KOSAČE

 

Vlatko Vuković, vojvoda (? — ?, prije 18. I. 1403). Prvi se put spominje, jedini kao vojvoda, među devet velikaša svjedoka u ispravi kojom je 1378. kralj Tvrtko I. potvrdio Dubrovčanima ranije povlastice. Također je među svjedocima triju kraljevskih isprava iz 1380. i 1382. U Tvrtkovoj službi sudjelovao je 1382. u sređivanju odnosa između Bosne i Dubrovnika, 1383. u trgovačkim pregovorima i 1387. o savezu. Tvrtko ga je slao 1388. i 1389. dalmatinskim gradovima s porukama da se stave pod njegovu vlast. Zbog prodora turskih četa u Bosnu povukao ga je iz Dalmacije i povjerio mu zapovjedništvo nad vojskom koja je 27. VIII. 1388. potukla Turke kraj Bileće, te ga za uspjeh nagradio položajem vojnoga i upravnoga namjesnika u Dalmaciji. God. 1389. vratio se opet u Bosnu i odatle s vojskom otišao na Kosovo, gdje je u bitki 15. lipnja zapovijedao lijevim krilom kršćanske vojske. S bojišnice je javio Tvrtku o navodnoj pobjedi. Prema Orbiniju, nakon povratka s Kosova preustrojio je bosansku vojsku i u dvjema bitkama porazio ugarsku koja je pustošila Bosnu, a potkraj kolovoza stigao je u Vranu, gdje su se njegove snage združile s četama Ivana Paližne. U prvoj pol. 1390. prisilio je gradske oblasti Splita, Trogira i Šibenika te otoka Hvara, Brača i Korčule da priznaju vlast bosanskoga kralja i upute mu izaslanike radi dogovora o uvjetima predaje. Nakon Tvrtkove smrti 1391. služio je kralju Dabiši. Po njegovu je nalogu s knezom Pavlom Radinovićem napao Sankoviće koji su u travnju 1391. prodali Dubrovčanima Konavle i izbacio ih iz njih. Posjede Sankovića nisu vratili kruni, nego su ih među sobom podijelili tako što je Vlatko zadržao polovicu Konavala s Cavtatom. S Dubrovčanima je održavao dobre odnose. Na njega se ne odnosi podatak u ispravi kojom je Tvrtko 2. VI. 1390. u Sutjesci utvrdio granice između Splita, Klisa, Omiša i Poljica, nego na Vlatka Tvrtkovića, predstavnika Trebotića. Nije istovjetan s Vlatkom Vukovićem kojega se nadgrobni spomenik nalazi nadomak Hutova blata kraj Stoca, niti ploča nad grobom Ljubice Vlatkovice na nekropoli u Boljunima pripada njemu i njegovoj po imenu nepoznatoj ženi.

Pejo Ćošković

 

Sandalj Hranić, veliki vojvoda bosanski (?, o. 1370 — ?, 15. III. 1435). Kao svjedok i jamac spominje se u poveljama kralja Dabiše, prvi put »z bratiom« (cum fratribus) 15. IV. 1392, ponovo 1392, 1394. i 1395. te njegovoj i kraljice Jelene 1395. Nakon stričeve smrti u Bosni nije imao prepreka da preuzme njegovu uvećanu »plemenitu baštinu« i da se učvrsti kao jedan od najmoćnijih velmoža u zemlji. Miješao se u prilike u Zeti pomažući Crnojeviće u njihovu sukobu s Balšićima (Stracimirovići) te je nakon pogibije Radiča Crnojevića naslijedio 1396. njegovu baštinu i postao gospodarom Budve, Grbaljske župe i dijela brdskih posjeda. Time je, po svem sudeći, Kotor bio prisiljen pristati uz bosansku stranu, a Mlečani su ga te godine primili za svojega građanina. Baštinu Crnojevića držao je do 1398. Uz kralja Ostoju bio je kad je taj izdavao svoje isprave 1399, 1400. i 1402. U bosansko-dubrovačkom ratu 1403–04. držao se uz najmoćnije velmože te na slomu Ostojine politike izgradio samostalan položaj. S vojvodom Hrvojem, knezovima Jurjem i Pavlom Radivojevićima sudjelovao je u Ostojinu svrgavanju i dovođenju na prijestolje Tvrtka II. Tvrtkovića u svibnju 1404. Potom se obračunao s Radičem Sankovićem i prisvojio njihove