Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KAVANJIN, Jerolim (Cavagnini, Girolamo), pjesnik (Split, 1641 — Split, 29. XI. 1714). Kršten 4. veljače. U Padovi 1669. stekao naslov doktora obaju prava. Potom je, nakon kratka boravka u Zadru, bio odvjetnik u Splitu. Sudjelovao je u protuturskim bitkama 1686–87 (Sinj, Herceg-Novi) kao plaćeni vojnik (venturiere); 1690. primljen u plemstvo Trogira. Mletačka vlast cijenila je njegovo sudjelovanje u borbama s Turcima i predan rad u državnoj službi, pa ga je nagradila posjedima u splitskoj okolici oslobođenoj od Turaka. Kad se povukao iz službe, oko 1700. preselio se u Sutivan. Bio je član Ilirske akademije u Splitu od njezina osnutka 1703. Potkraj života vratio se u Split, gdje je pokopan u crkvi sv. Frane. — Kao pisac poznat je po jedinom sačuvanom hrvatskom djelu, spjevu Poviest vanđelska bogatoga a nesrećna Epuluna i ubogoga a čestita Lazara. U njem tvrdi da je u mladosti pisao i ljubavnu liriku, koju je poslije uništio (»Ja sam skršio triske davne, i razdrio bdenja mlada, / u kih pisah od nestavne /sreće, časljih od naslada«, XVII, 9). Iz autobiografskih svjedočenja u spjevu zaključuje se da je nastao za autorova povučena života u Sutivanu. Prvi je put objavljen 1861. u Zagrebu, kojom je prigodom, po savjetu I. Kukuljevića Sakcinskoga, preimenovan u Bogatstvo i ubožtvo. Kvalitetnije je izdanje što ga je 1913, u ediciji Stari pisci hrvatski, priredio J. Aranza. Poviest vanđelska ima nešto više od 32 000 redaka, složenih u osmeračke sestine s rimom ababcc i razdijeljenih u 30 pjevanja, po čem je najopsežnije djelo starije hrvatske književnosti. Stilski se uglavnom oslanja na dostignuća hrvatske barokne književnosti, osobito dubrovačke, od koje preuzimlje i književni jezik (štokavsku ijekavicu), premda nedosljedno, pa u spjevu ima i mnogo tragova dalmatinske čakavštine. Odnos prema tuđim djelima nerijetko je kompilacijski te uključuje ugradnju cijelih ulomaka. Tako je u petom pjevanju prenesen niz strofa iz Barakovićeve Jarule, u desetom se parafrazira prizor kupanja Sokolice iz Gundulićeva Osmana, četrnaesto je pjevanje prepjevana Stemmatographia P. Vitezovića Rittera. Prema tematici i kompoziciji spjev je nejedinstven, jer je pjesnik više puta mijenjao njegovu izvornu namjenu i vrstovnu definiciju. Prvih pet pjevanja donekle se drži naslova i razvija, premda uz mnogobrojne digresije, novozavjetnu parabolu o sebičnu bogatašu i siromahu Lazaru. Taj dio podsjeća na dubrovačke religiozne poeme, uz ostalo i uporabom sestine. U pjevanjima VI–XI. govori se o povijesti, obiteljima i znamenitostima jadranskih gradova (Split, Trogir, dalmatinski otoci, Zadar, Dubrovnik, Mleci). Sljedeća tri pjevanja posvećena su temama »baroknoga slavizma« (slavenska srednjovjekovna prošlost, slavenski grbovi), a glavni su im predlošci Ljetopis popa Dukljanina i Vitezovićeva Stemmatographia. U pjevanjima XV–XIX. riječ je o svetcima slavenskoga podrijetla i o redovnicima na istočnoj obali Jadrana, U preostalih 11 pjevanja prevladava eshatološka