Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KLOVIĆ, Juraj Julije (Clovio, Clovius, Klovio, Glović; Giorgio Giulio, Georgius Julius), sitnoslikar (Grižane kraj Vinodola, 1498 — Rim, 3. I. 1578). Potpisivao se oblikom prezimena Clovio (izvorni hrvatski oblik nije dokumentiran), redovničkim imenom Julije i oznakom hrvatskoga podrijetla (Croata, Croatus, Crovata, Corvatinus, Illyricus). Oko 1516. došao je u Italiju te bio primljen u službu kardinala Domenica Grimanija i njegova nećaka Marina (kardinal od 1528), a boravio je u Veneciji i Rimu. U dodiru s njihovim bogatim zbirkama stekao početnu izobrazbu, precrtavajući motive s antičkih kovanica i medalja. U Rimu dobio pouku u slikarstvu od Giulija Romana, koji mu je savjetovao da slika u malim razmjerima. Prvu sliku izradio je prema Dürerovu drvorezu Bogorodica na mjesecu. Oko 1520. odlazi u Budim, na dvor hrvatsko-ugarskoga kralja Ludovika II. Jagelovića, gdje po narudžbi slika, među ostalim, zapažene kompozicije Parisov sud i Lukrecijina smrt. Nakon poraza kršćanske vojske u bitki na Mohačkom polju (1526) vraća se u Italiju i u Rimu stupa u službu kardinala Lorenza Campeggia, te slika i crta prema Michelangelovim djelima. Kad je za španjolsko-francuskoga rata vojska cara Karla V. Habsburgovca 1527. osvojila i opljačkala Rim, izgubio je imovinu, a u španjolskom je uzništvu odlučio postati redovnikom. Stupivši u Red regularnih kanonika sv. Augustina oko 1528. položio je redovničke zavjete, uzeo ime Julije, navodno u čast učitelja Giulija Romana, te se posvetio usavršivanju u sitnoslikarstvu. Boravio u samostanima Renske kongregacije Presvetoga Otkupitelja: Sveti Sebastijan u Mantovi 1528, Sveti Mihael u Candiani kraj Padove 1529–30 (ondje učio u minijaturista Girolama dei Libri), Sveti Antun »di Castello« u Veneciji 1531, Sveta Marija Velika u Trevisu 1532. i Sveti Ivan Evanđelist u Ravenni 1533. Potom ga je kardinal M. Grimani, ishodivši od pape dopuštenje za njegov privremeni boravak izvan samostana, uzeo u svoju službu, prema G. Vasariju, kako bi se pobrinuo za njegovo ozdravljenje nakon ozljede noge, koja nije mogla zacijeljeti. U Grimanijevoj službi živi u Perugi, gdje 1536. dobiva pravo na prihode crkve sv. Bartola u Torsiani, te u Rimu. Ondje oko 1539. prelazi u doživotnu službu kardinala Alessandra Farnesea, unuka pape Pavla III, te dobiva smještaj u njegovoj palači Cancelleria. Budući da je Farnese Klovićeva djela darivao europskim vladarima, njegova je umjetnost postala sastavnicom elitne kulture dvorskoga manirizma u pol. XVI. st., a K. jednim od najpoznatijih umjetnika svojega doba u dvorskim krugovima, cijenjen i kao stručnjak za procjenu umjetnina. Nakon što je za papu 1550. izabran Julije III, nesklon Farneseovima, K. je s kardinalom napustio Rim. Na poč. 1550-ih boravi u Firenci na dvoru Cosima de’ Medici, koji ga je već 1544. nastojao dobiti u svoju službu. Ondje je, izrađujući visokocijenjene samostalne minijature, »potaknuo obnovu sitnoslikarstva« (Jennifer Marie Bauman, Klovićev zbornik). God. 1556. dolazi u Parmu kardinalovu bratu Ottaviju Farneseu, 1557–58. je u Piacenzi, gdje se podvrgnuo operaciji ječmenca, 1559. u Correggiu, a 1560. odlazi u Candianu radi obnove dopuštenja za boravak izvan samostana. Potom se vraća u Rim, gdje mu djelatnost zbog godina i zdravstvenih tegoba slabi. Potkraj 1560-ih bio je u doticaju sa španjolskim kraljem Filipom II, koji ga