zemlje i imanja od Popova do Nevesinja u Humu. Čini se da je već tada dobio dio drijevske carine te stekao naslov velikoga vojvode. Poricao je Dubrovniku držanje sela Lisac, Imotice i Trnovice u Slanskom primorju. U pregovorima su obje strane popustile, pa je 3. VII. 1405. s bratom Vukcem dobio dubrovačko plemstvo, palaču vojvode Sankovića u gradu, dio njegove zemlje u primorju i pravo azila u Dubrovniku. God. 1404–13. uživao je pravo na mogoriš, danak što su Dubrovčani plaćali gospodarima Huma i Trebinja za vinograde u gradskoj okolici. Približavanje Hrvoju učvršćeno je 1405. Sandaljevim brakom s njegovom sinovicom Katarinom, kćeri hrvatskoga bana Vuka Vukčića Hrvatinića, što mu je donijelo u miraz Ostrovicu i Skradin. U obrani bosanskih probitaka od napadaja kralja Žigmunda bio je na strani Ladislava Napuljskoga. Predvodio je vlastelu koja su u veljači 1409. na prijestolje vratila Ostoju. Zbog svojih gledišta zavadio se s Hrvojem te su se u pol. 1409. našli na suprotnim stranama, čemu je pridonio raskid Sandaljeva braka s Katarinom, zatim prodaja Ostrovice potkraj 1410. Veneciji i ustupanje Skradina. Odnos prema Ladislavu promijenio je nakon što je on 1409. prodao Mlečanima svoja prava na Dalmaciju. God. 1411. s drugim velikašima i Ostojom pomirio se sa Žigmundom. Potkraj godine oženio se Jelenom, udovicom Đurđa II. Stracimirovića, čime je osigurao istočne granice svojih zemalja. U studenom 1412. posredovao je u sklapanju mira Jelenina sina Balše III. s Venecijom, a sukob s Kotoranima oko prodaje soli riješio je 1414. Iako su nakon prvih upada Turaka u njegove zemlje potkraj XIV. st. među njima uspostavljeni saveznički i gospodarski odnosi, ipak je na poč. 1413. kao Žigmundov vazal otvoreno nastupao protiv njih, a u ratu među Bajazidovim sinovima 1402–13. podupirao je budućega sultana Mehmeda I. Sandaljevu zauzetost na toj strani pokušao je u proljeće 1413. iskoristiti Hrvoje napadajem na njegove zemlje i Drijeva. Turski upad u Bosnu u ljeto 1414. primorao ga je da izbjegava sukobe, a ugarsko-turski sraz 1415. podijelio je bosanske velmože. On se našao među Ostojinim privrženicima i sudjelovao 1415. u nasilnu uklanjanju Pavla Radinovića, pristaše protukralja Tvrtka II. Tvrtkovića koji je uživao tursku potporu. Pavlova smrt izazvala je sukob između njegovih nasljednika i Kosača. Pavlovići su uživali tursku zaštitu i pomoć, pa je Sandalj bio potisnut na svoje posjede u Humu i Konavlima. Prva pomirba postignuta je turskim posredovanjem potkraj 1418, kad je Sandalj postao turskim vazalom. U lipnju 1419. prodao je svoj dio Konavala Dubrovniku za što su Dubrovčani primili Kosače za svoju vlastelu i dali im kuću u gradu. U nestalnim prilikama u Bosni nakon pogibije vojvode Petra Pavlovića 1420. i skoroga dolaska Tvrtka II. nije uspio prodati i Pavlovićâ dio Konavala, pa se pomirio s Radoslavom Pavlovićem. Tijekom 1422. i na poč. 1423. pomagao je Dubrovčanima da dođu do grada Sokola u Konavlima. Te godine nakon pregovora prepustio je Kotor Mlečanima. S Dubrovnikom je i dalje održavao dobrosusjedske i poslovne odnose, 1426. posredovao je pri kupnji Pavlovićâ dijela Konavala, a u Konavoski rat 1430–32. nije se vojno miješao. Iz rata je njegov glavni protivnik u zemlji izašao oslabljen, što je Sandalja oslobodilo novih opasnosti s te strane, a Dubrovčani su mu za zasluge u obrani njihovih probitaka podijelili povlasticu ulaganja