tematika: pripovjedač u prvom licu pripovijeda o imaginarnom putovanju prostorima prekogrobnoga života (pakao i raj). Pripovijest započinje kratkim razmišljanjem o smrti i njezinoj svemoći, a završava vizijom sudnjega dana (»Vitri, gradi, gromi, trusi, / i svud borja povaljena, / oboreni gora kusi, / zvirja i ljudstva pristrašena«, XXX, 10). U tom dijelu ima mnogo pozajmica iz Danteove Božanstvene komedije, ali ukupna vizija prekogrobnoga svijeta nije danteovska, nego se jače oslanja na kasnosrednjovjekovnu fabulu o četirima posljednjim stvarima. Izravno ili neizravno, Poviest vanđelska govori i o Kavanjinu, o njegovu životu, svjetonazoru i naobrazbi. Iz nje se ponešto doznaje o pjesnikovu obiteljskom krugu, o njegovoj braći, suprugama i djeci, boravku u Sutivanu, a ima i autoreferencijalnih iskaza o pripremi i nastajanju samoga djela. U spjevu se zrcali i Kavanjinova religioznost, a o ozbiljnosti njegova vjerskoga uvjerenja svjedoče česti religiozni motivi, citati i teme iz Biblije i teološke literature te izjašnjenja o privrženosti vjerskoj objavi (»Virovat ću, i virujem / sve što objavi crkva i pismo«, XXV, 5), dok se ponegdje uočava i crta protureformacijske revnosti i uskogrudnosti, osobito u pjevanjima o prekogrobnom svijetu. Ipak, kao u većine baroknih pjesnika, Kavanjinova estetička receptivnost otvorena je i prema senzualnoj stvarnosti, pa pjesnik nerijetko biva ponesen ljepotom ljudskoga tijela ili krajolika, likovnoga ili arhitektonskoga artefakta, a duge, kataloški ustrojene opise posvećuje jelu i piću, pri čem žudnju za osjetilnim zna korigirati vjerničkom autocenzurom (»Nu ako je ka krivina / razgledati stvari liepe, / neka vičnieh tmin pokrina / bione oči da osliepe«, X, 242). Kavanjinov svjetonazor uokviren je kršćanskim razumijevanjem povijesti (pjesnik, poput srednjovjekovnih kroničara, vjeruje da je povijest započela biblijskim stvaranjem svijeta te da će završiti sudnjim danom), a kozmologija mu je izričito pretkopernikanska. Njegovi politički pogledi uključuju nekoliko raznovrsnih, mjestimice i protuslovnih sastavnica: neskrivena lojalnost prema mletačkoj vlasti donekle je relativizirana pohvalom dubrovačkoj autonomiji, sjećanjem na »njegda našu kraljevinu« (XVI, 7) pod vlašću hrvatsko-ugarskih vladara i »slovinskim« utopizmom, koji, za razliku od pretežno polonofilskoga »slavizma« prvoga naraštaja baroknih pjesnika, uključuje i pozitivan odnos prema Rusiji, poimence prema Petru Velikom, od kojega pjesnik očekuje protuturske ratne pothvate (»Na krstjanski put se stavi, / da s istoka Muhameta / baciš i tvoj mač krvavi / tamni misec koji smeta / dosle zori da krst časti / i tvojem suncu samom sjasti«, XIII, 185). Napokon, u Poviesti vanđelskoj očituje se i Kavanjinova jezična kultura. Premda vješt u poetskom izrazu – u konstrukciji metaforičnih slika, zvukovnih figura, pa i u podrobnim opisima predmetâ i prostora – pjesnik pokazuje određeni nedostatak jezične kompetencije: rečenice su mu nerijetko agramatikalne, a riječi iskrivljene, s neodgovarajućim