je, čini se, preko posrednika u Rimu nagovarao da se pridruži kraljevskomu skriptoriju u Madridu. Mjesto toga K. je kralju poslao svoja djela za pouku i primjer njegovim minijaturistima (E. De Laurentiis, 2000). U 1570-ima vlastoručno se upisao (don Julio Clovio di Crovatia) na popis darovatelja za gradnju crkve sv. Luke u Rimu. Pokopan je u crkvi svoje redovničke zajednice, Sveti Petar u okovima, gdje mu je 1632. postavljena spomen-ploča s portretom. Osim Vasarijeve biografije iz 1568, dragocjeni su podatci u Klovićevoj korespondenciji i oporuci s popisom ostavštine (DA u Rimu). — Dosegnuvši vrhunac u iluminaciji rukopisa, K. se spominje kao Michelangelo sitnoslikarstva, kako ga je nazvao Vasari, te kao posljednji veliki minijaturist. Osim slika u knjigama, izrađivao je samostalne minijature kao kabinetske slike i portrete, uglavnom u temperi na pergamentu. Bavio se i crtežom u različitim tehnikama te crtao predloške za grafike. Iz ranoga razdoblja (1516–27) do sada nije potvrđeno ni jedno njegovo djelo. Oslikavanje drugoga dijela Misala Jurja Topuskoga za boravka u budimskom skriptoriju (1524–26), po narudžbi zagrebačkoga biskupa T. Bakača Erdődyja, pripisuju mu I. Kukuljević Sakcinski, D. Kniewald, V. Zlamalik, A. Ivandija te Illona Berkovits (samo krajolike u medaljonima), pitanje autorstva ostavljaju otvorenim G. Gamulin i Maria Cionini-Visani, a osporava ga Jólan Balogh (1983). Posljednja (1982) mu pripisuje oslikavanje povelje s privilegijima grada Iloka, izdane u Budimu 13. XII. 1525 (Beč, Austrijska nacionalna knjižnica, sign. Cod. 8624). Uz grb Iloka na povelji je oslikana čitava stranica s grbom kralja Ludovika u arhitektonskom okviru all’antica s uresima i medaljonskim portretima prema antičkim predlošcima. List Korala s potpisom D. Julio Clovio, pohranjen u Kraljevskoj knjižnici u Windsoru, naknadni je kolaž dijelova minijatura iz Korala, što ga je K. vjerojatno oslikao 1530. u Candiani, možda u suradnji s Girolamom dei Libri. Kodeks opisa čudesa Gospe iz Trevisa, datiran 1534 (Treviso, Općinska knjižnica), sadržava Klovićev crtež Putti s instrumentima uz tekst o čudesnom ozdravljenju njegove noge te minijaturu Bogorodica s djetetom i redovnikom. Od radova za Grimanija iz 1530-ih sačuvala su se tri kodeksa: Evanđelistar Grimani (Venecija, knjižnica Marciana), oslikan oko 1534. likovima evanđelistâ i apostolâ, novozavjetnim prizorima te motivima s antičkih kovanica, koji ga povezuju s minijaturom na povelji grada Iloka; Časoslov Stuart de Rothesay (London, British Museum), nazvan prema bivšem vlasniku, nastao u Perugi; Komentar kardinala Marina Grimanija uz poslanice sv. Pavla apostola (1534–38, London, Sir John Soane’s Museum). U osam raskošno oslikanih stranica Časoslova Stuart de Rothesay (David u molitvi, Krist na Lazarovu grobu s pravokutnom minijaturom Borba kostura i vitezova na donjem rubu stranice) Klovićevo sitnoslikarsko umijeće došlo je do puna izraza i zrelosti. U njem se očituje virtuoznost i eklektički stilski izbor s bogatom ljestvicom usklađenih elemenata, od sjevernjačkoga naturalizma do suverenoga parafraziranja renesansne klasike, odn. antike. Slične se oblikovne vrijednosti zapažaju i na dvjema samostalnim minijaturama nastalima u Grimanijevoj službi (obje Pariz, Louvre): Sv. Pavao oslijepljuje Elimu i Tri teološke vrline, na kojoj bi muškarac okrenut promatraču, prema Eleni Calvillo (2000), mogao biti autoportret. U