novca na dobit. Prema dubrovačkom kroničaru Dž. Rastiću, rodio se i umro u krilu Crkve bosanske. Umro je ne ostavivši potomstvo. Naslijedio je baštinu u gornjem Podrinju, zatim Polimlje koje se vezivalo s područjem Rudina, Bileće, Fatnice i Ljubomira i graničilo u Popovu s posjedom Sankovića u Humu i posjedom Pavlovića na području Trebinja i Pive, dijelove Zete s Onogoštom i na jugoistoku Dračevicu koja je bila povezana s polovicom posjeda u Konavlima. Od 1404. na račun Sankovića proširio je posjede na područje Huma do Neretve. Imao je vlast i na njezinoj zapadnoj strani u Gorskoj župi, gdje se proširio na račun Radivojevića (sela sjeverozapadno od Vrgorca). Njegovu su vlast do 1434. priznavali vlastela Komlinovići u Župi Broćno. Stolnom i vojnom ulogom na njegovu posjedu isticali su se Blagaj u Bišću, Ključ kraj Cernice, Vrabač i Biograd u Župi Neretvi, Kozman, Sokol, Samobor i Kukanj u gornjem Podrinju te Novi u Dračevici. Posjed mu je bio omeđen carinama u Onogoštu, Ledenicama, Nerezima, Nekranju, Drijevima, Buni, Nevesinju, Vrapču, Glasincu i Olovu. 

Esad Kurtović

Stjepan Vukčić, herceg (?, 1404? — Novi, 22. V. 1466). Javlja se kao suizdavač više isprava kojima Kosače uređuju ustupanje svojega dijela Konavala i Vitaljine Dubrovniku (24. VI. 1419 – 21. VI. 1420). Njegovo pojavljivanje s ocem i stričevima tumači se činjenicom da je tada već bio određen za nasljednika strica Sandalja. U studenom 1424. oženio se Jelenom, kćeri Balše III. Balšića. God. 1429. oslovljen je kao knez, 1432. naslijedio je obiteljske posjede, a nakon Sandaljeve smrti 1435. i njegove goleme posjede i moćne neprijatelje. Već u travnju zaratio je s Radoslavom Pavlovićem. Na njegovoj strani bili su Dubrovčani, despot Đurađ Branković i Turci, koje je u pol. 1435. pozvao u pomoć i istjerao Ugre iz Huma, koji su onamo došli za pohoda Matka Talovca 1434. U jesen 1435. Dubrovčanima je potvrdio povlastice, a oni su njega i sinove Vladislava i Vlatka primili za svoju vlastelu i vijećnike. Prije 8. III. 1436. pomirio se nakratko s vojvodom Radoslavom, potom uredio odnose s Venecijom i sklopio savez s Tvrtkom II. protiv Pavlovića s kojim su ratovali u studenom 1437. oko Trebinja, Klobuka i Bileće. Teško ga porazivši, vratio je Jeleč u Podrinju, stari posjed Kosača, zauzeo Trebinje na poč. 1438. i opsjedao Klobuk. U siječnju 1439. u Bosnu su provalili Turci, ali nisu pustošili Kosačine zemlje. Ipak je morao vratiti Trebinje Pavlovićima, a pregovori su završeni u lipnju mirom učvršćenim brakom Radoslava i Stjepanove sestre Teodore. Do pol. 1439. uspio je na svim stranama obraniti Sandaljevo nasljeđe, iako nije imao nijednoga susjeda koji mu do tada u nekom trenutku nije bio neprijatelj. Nakon potpisivanja dekreta o sjedinjivanju istočnih crkava s Rimskom u Firenci 6. VII. 1439. papa Eugen uputio je legata Tomu Tommasinija s pismima od 12. rujna u Hrvatsku i Bosnu te »u sve zemlje podložne ljubljenomu sinu i plemenitomu mužu, velikom vojvodi bosanskom Stjepanu« da u Humu učvrsti položaj Katoličke crkve; obično se drži da je Tommasini Stjepana napustio neobavljena posla. Iako mu je kralj Albert II. potvrdio posjede, nakon njegove smrti 1439. Stjepan je djelovanje usmjerio prema hrvatskim zemljama nastupajući s Tvrtkom II. protiv Matka Talovca, bana čitave Slavonije. U ožujku 1440. bio je s vojskom pod Omišem, koji mu se predao u kolovozu ili rujnu, zatim je