morfemima. Pogrješke nastaju i kad pokušava splitsku ikavicu zamijeniti dubrovačkom ijekavicom te često ijekavizira i koje nije refleks jata. No imponira širina Kavanjinova leksika, djelomično temeljena na njegovu poznavanju leksikografskih priručnika, tako i rukopisnoga rječnika Vocabolario di tre nobilissimi linguaggi I. Tanzlingera Zanottija. Hrvatska znanost o književnosti podrobnije se počela baviti Kavanjinom i njegovim spjevom od druge pol. XIX. st. U stručnoj literaturi do 1960-ih prevladavali su biografski i faktografski interesi, kojima pogoduje enciklopedičan karakter Poviesti vanđelske. Od 1970-ih pozornost je počela privlačiti i književna kakvoća spjeva, pa je postavljeno pitanje o njegovoj konstrukciji, vrstovnoj pripadnosti pojedinih dijelova, versifikaciji i o njegovu odnosu prema književnom baroku. Pritom je donekle izmijenjen pretežno negativan sud starijih povjesničara književnosti o Kavanjinu kao pjesniku. Kukuljević Sakcinski i D. S. Karaman pripisuju mu talijansku rukopisnu raspravu Informazioni circa Spalato e la chiesa metropolitana i akademske govore u pohvalu radinosti (In lode della fatica, ed in sprezzo del ozio) i o caru Dioklecijanu. Obitelj njegove kćeri Elizabete (Capogrosso Kavanjin) preuzela je nakon Kavanjinove smrti brigu o rukopisnom nasljeđu, većina kojega je 1948. prenesena u Gradski muzej u Splitu. Ć. Čičin Šain priredio je za tisak Kavanjinovu oporuku i pismo Petru Velikomu (Split 1951) te upute i savjete baštinicima (u knjizi Ilirska akademija u Splitu, njeno vrijeme i sjedište. Split 1952).

DJELA: Bogatstvo i ubožtvo. Velepjesan u 30 pjevanjah. Zagreb 1861; Poviest vanđelska bogatoga a nesrećna Epuluna i ubogoga a čestita Lazara (Bogastvo i uboštvo). »Velopiesna« Jerolima Kavanjina (Cavagnini), vlastelina spliskoga i trogirskoga. Stari pisci hrvatski, 22. Zagreb 1913.
 
LIT.: M. Ivčević: Povist vangelska, rukopis dra. Jeronima Kavanjini-a. Zadar 1853. — I. Kukuljević Sakcinski: Život Jerolima Kavanjina (predgovor knj. Bogatstvo i ubožtvo). Zagreb 1861, str. III–VIII. — D. S. Karaman: Kavanjin Jerolim. Narod, 10(1893) 28. III, str. 23. — Isti: Prva hrvatska akademija i gospodarsko društvo u Spljetu. Spljet 1899. — I. Scherzer: J. Kavanjina Bogatstvo i uboštvo. Nastavni vjesnik, 7(1899) str. 1–11, 105–112. — J. Aranza: Jerolim Kavanjin (predgovor knj. Poviest vanđelska). Stari pisci hrvatski, 22. Zagreb 1913, str. II–XXXVII. — M. Vunić: Kavanjinov dvorac. Jadran, 1(1919) 7. XII, str. 2. — A. Cronia: Dante nella letteratura croato-serba. Roma 1921. — T. Matić: Jerolim Kavanjin o prilikama svojega doba. Bulićev zbornik. Zagreb—Split 1924, 613–624. — Ć. Čičin Šain: Jeronim Kavanjin. Novo doba, 19(1936) 29. VIII, str. 9–10. — Isti: Jerolim Kavanjin i njegova obitelj. Ibid., 23(1940) 24. III, str. 15. — C. Fisković: Tri ljetnikovca hrvatskih pjesnika. Hrvatska revija, 13(1940) 7, str. 354–355. — Pronađena »Sutivanska baština« pjesnika J. Kavanjina predstavlja dragocjeni materijal za znanstveni rad u oblasti izučavanja domaće historije. Slobodna