KONČAR, Rade

KONČAR, Rade, političar (Končarev Kraj kraj Plitvičkih Jezera, 6. VIII. 1911 — Šibenik, 22. V. 1942). Bravarstvo učio u Leskovcu 1922–25, višu obrtničku majstorsku školu polazio 1929–32. u Beogradu. Radio kao bravarski pomoćnik u Leskovcu i Grdelici 1925–26. te 1927–34. kao monter u beogradskoj Direkciji tramvaja i osvetljenja, u kojoj je pristupio SKOJ-u 1932. i KPJ 1933. Od te godine vodio tzv. ćeliju SKOJ-a te ogranak Saveza metalskih radnika Jugoslavije (SMRJ); za vojne službe uhićen 1934. zbog komunističke djelatnosti i osuđen na godinu dana zatvora. Preselivši se u Zagreb, postao je članom mjesnoga odbora bravarske sekcije SMRJ 1935. i Mjesnoga komiteta KPJ 1936, kad se zaposlio u tvrtki Jugoslavensko Siemens d. d., gdje je također bio na čelu ogranaka tih organizacija. Opet je zatočen potkraj godine, no u listopadu 1937. beogradski Sud za zaštitu države oslobodio ga je zbog nedokazane veze s komunistima. God. 1938. imenovan je u zagrebački Oblasni odbor i Centralnu upravu SMRJ, a 1939 – zbog uspjeha na tom području – i u Centralnu sindikalnu komisiju KPJ. Kao pouzdanik J. Broza i CK KPJ 1939–40. glavni je oslonac njihove politike preustroja KPH; u ljeto 1939. član je njezina privremena vodstva, od jeseni član Politbiroa CK KPH te njezin neformalni sekretar (I. Jelić); potkraj te godine ušao je i u CK KPJ. Od siječnja 1940. živi u ilegali u Zagrebu, osim od siječnja do travnja 1941. kad djeluje u Srbiji. Od travnja 1940. organizacijski sekretar KPH (Jelić prema V. Bakariću), u kolovozu na Prvoj konferenciji KPH izabran za sekretara njezina CK, a članom Politbiroa CK KPJ postao u listopadu. Nakon uspostave NDH proveo pripreme za gerilski otpor, koji je nakon napadaja na SSSR 22. VI. CK KPH pod njegovim vodstvom započeo organiziranjem diverzija na zagrebačkom području, što je u srpnju – kad je imenovan sekretarom Operativnoga rukovodstva KPH – prema naputcima CK KPJ preraslo u oružani ustanak. U drugoj pol. srpnja boravio u Karlovcu i na Kordunu radi planiranja napadaja na ustaške postrojbe i osnutka partizanskih odreda, a tijekom kolovoza i rujna u Zagrebu potaknuo ili koordinirao više oružanih pothvata. Potkraj rujna sudjelovao je na savjetovanju Vrhovnoga štaba u Stolicama, potom prešao u Split radi preustroja KPH i organiziranja partizanskoga pokreta u južnoj Hrvatskoj. Pripremivši bombaške napadaje na talijanske vojnike, u pol. studenoga ranjen je i uhićen u Splitu; unatoč nastojanjima partizana i oblasti NDH da ga se zamijeni za zarobljene talijanske časnike, odn. zatočene komuniste, talijanski Specijalni sud za Dalmaciju u Šibeniku osudio ga je 21. V. 1942. na smrt te je sutradan strijeljan s još 25 komunista i njihovih podupiratelja. Od 1940. do 1941. bio je član uredništva Vjesnika te surađivao u glasilu KPH Srp i čekić. Dio korespondencije, napose posljednje javljanje iz zatvora, objavljen mu je u izdanjima Vjesnik (1942), Slobodna Dalmacija (1954), Oganj i ruža (Zagreb 1956), Sudbonosna pisma, 2 (Zagreb 1960) i Zbornik sjećanja Zagreb 1941–1945, 3 (Zagreb 1984). — U kolovozu 1942. CK KPJ proglasio ga je narodnim herojem. U njegovoj rodnoj kući otvoren je 1959. memorijalni muzej (opustošen za Domovinskoga rata). Po njem je nazvana zagrebačka tvornica električnih strojeva (danas Končar – Elektroindustrija d. d.). Spomenike su mu, među ostalim, izradili V. Radauš, V. Bakić i N. Njirić. Služio se konspirativnim imenima Štef, Brk, Brko i Ivan Reić.