stekao Poljica, a neprijateljstva su trajala do ljeta 1441. kad su sklopili mir po kojem je ostao bez Omiša i Poljica. Kao turski vazal poslao je u lipnju 1439. vojsku da pustoši pogranične krajeve Despotovine, a nakon što je despot Đurađ 27. VIII. 1439. izgubio državu, nastojao je u srpnju 1440. zadobiti Zetu. Gornju Zetu zaposjeo je uz pomoć Crnojevića u rujnu 1441, od gradova u Donjoj Zeti zauzeo je Bar u ožujku 1442, a Budva i Drivast predali su se Veneciji. Njegovi odnosi s Pavlovićima narušeni su na poč. 1440. kad mu je sultan Murat II. zbog Radoslavova duga dodijelio Trebinje i Vrm. U ožujku je zauzeo Trebinje (prema Dubrovčanima, od sultana je dobio zemlje do morske obale te zauzeo gotovo sve zemlje Pavlovića), pa je Radoslav morao tražiti mir kojim je Stjepan sačuvao osvojeno područje. Osvajanjima je promijenio odnos snaga u zemlji u svoju korist, a kad je u studenom 1441. umro Radoslav, njegova prednost postala je još izražajnija. Oduzeo je njegovoj udovici, svojoj sestri Teodori, Klobuk, posljednje uporište Pavlovića na jugu, a zatim se s njom pomirio 1442. Dok je dovršavao ratovanje s Pavlovićima, Tvrtko II. je protiv njega ponudio savez Veneciji, a kad se našao u ratu s Mlečanima u Zeti (uzeli su mu 4. VI. 1443. Bar), napao ga je na poč. 1443. i već u svibnju tražio mir (vjerojatno zaključen do kraja kraljeva života). U prijestolnim sukobima nakon smrti Tvrtka II. u studenom podupirao je pretendenta Radivoja, starijega sina kralja Ostoje, i nije sudjelovao u Tomaševu izboru, a na poč. 1444. s njim se i zaratio. U borbama u dolini donje Neretve kralj je sa saveznicima Ivanišem Pavlovićem i Radivojevićima zauzeo Drijeva. Istodobno je Stjepan ratovao protiv Mlečana, koji su mu u siječnju 1444. uzeli Omiš, zatim Poljica (nešto ranije ponovo ih je bio stekao), a uz pomoć Crnojevića istisnuli su ga i iz Zete. Tražeći pomoć u Italiji, pristao je na vazalni ugovor s napuljskim kraljem Alfonsom V. U ožujku 1444. u Bosni je postignuto primirje, ali već u jesen Stjepan je uredio odnose s despotom Đurđem, vratio mu dio Gornje Zete s gradom Medunom i sklopio savez protiv Tomaša, koji se još više stao oslanjati na Veneciju. Od proljeća 1445. Stjepan se nastojao pomiriti s Mlečanima, ali se zato morao odreći Bara i Omiša, a oni su mu zauzvrat dali kuće u Kotoru, Zadru i Veneciji te kotorski dohodak. Prodor Tomaša i Ivaniša Pavlovića u Humsku zemlju prisilio je Stjepana na popuštanje te je pristao na mir (isprava izdana 23. kolovoza). Od poč. 1446. pregovori su prošireni na uspostavu trajnijih veza, što je trebala učvrstiti Tomaševa ženidba sa Stjepanovom kćeri Katarinom. Mir je zemlji donio velike pogodnosti, kraljevim vezama Stjepan se približio Ugarskoj, papi i Veneciji, a njegovim posredovanjem Tomaš je popravio odnose s Turcima i napuljskim dvorom. Na kušnju ga je stavio Stjepan u jesen 1447. kad je despotu Đurđu ponudio mir i savez protiv Tomaša, koji je 1446. despotu oduzeo Srebrenicu. Despot je prihvatio ponudu i u proljeće 1448. savez je sklopljen i učvršćen pobliže nepoznatim brakom. Potom je Kosača uredio odnose s njemačkim kraljem Fridrikom III, priznao je Ladislava V. Postuma, a Fridrik mu je potvrdio posjede. Uskoro se pronio glas da je spomenuti brak razvrgnut jer je Stjepan vratio nevjestu iz despotova doma roditeljima, pa je među njima izbilo novo neprijateljstvo u kojem je despot nagovorio Turke da ga