KOLONIĆ, Leopold

KOLONIĆ, Leopold (Chollonitsch, Kollonich, Kollonics, von Kollonitsch, Kolonicz, Kolonitz; Leopold Karl, Lipót), kardinal (Komárom, 26. X. 1631 — Beč, 20. I. 1707). Školovao se u isusovaca u rodnom mjestu, potom u Beču od 1645. bio paž nadvojvode Ferdinanda Habsburgovca. Pridruživši se ivanovcima na Malti 1650, od 1651. sudjelovao u Kandijskom ratu. Za zasluge u bitkama na Kreti 1651. i u Dardanelima 1655. dobio naslov kaštelana Malte te 1656. postao komendatarnim priorom u Mailbergu i Egeru (Cheb). Car Leopold I, kojemu je komornik od 1659, imenovao ga je u travnju 1666. nitranskim biskupom. Potom je u Beču studirao teologiju, 1668. bio zaređen za svećenika i preuzeo biskupsku službu, a 1670. imenovan biskupom Bečkoga Novoga Mjesta. Kao ministar financija 1672–81. i predsjednik Ugarske dvorske komore 1672–84. odlučan je pobornik carskoga autoriteta i katoličke obnove. Za turske opsade Beča 1683. nadzirao je bolnice, skrbio o vojničkim plaćama i prehrani puka. God. 1685. imenovan je biskupom Győra, a 1686. kardinalom. Od 1688. vodio posebno povjerenstvo (Commissio neoaquisita) koje se trebalo brinuti o obnovi života u krajevima oslobođenima od Turaka i ondje dodjeljivati zemljišne posjede. Tim je povodom sastavio rukopis Das Einrichtungswerk des Königreichs Ungarn, u kojem se zauzeo za vjersku, upravnu, prosvjetnu, zdravstvenu, gospodarsku i demografsku obnovu Ugarske, s prijedlozima o podizanju škola i sveučilišta, donošenju uredba o trgovini i obrtu sukladnih nizozemskima, poboljšanju položaja kmetova i planskoj kolonizaciji. Od 1691. kaločko-bački nadbiskup, od 1692. i carski državni ministar te od 1694. predstojnik carskoga Tajnoga vijeća, od 1695. ostrogonski nadbiskup i ugarski primas te od 1697. predsjednik bečkoga tzv. Mješovitoga povjerenstva za političku organizaciju Ugarske. Bio je jedan od glavnih nositelja apsolutističke politike bečkoga dvora i pokreta katoličke obnove u duhu Tridentskoga koncila u Habsburškoj Monarhiji. — God. 1703. dopustio je uršulinkama dolazak iz Požuna u Varaždin, a franjevcima Bosne Srebrene upravljanje župama u podunavsko-slavonskim krajevima. Podupirao je također dolazak isusovaca u Požegu, Osijek i Petrovaradin, kao i osnutak grkokatoličkoga sjemeništa u Zagrebu. Zauzimao se za uniju s pravoslavnim crkvama, pomagao izgradnju škola, ubožnica, samostana i crkava, tiskanje nabožnih djela (katekizmi s početnicama I. Gabelića 1696–1697) te u Trnavi utemeljio isusovačku tiskaru. Pisao vjerska i povijesno-pravna djela (Unbestürtzte Freude. Trnava 1679; Forma processus judicii criminalis seu praxis criminalis. Trnava 1697). Suvremenici su mu, među njima P. Vitezović Ritter, posvećivali prigodnice.