KOLARIĆ, Pajo

KOLARIĆ, Pajo (Kolarich, Kollarich; Pavao, Paulus), glazbenik (Osijek, 17. I. 1821 — Osijek, 13. XI. 1876). U Osijeku 1841. završio gimnaziju, potom bio gradski kancelist, 1850-ih činovnik u sirotištu, od 1861. gradski vijećnik te od kraja 1860-ih ravnatelj Osječke štedionice i potom Slavonske sredotočne štedione, koju je i osnovao. God. 1865–67. zastupnik grada Osijeka i 1872. osječko-valpovačkoga kotara u Hrvatskom saboru. Kao pristaša preporodnoga pokreta zaslužan za buđenje nacionalne svijesti u Osijeku. Ondje je 1847. osnovao prvi građanski amaterski tamburaški sastav o djelovanju kojega su sačuvani podatci te je »time tamburi dao novu funkciju u našem glazbenom životu« (J. Njikoš, 1971). S tim je sastavom nastupao kao tamburaš i pjevač, bariton, izvodeći obradbe hrvatskih narodnih popijevka. Skladao je na vlastite i na narodne tekstove desetak popijevka, odn. »slavonskih varoških pjesama« (V. Rudolf, 1936), koje je F. K. Kuhač objavio u zbirci Južno-slovjenske narodne popievke, 1–2, 4 (Zagreb 1878–1879, 1881): Od sad, draga, tebe ljubit ne ću, Zašto, dragi, zlobu tajnu provodiš?, Kako može duša tvoja jedan dan bit’ bez mene?, Vidiš, draga, lice moje, Da znaš pravo srce moje, Ta, što si se podbočila?, Radi tebe ja na kocku stavio sam, U kavanu dodjoh, pred aduta sjedoh, Potlam podne ode tata, pa ode i mama, Šeto sam se gore doli po zelenoj bašči te na stihove P. Preradovića Miruj, miruj, srdce moje (Tko je srdce u te dirnô), koja je stekla najveću popularnost, bila objavljena i u izdanjima Hrvatska pjesmarica (Zagreb 1893), Vienac hrvatskih pjesama (Zagreb 1894), Hrvatska pjesmarica (Zagreb 1942), 100 najpopularnijih starogradskih pjesama i romansi (Zagreb 1978), Iz zemlje sam čestitih Hrvata (Zagreb 1993), Tambura u Hrvata (Zagreb 1995) te snimljena na ploču Zlatne žice tamburice (Jugoton, 1981) i na CD Opet će zvoniti zvona (Orfej, 1995). U knjizi Pajo Kolarić. Život i rad (1995) objavljene su Njikoševe obradbe njegovih popijevka za glas ili zbor uz tamburaški orkestar te skladbe (dijelom ili u cijelosti) Kuhača, J. Andrića i Njikoša njemu posvećene. Oporučno je ostavio veću svotu novca zagrebačkim i osječkim kulturnim i prosvjetnim ustanovama i udrugama te siromasima. U Muzeju Slavonije u Osijeku pohranjena je njegova tambura maloga kruškolikoga korpusa, dugoga vrata i s 10 rupica za čivije, najstariji poznati primjerak povijesnoga značenja. U Osijeku njegovo ime nose od 1954. Slavonsko tamburaško društvo te od 1961. brončana, srebrna i zlatna plaketa Tambura Paje Kolarića (rad K. Bošnjaka) Festivala hrvatske tamburaške glazbe, a 1970. na Preradovićevu je šetalištu postavljeno njegovo poprsje, rad V. Radauša. Prema motivima Kolarićeva životopisa Stjepan Tomaš napisao je dramu Miruj, miruj srce moje (Književna revija, 2001, 5–6).