Grimanijevu Komentaru Klovićeva su remek-djela raskošni okvir s ovalnim kardinalovim portretom (f. 9) i potpisana minijatura Obraćenje sv. Pavla u ukrasnom okviru, nadahnuta Rafaelovim kartonom za tapiseriju namijenjenu Sikstinskoj kapeli. U medaljonu na donjem dijelu ukrasnoga okvira prikazao je Kamenovanje sv. Stjepana prema slici Giulija Romana, a na gornjem dijelu gole mladiće prema uzoru na one na Michelangelovu svodu Sikstine (f. 8). Na toj se minijaturi zamjećuju autoriteti Rafael, Giulio Romano i Michelangelo, koji su odredili Klovićevu maniru u ranom i zrelom dobu. U Farneseovoj službi nastalo je Klovićevo vrhunsko djelo, Časoslov Farnese (New York, Pierpont Morgan Library), na kojem je radio 1538–46. i potpisao se Iulius Clovius Macedo, aludirajući po humanističkom uzusu na antičku Makedoniju kao zemlju svojega podrijetla. Taj kodeks džepnoga formata, uz 26 nasuprotno postavljenih cjelostranih minijatura s prizorima iz Staroga i Novoga zavjeta u čudesnim okvirima urešenima ljudskim figurama i arhitektonskim elementima, iluminirao je slikom Tijelovska procesija, prikazima krajolika i veduta na donjim rubovima stranica (Ptice nad vodom, Napuljski zaljev, Svečanost Testaccia, Tiberinski otok, Sicilija s Etnom) i raskošnim marginama s obiljem motiva, među kojima su groteske, putti, karijatide, medaljoni s portretima (Aleksandar Veliki, Alessandro Farnese u molitvi, Djevica u molitvi, mogući portret Lucrezije Farnese, kćeri pape Pavla III), figuralnim kompozicijama, životinjama i građevinama. Na minijaturama je dominantna manira kojom K. i oblikovanjem i preuzimanjem mnogobrojnih figuralnih citata s Michelangelovih fresaka želi pokazati da mu je dorastao u malom formatu. Međutim, na nekima je posegnuo i za predlošcima iz sjevernjačkoga slikarskoga kruga, primjerice Dürerovima i Bruegelovima, koje je spretno preobrazio i izjednačio s ostalima. Zadivljuje njegova sposobnost sinkretističke kompilacije motiva i različitih oblikovnih izričaja, ali i umijeće izvedbe najsitnijih pojedinosti uz isticanje virtuoznosti vlastitoga rukopisa. Cjelostrane minijature Časoslova Farnese svrstavaju se među najznamenitije primjere virtuoznoga manirizma u slikarstvu u pol. XVI. st. Između 1535. i 1543. K. je u Rimu iluminirao knjižicu Stanze de Eurialo d’Ascoli sopra l’impresa dell’Aquila (Beč, Albertina) s dvjema minijaturama simbolična sadržaja posvećenima Karlu V. i marginama na dvama listovima. Za kardinala Farnesea u kodeksu nazvanom Towneley Lectionary (New York, Public Library) naslikao je oko 1556 (malo je vjerojatno tek nakon 1564, kako pretpostavlja C. Riebesell 1989) četiri cjelostrane minijature. Osobito su dojmljive Uskrsnuće i Posljednji sud s mnoštvom likova u složenim kompozicijskim odnosima i raskošnim okvirima uz mnogobrojne virtuozno slikane ikonografske pojedinosti i ukrasne motive, te Poduka apostola, prema Ivani Prijatelj-Pavičić, s portretima članova obitelji Farnese. K. često umeće portrete u svoje iluminacije, primjerice u Obrezanju iz Časoslova Farnese prepoznati su portreti pape Pavla III. i rimskih plemkinja. O njegovim samostalnim portretnim minijaturama postoje mnoga svjedočanstva, no sačuvalo ih se tek nekoliko koje mu se mogu pripisati. Portret Klovića iz bečkoga Povijesno-umjetničkoga muzeja (gvaš na pergamentu, promjer 7 cm) drži se Autoportretom iz 1528 (Kukuljević Sakcinski, A. Schneider), ali i njegovom kopijom, a