaribus (Venecija 1516). U našoj se historiografiji ističe da su Knjižice od žitija prva na hrvatskom jeziku tiskana svjetska povijest te da su njome stvoreni hrvatsko povijesno nazivlje i nacionalna imena za pojedine ljude i događaje (Kurelac), iako u kroatiziranju i pomlađivanju riječi Kožičić nije bio dosljedan. Ipak, leksički fond Knjižica ušao je u Akademijin rječnik, za neke riječi i kao jedina potvrda. Sačuvano je sedam izvornika (Austrijska nacionalna knjižnica, Beč; spomenute knjižnice u Londonu, Odesi, Vatikanu i Wrocławu; Nadbiskupijski i kaptolski arhiv, Zadar; Knjižnica HAZU, Zagreb) te neuvezan primjerak bez naslovnoga i posljednjega lista (Kaptolska knjižnica, Zadar). Posljednje tiskano djelo Od bitija redovničkoga knjižice (1531) priručnik je o redovničkom životu. Nije proučeno, a jedini primjerak čuva se u sanktpeterburškoj RNK uvezan u starinski pergamentni konvolut s Psaltirom i Knjižicama krsta te bosanskom ćirilicom u Veneciji tiskanima Molitvenikom (1571) i hrvatskim prijevodom katoličkoga katekizma Nauk karstianski (1583) D. de Ledesme. Sva su riječka izdanja pomnjivo opremljena: urešena su drvorezima slika i inicijala, imaju lijepo oblikovane naslovnice i kolofone na posljednjim stranicama, dekorativan tipografski znak i dvobojan (crno-crveni) tisak, te grafičkim izgledom ne zaostaju za suvremenim latinskim izdanjima. Kožičić je autor i nekoliko manjih, danas nepoznatih rukopisa (zadarska kronika, Vita di Clemente Papa, stihovani Životi sv. obranitelja zadarskih, koji se pripisuju i Ivanu Donatu) te zbirke vrela iz starije hrvatske povijesti Monumenta vetera Illyrici, Dalmatiae, Urbis et Ecclesiae Salonitanae ac Spalatensis, dijelom sačuvane u prijepisu R. Levakovića (Collectanea Begnii I, Kaptolski arhiv u Splitu, sign. 529/I). Svojim djelovanjem svjedočio je o svojem vremenu i raščinjenom narodu (Kurelac), znatno pridonijevši njegovu političkomu i kulturnomu identitetu. U povodu 450. obljetnice njegove smrti 1988. održan je znanstveni skup u Zagrebu, Zadru i Ugljanu (zbornik, Zagreb 1991), a u povodu 470. obljetnice tiskare 2002. snimljen je igrano-dokumentarni film Šimun Kožičić Benja (scenarij i režija Bernardin Modrić).