napadnu, što su oni u ožujku i učinili pljačkajući do Drijeva, koja su spalili. Stjepan se uskoro pomirio s despotom i pomagao mu protiv Tomaša u ratu oko Srebrenice, koju je u rujnu osvojio Toma Kantakuzen. Raskid s Tomašem iskoristio je Stjepan da istakne svoje visoko mjesto u bosanskoj državi te se u listopadu 1448. proglasio hercegom (tradicionalni naslov veliki vojvoda rusaga bosanskoga, koji je naslijedio s ostalim dobrima od strica 1435, nije naglašivao razliku između njega i drugih oblasnih gospodara i velikaša). Naslov je imao utvrđenu vrijednost u europskoj feudalnoj hijerarhiji i potpuno je odgovarao Stjepanovu položaju; nije bio vezan uz neki grad nego uza šire područje, prvotno je glasio herceg humski i primorski, a od poč. 1449. herceg svetoga Save, latinski dux sancti Sabe (po njem će poslije nastati pojam i ime Hercegovina). Područje njegove vlasti prostiralo se od Lima do Cetine i od Rame do kotorskoga primorja. U svojim zemljama Stjepan se ponašao kao vladar samostalne države i u ispravama se nazivao »Božjom milošću herceg od svetoga Save, gospodar humski i primorski i veliki vojvoda rusaga bosanskoga, knez drinski i k tomu«. Od proljeća 1449. do jeseni 1450. on i Tomaš ponovo su ratovali, a na poč. 1451. kratkotrajno se pomirili. Iako je u očima suvremenika vrijedio kao turski čovjek, Stjepan je svoj položaj skupo plaćao, kao 1451. kad je Mehmedu II. platio 50 000 dukata za potvrdu svojih posjeda. Suočavajući se s velikim izdatcima, pozornost je poklanjao traženju financijskih izvora (ubiranje carina i pristojba na robu što se pronosila kroz njegove zemlje, monopol na promet soli, proizvodnja vunenih tkanina u Novom). Njegova gospodarska politika vodila je sve zategnutijim odnosima s Dubrovčanima. Kriza je dosegnula vrhunac u srpnju 1450. kad su Dubrovčani zabranili svojim trgovcima da trguju po njegovim zemljama. Zabrana ga je teško pogodila, iako je poslovao izravno s Firencom, Venecijom i drugim talijanskim gradovima, pa su potkraj 1450. povedeni neuspjeli pregovori. U veljači je 1451. Stjepan od sultana Mehmeda II. zatražio dopuštenje da zaposjedne Konavle nudeći povećanje harača, potkraj lipnja zaposjeo je Konavle, osim Sokola i Cavtata, a u srpnju zauzeo Župu Žrnovnicu (Župa dubrovačka). Pregovori započeti na prijedlog Dubrovčana doveli su do primirja. Istodobno su Dubrovčani protiv Stjepana poduzimali diplomatske korake, a pogodovao im je razdor između hercega i njegova sina Vladislava, koji im je obećao da će se pobuniti protiv oca. Stjepan je pak pogazio primirje dospjevši s vojskom pod gradske zidine. Dubrovčani su reagirali odlučno. Kao svojega građanina osudili su ga za izdaju i ucijenili mu glavu, a kuću u Dubrovniku, nasljedno plemstvo i godišnju plaću obećali onomu tko ga ubije, pa je opsada grada dignuta. Kako je o bosanskim stvarima odlučivala Porta, Dubrovčani su u rujnu 1451. predložili saveznicima (kralj Tomaš i despot Đurađ) da se od sultana otkupe hercegove zemlje. Za sebe su tražili Trebinje, Dračevicu i Vrm, a ostalo prepuštali Tomašu i despotu Đurđu. Tomaš je utvrdio »srčano prijateljstvo i jedinstvo suprotiv hercegu Stipanu Vukčiću« 18. XII. 1451, Dubrovčanima obećao Dračevicu, Vrsinje, gradove Novi i Risan te da će napasti tasta »kad on ne bude uz sebe imao tursku vojsku«. Dubrovačke pripreme prisilile su Stjepana da se tješnje veže uz Veneciju, kojoj je bez uspjeha nudio da zajedno