mogućim kopistom A. Mor oko 1550, ili umjetnik iz njegova kruga (M. Cionini-Visani), dok je sličan portret u Strossmayerovoj galeriji starih majstora HAZU, kopija bečkoga, izrađena vjerojatno po Kukuljevićevoj narudžbi. Nešto je veći Autoportret, nastao oko 1570 (tempera na pergamentu, promjer 11,5 cm, Firenca, Uffizi). U novije doba pripisani su mu Portret Eleonore di Toledo (London, Victoria and Albert Museum) i Portret mlade žene iz Napulja (Napulj, Museo di Capodimonte), te dva portretna crteža dječaka, vjerojatno sinova Cosima de’ Medici (Louvre). Valja istaknuti i Klovićeve minijaturne, ali izvanredno slojevite i likovno bogate krajolike, što se pojavljuju kao sastavni dijelovi njegovih kompozicija, ili samostalno, pri dnu ili uz rub stranica iluminiranih rukopisa, a slikani su pod utjecajem nizozemskih uzora, osobito P. Bruegela. Za boravka u Firenci i Parmi, po narudžbama pripadnika obitelji Medici i Farnese izradio je niz kabinetskih slika, od kojih su neke sačuvane. Premda uglavnom nisu njegove vlastite invencije, na njima uza suptilnost izvedbe postiže stanovitu monumentalnost izraza i oblikovnu svježinu, koja ujedno označuje vrhunac njegova zreloga razdoblja i njegove umjetnosti uopće. Među najljepšima su tri naslikane prema Michelangelovim crtežima: Raspeće s Marijom Magdalenom (potpisano Iulius Macedo), Oplakivanje Krista (obje 1553, Uffizi) i Otmica Ganimeda (akvarel, Firenca, Casa Buonarroti). Istoj skupini pripadaju slike Sveta obitelj s likom u oklopu (oko 1553) i David i Golijat (oko 1560, obje New York, Zaklada Wildenstein). Nakon monografije M. Cionini-Visani (1977) otkriveno je nekoliko novih Klovićevih kabinetskih slika, poput Uskrsloga Krista s križem prema Michelangelovoj skulpturi (Valencia, privatna zbirka), Sv. obitelji sa sv. Elizabetom i malim Ivanom Krstiteljem (Madrid, Museo Lázaro Galdiano) i Pietà (Albertina). Klovićevu opusu pripada mnogo crteža (više od 400 u popisu je njegove ostavštine); sačuvan je tek manji dio (Poklonstvo kraljeva i Minervina glava u Kraljevskoj knjižnici u Windsoru; Polaganje u grob, British Museum), a brojne su kopije, uglavnom Michelangelovih djela, te nekoliko Rafaelovih, koje se neznatno razlikuju od izvornika. Prema Michelangelovoj Madonni del silenzio, 1550-ih izradio je crtež Bogorodica s usnulim Isusom, svetim Josipom i Ivanom Krstiteljem (crvena kreda), koji se, kao i Uskrsnuće (pero i lavirani smeđi tuš), nastalo kao predložak za bakrorez C. Corta iz 1569, od 1999. nalazi u Grafičkoj zbirci NSK. U Zagrebu se čuvaju još tri Klovićeva djela: crtež Judita i Holoferno, signiran Do. Julio Clovio(srebrna olovka, nabavljen 1937, Kabinet grafike HAZU), prema kojem je Philippe de Soye oko 1570. izradio bakrorez; ukrasni okvir Gloria in excelsis Deo s figuralnim temama i pojedinačnim likovima (tempera na pergamentu), slikan vjerojatno 1530-ih, a uokviruje crtež Sv. obitelj ispod hrasta pripisan Andrei del Sarto (Ured Predsjednika RH, od 1991); Posljednji sud, nastao oko 1560 (akvarel i gvaš na pergamentu), sličan istoimenoj iluminaciji u kodeksu Towneley Lectionary, kupljen na londonskoj aukciji 2006. Za razliku od izrazito manirističke manire zreloga doba pod snažnim Michelangelovim utjecajem, Klovićevo kasno stvaralaštvo obilježeno je prianjanjem uz pobožni vjerski izraz katoličke obnove nakon Tridentskoga koncila, o čem svjedoče teme i način njihova oblikovanja. U tom posljednjem