Dalmacija, 6(1948) 22. IX, str. 3. — A. Jutronić: Gdje je Jerolim Kavanjin živio u starijim godinama. Hrvatsko kolo, 5(1952) 5, str. 318–320. — Isti: Sporovi splitskog pjesnika Jerolima Kavanjina s F. i J. Marjanovićem. Zadarska revija, 6(1957) 1, str. 70–73. — Isti: Gradnja Kavanjinove kuće u Sutivanu na Braču 1690–1705. Starine, 1958, 48, str. 7–45. — G. Novak: Povijest Splita, 2. Split 1961. — R. Bogišić: Jerolim Kavanjin. Zbornik stihova XVII. stoljeća. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 10. Zagreb 1967, 221–223. — H. Morović: Sa stranica starih knjiga. Split 1968. — A. Jutronić: Iz kulturne prošlosti Brača. Split 1970, 94–125, 165–170. — Ž. Puratić: Ovidije u dubrovačkoj i dalmatinskoj književnosti. Živa antika (Skopje), 20(1970) str. 204–213. — Z. Bojović: Dubrovački pisci u Kavanjinovom spevu Bogatstvo i ubožtvo. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor (Beograd), 1971, XXXVII/3–4, str. 306–321. — Z. Kravar: Studije o hrvatskom književnom baroku. Zagreb 1975. — P. Pavličić: Sesta rima u hrvatskoj književnosti. Rad JAZU, 1978, 380, str. 128–134. — D. Božić-Bužančić: Privatni i društveni život Splita u osamnaestom stoljeću. Zagreb 1982. — A. Duplančić: Splitski spomenici u Kavanjinovu Bogatstvu i uboštvu. Kulturna baština, 8(1982) 13, str. 17–34. — Z. Kravar: Das Barock in der kroatischen Literatur. Köln—Weimar—Wien 1991. — N. Bezić-Božanić: Bračani, Hvarani i Višani u spjevu Jerolima Kavanjina. Mogućnosti, 41(1994) 10/12, str. 40–54. — A. Duplančić: Put Kavanjinova Bogatstva i uboštva od rukopisa do čitatelja. Ibid., str. 21–39. — Lj. Schiffler: Čitanje Kavanjinove Poviesti vanđelske (Bogatstvo i uboštvo) u tradiciji hrvatskoga filozofskog mišljenja. Dani hvarskog kazališta, 20. Split 1994, 50–61. — D. Šimundža: Poetsko tkivo i bogoslovna supstanca Kavanjinova Bogatstva i uboštva. Mogućnosti, 41(1994) 10/12, str. 1–20. — D. Deša: Liturgijski predmeti splitskih crkava u Bogatstvu i uboštvu Jerolima Kavanjina. Građa i prilozi za povijest Dalmacije, 12(1996) str. 361–368. — N. Anzulović: Biblioteka Capogrosso-Kavanjin u Splitu. Glasnik Društva bibliotekara Split, 5(1997) str. 31–53. — D. Fališevac: Kaliopin vrt. Split 1997. — A. Duplančić: Regesta zapisnika splitskoga Velikog vijeća od 1620. do 1755. godine. Građa i prilozi za povijest Dalmacije, 14(1998). — S. P. Novak: Povijest hrvatske književnosti, 3. Zagreb 1999. — D. Dukić: Contemporary Wars in the Dalmatian Literary Culture of the 17th and 18th Centuries. Narodna umjetnost, 40(2003) 1, str. 129–158. — S. Marjanić: Hijerarhizacija života u Kavanjinovu »univerzalnom epu« Povijest vanđelska. Prilog kulturnoj botanici i kulturnoj zoologiji. U: Triplex confinium (1500–1800). Ekohistorija. Split—Zagreb 2003, 159–177. — D. Vrsalović: Povijest otoka Brača. Zagreb 20032. — D. Dukić: Sultanova djeca. Predodžbe Turaka u hrvatskoj književnosti ranog novovjekovlja. Zadar 2004. — P. Pavličić: Čitanje Kavanjinova spjeva Bogatstvo i uboštvo. Mogućnosti, 52(2005) 7/9, str. 10–52.
 
Zoran Kravar (2009)