napadnu Dubrovnik koji bi im prepustio, a on bi se zadovoljio Omišem i Poljicima. Za daljnje odnose posebno je značenje imala odredba ugarsko-turskoga mira od 24. XI. 1451. kojom je Stjepanu bilo zabranjeno da napada i uznemiruje Dubrovčane. Sultan se suglasio da herceg vrati sve što im je uzeo, njegov izaslanik stigao je sa Stjepanovim ljudima u Dubrovnik u siječnju 1452. da urede vraćanje Konavala, a o miru je bila sastavljena isprava. Ipak, mira nije bilo. Nakon odlaska sultanova izaslanika Stjepan je ponovo uzeo Konavle. U ožujku 1452. Dubrovčani su sklopili savez s Ivanišem Vlatkovićem protiv hercega, a njemu je težak udarac zadala pobuna sina Vladislava koji je uz pomoć Tomaša i Petra Vojsalića zavladao čitavim Humom. Olakšanje za Stjepana nastupilo je neočekivanim kraljevim povratkom u Bosnu te kad je Venecija na njegov nagovor zauzela Krajinu (područje između Cetine i Neretve). Sina ipak nije uspio poraziti zbog ponovnoga kraljeva dolaska u Hum, pa su sukobi okončani mirom u srpnju 1453, a pregovori s Dubrovčanima mirom 10. IV. 1454, a da nijedno od pitanja koja su opterećivala njihove odnose i izazvala rat nije bilo riješeno. Ipak, Stjepan je iz svega izašao ojačan, što je među prvima shvatio despot Đurađ koji je u jesen 1453. završio mirovne pregovore. U Bosni se ponovo sukobio 1453. s Tomašem oko nasljeđa bana Petra Talovca. Herceg se bavio mišlju da u posjed tih imanja dođe ženidbom s Petrovom udovicom Hedvigom, ali ga je Venecija preduhitrila uzevši u zaštitu banove nasljednike. Iako su se na poč. 1454. herceg i kralj pomirili, nepovjerenje je ostalo. Te godine Stjepan je obnovio vazalni ugovor s Alfonsom V. Protivno njegovim tvrdnjama da ga pisma ugarskoga kralja i sultana oslobađaju sudjelovanja u ratu protiv jednoga od njih, sultan Mehmed II. je u proljeće 1456, spremajući se protiv Smedereva, tražio da mu herceg pomogne namirnicama i da osobno sudjeluje u pohodu (on je taj zahtjev odbio), a na poč. godine herceg je istjerao Vlatkoviće iz Huma. Tada je u Bosnu stigao papin legat Nikola Barbucci koji je posjetio Stjepana i Tomaša; zamolili su ga za pomoć i izjašnjavali se kao protivnici Turaka, ali se nisu usuđivali stupiti u borbu zajedno s Ugarskom. Turci su na poč. 1457. provalili u Bosnu te opljačkali i Stjepanove zemlje. Te se godine on ponovo sukobio s Tomašem oko Talovčevih posjeda, a i 1458. kad je odbio kralju predati grad Čačvinu kraj Sinja, koji je bio zadobio. Kako je u tim događajima bio prepušten sam sebi i kako je izostala pomoć kršćanskih država, shvatio je da se mora pomiriti s Turcima, i u prosincu njihove čete napustile su njegovu zemlju. Iako su u Bosni uvidjeli ozbiljnost turskih namjera, i Stjepan i Tomaš su još jednom dali oduška mržnji koja je opteretila njihove odnose do kraljeve smrti u srpnju 1461. Pomirba je postignuta za Tomaševa nasljednika Stjepana Tomaševića, što je omogućilo sjedinjivanje svih snaga u borbi protiv Turaka (hercega je na kraljevoj krunidbi u studenom 1461. zastupao sin Vlatko). God. 1461–62. ponovo se sukobio s Vladislavom, jer nije održao obećanje iz 1453. o razdiobi zemlje i gradova sinovima. Kad je Vladislav 1462. na Porti ishodio sultanovu potporu, turska je vojska 1463. napala Stjepana, potukla ga na Breznici i na vlast dovela njegova odmetnutoga sina. Glavni turski napadaj na Bosnu 1463. nije bio namijenjen Stjepanovim krajevima (sam je poslije spominjao