razdoblju posvetio se crtanju predložaka za grafike, pa su grafički listovi prema Klovićevim invencijama nastali u posljednjih petnaestak godina njegova života, osim bakroreza s prikazom sv. Jurja, koji je već 1542. izveo Enea Vico iz Parme. Surađivao je s Dianom Scultori, a posebno s Cortom, koji je u to doba boravio u Rimu te izradio najveći broj bakroreza prema Klovićevim crtežima na vrhunskoj razini grafičkoga umijeća (Obraćenje sv. Pavla, Sv. Juraj ubija zmaja, Poklonstvo kraljeva, Raspeće, Polaganje u grob). Premda sam nije izradio ni jedan grafički list, K. je kao autor predložaka zauzeo visoko mjesto u povijesti grafike. Posjedovao je umjetničku zbirku (Michelangelovi crteži, Dürerove grafike), družio se s istaknutim umjetnicima i humanistima, zagovarao El Greca i B. Sprangera u kardinala Farnesea te bio iznimno poštovan u umjetničkom krugu manirističkoga Rima. Još za života slavili su ga pjesnici (F. M. Molza, A. Caro, B. Varchi) te portretirali suvremenici Sofonisba Anguissola (oko 1556) i El Greco (s Časoslovom Farnese u ruci, otvorenim na stranici s minijaturom Boga Oca i krajolikom u pozadini, prema Lj. Babiću, s obilježjima Klovićeva zavičaja; oko 1570, Museo di Capodimonte). El Greco ga prikazuje i na slici Istjerivanje trgovaca iz hrama (1570–71, Minneapolis, Institute of Arts) s Michelangelom, Tizianom i Rafaelom. Izrađena mu je 1560–75. portretna medalja (British Museum), pripisana Pieru Paolu Galeottiju, zvanomu Romano. K. je jedan od najpoznatijih umjetnika podrijetlom iz Hrvatske i jedan od najvećih sitnoslikara uopće; prema Vasariju, nadmašio je sve koji su se bavili sitnoslikarstvom. Njegova poprsja izradili su I. Rendić (Zagreb, Trg N. Šubića Zrinskoga 1879) i J. Plančić (Sjednička dvorana HAZU), stojeći kip F. Kršinić 1950–55 (od 1996. u Galeriji »Klovićevi dvori«). Spomenici su mu postavljeni u Driveniku 1969 (Z. Car) i Grižanama (Ivan Belobrajić), lik mu je prikazan na medalji (Zdravko Brkić, 1978) i Bukovčevoj slici Razvitak hrvatske kulture (HDA). Znanstveni skupovi o Kloviću i njegovim djelima održani su u Zagrebu u povodu 400. obljetnice smrti 1978. i 500. obljetnice rođenja 1998, kad su mu priređene izložbe u Galeriji »Klovićevi dvori« i Kabinetu grafike HAZU.

LIT.: G. Vasari: Le vite de’ più eccellenti pittori, scultori, e architettori. Fiorenza 15682, 849–854. — R. Borghini: Il riposo, in cui della pittura, e della scultura si favella. Fiorenza 1584. — G. P. Lomazzo: Trattato dell’arte della pittura, scoltura, et architettura. Milano 1585, 437. — B. Guidoni: Miracoli più segnalati, fatti del grande Iddio per intercessione di Maria Vergine. Treviso 1597, 56–57. — A. Caro: Delle lettere familiari. Padova 1742. — Isti: Lettere CXXVII del commendatore Annibal Caro, raccolte da G. B. Tomitano. Venezia 1791. — Isti: Lettere inedite, con annotazioni di Pietro Mazzuchelli, 2. Milano 1827. — I. Kukuljević Sakcinski: Život Jurja Julia Klovia, slikara. Zagreb 1852 (i njem. prijevod). — Isti: Slovnik umjetnikah jugoslavenskih. Zagreb 1858. — A. Ronchini: Giulio Clovio. Atti e memorie della R. deputazione di storia patria per le provincie modenesi e parmensi (Modena), 3(1865) str. 259–270. — I. Kukuljević Sakcinski: Jure Glović prozvan Julijo Klovio, hrvatski sitnoslikar. Zagreb 1878. — A. Bertolotti: Artisti urbinati in Roma prima del secolo XVIII. Notizie e documenti raccolti negli archivi romani. Urbino 1881. — Isti: