BOHUTINSKY, Emil, kipar (Križevci, 31. X 1907). Sin Gustava, agronoma. Nakon četvrtog razreda gimnazije upisao se na tečaj kiparstva Obrtne škole u Zagrebu (D. Hotko i R. Jean Ivanović), zatim 1925–27. na Umjetničku akademiju (kiparstvo R. Valdec, F. Kršinić, I. Meštrović, medaljerstvo I. Kerdić). Dobivši stipendiju, studira 1928–30. na Accademia di Belle Arti u Rimu (E. Luppi), gdje je diplomirao. Od 1931. živi i radi u Zagrebu (1950/51. profesor u Školi primijenjene umjetnosti). Njegovo kiparsko djelo obuhvaća portrete (D. Težak; N. Tesla, 1938, Zagreb, Tehnički fakultet i »Elektra«; A. Šenoa, 1938, Zagreb, Osnovna škola u Opatičkoj ul.; F. Kesterčanek; G. Bohutinsky i J. Kozarac, 1940, Zagreb, Šumarski fakultet; S. Radić, 1940, Zagreb, Gospodarska sloga; M. Orešković, 1945, Lički Osik, Tvornica MOL; A. G. Matoš, 1975, Križevci, Muzej grada), žanr-figure (Sizif, 1925; Dječak s lutkom, 1939, Zagreb, Lenjinov trg; Lađar; Grupa radnika; Radnik kod visoke peći), spomenike (I. Zajc, 1938, Zagreb, dvije varijante; N. Tesla, 1939, uništeno; S. i A. Radić, 1940, uništeno; Borac, 1948/49; Spomenik palim borcima, 1953, Velika Gorica; Spomenik nastradaloj djeci, 1970, Gornja Rijeka) i reljefe (Matica hrvatskih obrtnika, 1937, Zagreb, Ilica 49; Pošta 2, Zagreb, Branimirova 2). Radio je mozaike (škola u Trnskom u Zagrebu) i makete (elektrana Konjščina, tvornica »Prvomajska«, HE Peruča s unutrašnjim uređenjem, izložbeni paviljon za Indiju, urbanistički projekt za Ličko Lešće). Bavi se medaljerstvom: J. F. Kennedy (1963), Glava žene (1970, 1979), S. Radić (1971, 2 verzije). Radi i grafiku. Proučava život u neurbaniziranim dijelovima Zagreba, piše o njegovoj neplanskoj izgradnji (Čovjek i prostor, 1964, br. 136). Surađivao je 50-ih i 60-ih godina s projektnim zavodom »Plan« (makete velikih privrednih objekata), sudjeluje na natječajima za uređenje stare jezgre i sekundarnog središta Zagreba, radi elaborate za Muzej željeznice u Zagrebu te za uređenje spomen-parka i etnografskog centra u sklopu Gospodarskog učilišta u Križevcima. — U ranijoj stvaralačkoj fazi ugledao se, kao i većina njegovih suvremenika, u Meštrovića, poslije razvija vlastit izražaj, realizam u portretu i medalji, a diskretnu stilizaciju s prigušenim ritmom u žanr– prizorima i spomeničkim cjelinama. Izlagao je na skupnim izložbama u zemlji i inozemstvu.
LIT.: (b): Oko naših spomenika. Vjesnik, 14(1953) 6. XII, str. 5. — M. Konjhodžić: Sjećanja u kamen uklesana. Zagreb 1960, 281. — V. Zlamalik: Memorijal Ive Kerdića. Osijek—Zagreb 1980, 21, 116–118. — B. Mesinger: Traktat o medalji. Treći memorijal Ive Kerdića. Osijek 1987, 61–62, 100, 127.
Zdenko Šenoa (1989)