da je dio kaštelana izdajom predao svoje gradove Turcima), pa su zemlje od crte Gacko, Nevesinje, Ljubuški prema primorju ostale pošteđene. On se sklonio na mletačku galiju, a dio njegove vojske povukao se u primorje. U lipnju su se Stjepan i Vladislav nakratko pomirili; prepustio je sinu četvrtinu svojih zemalja. Stjepan i sin Vlatko pridružili su se u studenom kralju Matiji Korvinu i kraj Jajca dogovorili da on pošalje vojne posade u najugroženije hercegove gradove, a oni su njemu pomogli osvojiti Jajce u prosincu 1463. Na poč. 1465. između Stjepana i Vladislava izbio je posljednji sukob. Uzalud su posredovali Mlečani i Dubrovčani. Stjepan je ustrajao na uvjetima ranije pomirbe, što je Vladislav odbio. U tim danima Stjepan je nadu u obranu svojih zemalja polagao u kralja Matiju, ali od svih kombinacija, poput onih o zamjeni hercegovih posjeda za Zagreb i posjede u Ugarskoj, nije bilo ništa. Ljeti 1465. Isa-beg Ishaković počeo je osvajati hercegove zemlje, pa su Stjepanu ostali posjedi oko donje Neretve te gradovi Novi i Risan s okolicom te Župa Dračevica, a u unutrašnjosti grad Ključ. U ožujku 1466. se razbolio, uskoro zatražio od Dubrovčana da prime njegovu imovinu, 21. svibnja izdiktirao oporuku, kojom je gotovo potpuno razbaštinio Vladislava, i sutradan umro.

 

Vladislav Hercegović, vojvoda (?, 1426. ili 1427 — ?, 1490). Prvi se put spominje 30. X. 1435. kad su Dubrovčani primili njega, oca mu i brata Vlatka za svoju »vlastelu i vijećnike«. U svibnju 1440. dobio je svoj dio Sandaljeve ostavštine, pa se zaključuje da je bio punoljetan (morao je imati 14 godina), a dvije godine poslije spominje ga u oporuci i Sandaljeva udovica Jelena. Češće se spominje nakon 1448. kad je izbila napetost između njega i oca zbog njegove zaručnice (»madona Helisabeth de cherzech«) koja je dovedena iz Italije i koju je otac zadržao za sebe. Kad mu se otac upleo u rat s Dubrovčanima, Vladislav im je 15. VIII. 1451. obećao da će ustati protiv oca. Kad je ustao 29. III. 1452. uz njega su u Humu bili majka Jelena, baka i Ivaniš Vlatković. Oni su uz pomoć kralja Tomaša i Petra Vojsalića zauzeli Blagaj, Tođevac, Vratar u Sutjesci, dva grada na Neretvi, Vjenčac u Nevesinju, Imotski, Kruševac i Novi u Luki, pa je na poč. travnja čitav Hum bio u njihovim rukama, osim Ljubuškoga (poslije su i njega zauzeli). Vladislav je sa saveznicima tada ozbiljno ugrozio oca, ali se njegov položaj pogoršao, neočekivanim povratkom kralja Tomaša, hercegova neprijatelja, iz Huma u Bosnu, a kritičnim je postao kad je Venecija na hercegov nagovor zaposjela Krajinu, pa ih je od poraza spasio ponovni Tomašev dolazak u Hum. Uskoro su se Vladislav i Tomaš sukobili oko Blagaja. Vladislav je bio sklon popustiti. Sporazumjeli su se da mu Tomaš ustupi zemlje od planine Čemerno do mora, a vojne akcije nisu obnavljane. Na hercegov nagovor Turci su provalili u veljači 1453. u Vladislavove zemlje i pljačkali ih, a grad Novi na Neretvi su opsjedali, što je Vladislava prisililo da pregovora s ocem. Primirje je postignuto 11. travnja. U srpnju je sklopljen mir po kojem su pobunjenici za priznanje hercegove vlasti imali zadržati svoje posjede, a on sinovima podijeliti zemlju i gradove. Pri sređivanju odnosa između hercega Stjepana i despota Đurđa dogovorena je 1453. ženidba Vladislava i Ane Kantakuzen, nećakinje despotice Jerine, a vjenčanje je obavljeno 1455. God. 1461. Vladislav