Don Giulio Clovio principe dei miniatori. Atti e memorie delle deputazioni di storia patria per l’Emilia e la Romagna (Modena), NS 7(1882) str. 259–279. — (Š. Ljubić): Don Giulio Clovio principe dei miniatori, notizie e documenti inediti per A. Bertolotti. Viestnik Hrvatskoga arkeologičkoga družtva, 5(1883) 1, str. 28–31. — I. Črnčić: (Oporuka Jurja Klovića). Ibid., 6(1884) 2, str. 58–61. — J. W. Bradley: The Life and Works of Giorgio Giulio Clovio, Miniaturist. London 1891, Amsterdam 1971 (pretisak). — F. de Hollanda: Tractato de pintura antigua. Wien 1899. — A. Schneider: Klovijevi portreti. Savremenik, 8(1913) 2, str. 92–97. — G. Vasari: Vita di don Giulio Clovio miniatore (uvod i bilješke A. M. Bessone Aureli). Firenze 1915. — J. von Schlosser: Two Portrait Miniatures from Castle Ambras. The Burlington Magazine (London), 1922, 235, str. 194–198. — C. Frey: Der literarische Nachlaß Giorgio Vasaris, 1–2. München 1923–1930. — F. Bonnard: Un hôte du palais Farnèse. Don Giulio Clovio, miniaturiste. Rome—Paris 1929. — U. Da Como: Girolamo Muziano. Bergamo 1930, 180–184. — A. Bacotich: Giorgio Giulio Clovio, 1498–1578. Archivio storico per la Dalmazia (Roma), 11(1936) XX/118, str. 422–444. — A. Schneider: Glovićevi crteži. Hrvatska revija, 19(1937) 9, str. 449–454. — D. Kniewald: Misal čazmanskog prepošta Jurja de Topusko i zagrebačkog biskupa Šimuna Erdődy. Rad JAZU, 1940, 268, str. 45–84. — Lj. Babić: Zlatni viek španjolskog slikarstva. Zagreb 1944, 100. — D. Kniewald: Iluminacija i notacija zagrebačkih liturgijskih rukopisa. Rad JAZU, 1944, 279, str. 79. — T. H. Colding: Aspects of Miniature Painting. Copenhagen 1953. — B. Berenson: Italian Pictures of the Renaissance. Central Italian and North Italian Schools. London 1968. — I. Berkovits: Illuminated Manuscripts in Hungary. Budapest 1969. — I. Golub: Juraj Julije Klović Hrvat (1498–1578). Peristil, 1973–74, 16/17, str. 65–78; 1975–76, 18/19, str. 31–42; 1977, 20, str. 43–58. — The Farnese Hours. The Pierpont Morgan Library, New York (faksimil s komentarom W. Smitha). New York 1976. — M. Cionini-Visani i G. Gamulin: Julije Klović. Zagreb 1977, 19932, Rijeka 19973. — N. Keil: Die Miniaturen der Albertina in Wien (katalog). Wien 1977. — I. Golub: Nova vrela o Juliju Kloviću. Croatica Christiana periodica, 4(1980) 6, str. 45–60. — S. Meloni-Trkulja: (O Klovićevu autoportretu). U: Gli Uffizi.Catalogo generale. Firenze 1980. — Ista: Miniature. U: Palazzo Vecchio. Committenza e collezionismo medicei (katalog izložbe). Firenze 1980, 193–197. — A. Ivandija: Marginalije uz Misal naslovnog rozonskog biskupa i čazmanskog prepošta »Jurja de Topusko«. Croatica Christiana periodica, 6(1982) 10, str. 1–26. — K. Prijatelj: Clovio, Giorgio Giulio. Dizionario biografico degli Italiani, 26. Roma 1982, 416–420. — (Prilozi G. Töröka i J. Balogh): Matthias Corvinus und die Renaissance in Ungarn 1458–1541 (katalog izložbe). Schallaburg 1982, 530, 538–539. — J. Balogh: Giulio Clovio Magyarországon. Művészettörténeti értesítő (Budapest), 32(1983) 3, str. 129–139. — (Referati S. Meloni-Trkulje, I. Barbarića, S. Jurdane, Lj. Gašparović, V. Zlamalika, I. Goluba i R. Gotthardi-Škiljan): Peristil, 1983, 26, str. 91–140. — I. Golub: »Klovićev Dante«. U: Dante i slavenski svijet, 1. Zagreb 1984. — E. W. Rowlands: A Newly Discovered Holy Family Drawing by Giulio Clovio. Master Drawings (New York), 23–24(1985–86) str. 