Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

KORAJAC, Vilim, pripovjedač i feljtonist (Kaptol, 27. V. 1839 — Zemun, 19. IX. 1899). Gimnaziju od 1850. polazio u Požegi, od 1854. u Zagrebu te 1856–58. u sjemeništu u Đakovu, gdje je 1862. završio filozofsko-teološki studij te bio zaređen za svećenika. Ondje bio profesor fizike, matematike, staroslavenskoga i hrvatskoga jezika 1863–78, uz to vjeroučitelj i ravnatelj preparandije 1868–75. Od 1878. do kraja života župnik u Zemunu. Pisao političke feljtone i pedagoško-didaktične članke, no hrvatskoj je književnosti osobito pridonio humorističnim pripovijestima, kojima se potvrdio kao ponajbolji humorist i satiričar protorealizma. Prva mu je pripovijest Dvie čudne promenade ili Triput težje od najtežega! Homeopatički ulomci iz petnaest danah i jedne noći prošlih mojih praznikah (Naše gore list, 1862, 3–9) prema vlastitu priznanju »loša radnja«, sa svim početničkim slabostima, ali i s glavnim obilježjima njegova budućega rada. Uspjelije su uokvirena pripovijest o nazovipjesništvu Lov na sjedećke! (Dragoljub, 1867, 41–46) i navlastito Šijaci (Dragoljub, 1868, 10–15), humoreska o seljačkom životu Požeške kotline, u kojoj prevladava dobrohotan humor, koji u najboljoj mu pripovijesti Auvergnanski senatori (Vienac, 1877, 1–6) zadobiva i satirične tonove. Premda su u njoj izrugivanje i karikatura malograđanske okoline (»neznatna i prnjava varoš«) više posljedica izbora građe nego autorove namjere, požeški su čitatelji otkazali pretplatu Vienca. Potom mu je A. Šenoa odbio tiskati crticu Posljednji Varaždinac (1878), te je ona posmrtno objavljena u Savremeniku (1912, 3). U pripovijestima, uz lajtmotivima povezane epizode, čvrstu strukturu narušava i mnogobrojnim digresijama, a sažetim, izravnim i komunikativnim razvijanjem neobične i djelomice oskudne fabule, s čestim pripovjedačevim upletima, ostvaruje dramsku napetost među likovima i događajima. Humor mu se, osim na temi i situaciji (sukob želja i mogućnosti), temelji i na komici riječi, anegdoti (nerijetko iz folklorne predaje) i dosjetki (narodna poslovica i autorova parodija poslovice), kojom poentira osnovnu pripovjednu liniju. Posebno izražajan satiričan ton postiže u šest političkih feljtona (Razgovori među četiri zida. Pozor, 1865–66), u kojima, služeći se dijaloškom i polemičnom formom, zastupa Strossmayerove političke ideje. Među zanimljivijima je stihovani feljton Čestitka birokraciji k novoj godini 1866. od Paje brijača i Grge sapunara (1866, 41), djelomično parodija Mažuranićeva spjeva Smrt Smail-age Čengića (almanah Iskra, 1846), koji je u naknadnom prijepisu Razgovora i naslovljen Smrt age birokrata (Arhiv HAZU, sign. VIII-175). Proučavao je narodne poslovice te napisao trosveščanu studiju Filozofija hrvatsko-srbskih narodnih poslovica, koje je 1876. objavljen prvi dio (Naravoznanstvo hrvatsko-srbskih narodnih poslovica), a u predgovoru spomenuti svesci o logici, psihologiji i pravu te etici narodnih poslovica izgubljeni su. Preveo je na hrvatski Molièreova Škrtca (Tvrdica. Šaljiva igra u pet činah, Arhiv HAZU, sign. IVd 83) i za tisak priredio četvrtu knjigu Osvetnika G. Martića (Đakovo 1876). U literaturi spominjane rukopisne putopisne crtice vjerojatno su danas nepoznate zabilješke tijekom putovanja u Italiju i Karlove Vary 1888 (V. Dukat, 1913). Šijaci su mu prevedeni na češki (V. Špaňhel, Jitřenka. Polička 1890; Ilustrovaný kurýr, Prag 1905) i njemački (F. S. Krauss, Die Pfahlbauern. Silhouetten aus slavonischen Ursitzen. Beč 1898), a njima je i zastupljen u književnim izborima Hrvatski humoristi (Zagreb 1954) i Hrvatski pripovjedači, 1 (Zagreb 1967) te u antologiji Hrvatska riječ u Srijemu (odlomci, Zagreb 1995). Pisao pod pseudonimom -iljuška (prema Viljuška, nadimku koji mu je dao J. Jurković).

DJELA: Filozofija hrvatsko-srbskih narodnih poslovica. Osiek 1876. — Lov na sjedećke! Zagreb 1887, s. a. — Šijaci. Zagreb s. a. — Humoristička djela. Zagreb 1918. — Auvergnanski senatori. Zagreb 1941. — Šijaci. Auvergnanski senatori. Zagreb 1951, 1964, Vinkovci 1994. — Djela. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 38. Zagreb 1968, 255–331.
 
LIT.: J. Ibler (J. Ir.): Lov na sjedećke. Narodne novine, 53(1887) 147, str. (4). — M. Grlović: Album zaslužnih Hrvata XIX. stoljeća. Zagreb 1898–1900. — (Nekrolozi): Nada, 5(1899) 19, str. 302. — J. Hranilović, Vienac, 31(1899) 38, str. 618–619. — V. Dukat: O našijem humoristima Antunu Nemčiću, Janku Jurkoviću i Vilimu Korajcu. Rad JAZU, 1913, 197, str. 232–260. — Isti: Fra Grgo Martić i Vilim Korajac. Ibid., 1915, 206, str. 142–147. — S. Ježić: Prvi hrvatski pripovjedači iza preporoda. Zagreb 1935, 220. — M. Šenoa: Jurkovićeva i Korajčeva autobiografija. Nastavni vjesnik, 46(1937–38) 1/5, str. 7–12. — I. Kozarčanin (I. K.): O humoristu Vilimu Korajcu. Hrvatski dnevnik, 4(1939) 1183, str. 13. — T. Matić: Korajčev prijevod Molièrove komedije L’Avare. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1940, 15, str. 145–150. — Isti: Moje uspomene na Vilima Korajca. Nastavni vjesnik, 50(1941–42) 1/6, str. 249–258. — M. Selaković: Stari slavonski humor. Književne novine (Beograd), 4(1951) 29, str. 4. — A. Barac: Hrvatska književnost od Preporoda do stvaranja Jugoslavije, 2. Zagreb 1960, 184. — B. Donat: Opaske o hrvatskoj prozi (IV). Prilog analitici hrvatskog sternijanstva. Kolo, 5(1967) 5, str. 399–405. — Isti: Vilim Korajac slavonski smijač. Revija, 8(1968) 1, str. 50–59. — I. Frangeš: Realizam. U: Povijest hrvatske književnosti, 4. Zagreb 1975. — D. Jelčić: Vallis aurea. Zagreb 1977. — N. Čulo: Vilim Korajac u kontekstu i izvan njega (magistarski rad). Pedagoški fakultet u Osijeku, 1993. — S. P. Novak: Povijest hrvatske književnosti, 2. Split 2004.
 
Marko Kovačević (2009)