31–36. — F. B. Domenech: En torno a Julio Clovio y Espa a. Archivo espa ol de arte (Madrid), 61(1988) 243, str. 307–312. — C. Monbeig-Goguel: Giulio Clovio »nouveau petit Michel-Ange«. A propos des dessins du Louvre. Revue de l’art (Paris), 1988, 80, str. 37–47. — C. Riebesell: Die Sammlung des Kardinal Alessandro Farnese. Ein »Studio« für Künstler und Gelehrte. Weinheim 1989. — R. B. Simon: Giulio Clovio’s Portrait of Eleonora di Toledo. The Burlington Magazine, 1989, 1036, str. 481–485. — G. Gamulin: Četiri prijedloga iz hrvatske slikarske baštine. Još jedan nesumnjivi Julije Klović. Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 1991, 31, str. 193–195. — P. Costamagna: A propos du séjour Florentin de Giulio Clovio (1498–1578). U: Kunst des Cinquecento in der Toscana. München 1992, 168–175. — U. Berger: Miniaturen von Giulio Clovio in Stanze d’Eurialo d’Ascoli (magistarski rad). Universität Wien, 1993. — R. Sacchi: (O portretu J. Klovića). U: Sofonisba Anguissola e le sue sorelle (katalog izložbe). Milano 1994. — M. Pelc: Tri portreta all’antica na minijaturama Jurja Julija Klovića. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 1997, 21, str. 49–57. — The Towneley Lectionary Illuminated for Cardinal Alessandro Farnese by Giulio Clovio (faksimil s komentarom J. J. G. Alexandera). London 1997. — E. De Laurentiis: Miniaturas devocionales, entre el manierismo y la contrarreforma, en el Museo Lázaro Galdiano. Goya. Revista de arte (Madrid), 1998, 263, str. 88–98. — M. Pelc: Fontes Clovianae. Julije Klović u dokumentima svoga doba. Zagreb 1998. — Isti: Juraj Julije Klović u grafici (katalog izložbe). Zagreb 1998. — W. Voelkle: Some New Observations on the Farnese Hours in the Morgan Library (M.69). U: Illuminating the Book. Makers and Interpreters, Essays in Honour of Janet Backhouse. London 1998, 233–248. — N. Bezić-Božanić: Majstori od IX do XIX stoljeća u Dalmaciji. Split 1999. — M. Pelc: Tri crteža pripisana Kloviću i jedna hipoteza. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 1999, 23, str. 83–94. — I. Prijatelj-Pavičić: Julije Klović. Zagreb 1999. — The Croats. Christianity, Culture, Art (katalog izložbe). Zagreb 1999, 466, 495–497, 534–535. — E. Calvillo: Romanità and Grazia. Giulio Clovio’s Pauline Frontispieces for Marino Grimani. The Art Bulletin (New York), 82(2000) 2, str. 280–297. — K. Prijatelj: Julije (Juraj) Klović. U: Hrvatska i Europa, 2. Zagreb 2000. — S. Cvetnić: Tragom izgubljene slike Hansa von Aachena Polaganje u grob. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 2001, 25, str. 125–130. — Časoslov Farnese s minijaturama Julija Klovića (faksimil s komentarima W. Voelklea i I. Goluba). Zagreb—Graz 2001. — Klovićev zbornik. Zagreb 2001. — T. Maroević: Džepna Sikstina. Vijenac, 9(2001) 204/205, str. 4. — C. Riebesell: Giulio Clovio (1498–1578) als Hofkünstler. U: Re-Visionen. Zur Aktualität von Kunstgeschichte. Berlin 2002, 123–143. — U spomener lit na J. J. Klovića u povodu 500. godišnjice rođenja. Vinodolski zbornik, 2002, 8, str. 147–169. — Juraj Julije Klović. Ibid., 2004, 9, str. 143–161. — Hrvatska renesansa (katalog izložbe). Zagreb 2004. — The Splendor of the Word. Medieval and Renaissance Illuminated Manuscripts at the New York Public Library (katalog izložbe). London 2005. — Potpunija lit. do 1941. u: Bibliografija rasprava i članaka LZ, 12. Zagreb 1977.

Milan Pelc i Višnja Flego (2009)