se sukobio s ocem i ponovo 1462. zbog neriješene razdiobe zemlje prema pomirbi 1453. Mjesto toga dobio je tri grada u istočnom dijelu zemlje. Vladislav je tad zatražio polovicu očevih zemalja, a kako ju nije dobio, obratio se sultanu tražeći da mu on dade pripadajući dio očevine. Kad je u ljeto Vladislav došao na Portu, sultan mu je dodijelio sve »što poiska od očeve zemlje« i čete kojima će to zadobiti. Turci su na poč. 1463. napali hercega, potukli ga i Vladislava doveli na vlast. Uz mletačko posredovanje pomirio se u lipnju s ocem, koji mu je predao četvrtinu svojih zemalja. Kad se turska vojska povukla iz Bosne, okrenuo se protiv Turaka, u srpnju zauzeo Ljubuški, a do pol. listopada očistio od njihovih posada najveći dio Huma. U rujnu 1463. Vladislav je zatražio trećinu očevine. U strahu da se ponovo ne prikloni sultanu, posredovali su Mlečani, a herceg je popustio, pa se od ožujka 1464. kao Vladislavova mjesta spominju Trebinje, Ljubomir, Fatnica, Rudine, Bileća, Cernica, Uskoplje, Kameno Brdo, Bioče, Grepci, Torić, Mićevac, Slavogostić, Ledenice i Kotezi. S jeseni 1463. Vladislav je bio u službi kralja Matije Korvina, koji ga je u prosincu primio u red ugarskih velikaša i ispravom od 6. prosinca potvrdio njemu i njegovu sinu Balši župe Uskoplje, Ramu i Livno s gradovima Veselom Stražom, Prozorom i Livnom. Na poč. 1465. planuo je ponovo razdor između sina i oca. Isa-beg Ishaković je u to doba započeo osvajanje hercegove zemlje napadajem na posjede Vladislava koji se sklonio na Mljet (nakon tog pohoda ostali su mu Kameno Brdo, Mičevac kraj Trebinja, Livno te možda i Visući na Cetini). Herceg ga je smatrao odgovornim što je doveo Turke u Bosnu »na smrt i uništenje sviju nas« te ga je u oporuci od 21. V. 1466. gotovo potpuno zaobišao. Bio je u zavadi s bratom Vlatkom i spreman na podjelu imovine te je s njim potkraj 1466. pokrenuo postupak likvidacije potraživanja iz Sandaljeve ostavštine (pomirili su se 1475). U to doba služio je kao vrhovni mletački zapovjednik u Bosni, ali se ubrzo okrenuo napuljskomu kralju Ferdinandu I. i njegovim je izaslanicima ustupio dva svoja grada (jedan je vjerojatno bio Visući). U veljači 1467. otišao je u Ugarsku ostavivši na Šipanu ženu Anu i sina Balšu, koje je 1469. odveo na kalnički posjed koji mu je dodijelio kralj Matija. Taj mu je 1471. za zasluge podijelio povlasticu kojom ga je podredio izravno sebi. Od 1480, kad je Matija založio njegov grad Veliki Kalnik hrvatsko-slavonsko-dalmatinskomu banu Ladislavu Egerváriju, Vladislav, »dux de Kemlek«, zadržao je Mali Kalnik, a 1481. kralj mu je dao Morović. Najveći dio života nosio je naslov kneza, od 6. XII. 1463. kao podanik Matije Korvina nazivao se vojvodom, a od 30. V. 1470. hercegom.

 

Vlatko Hercegović, herceg (?, 1427. ili 1428 — Rab, prije 3. III. 1489). Spominje se prvi put 30. X. 1435. kad su Dubrovčani primili njega, njegova oca i brata mu Vladislava za svoju »vlastelu i vijećnike«. U svibnju 1440. dobio je svoj dio Sandaljeve ostavštine, a dvije godine poslije spominje ga u oporuci i Sandaljeva udovica Jelena. God. 1455. oženio se rođakinjom Ulrika II. Celjskoga. Predvodio je u studenom 1461. očevo izaslanstvo pri krunidbi Stjepana Tomaševića u Jajcu. Od ljeta 1463. sudjelovao je u borbama protiv Turaka, kojima je u srpnju uzeo Ključ kraj Gacka, u kolovozu ih pobijedio u istočnom dijelu Kosačinih zemalja, u nastavku ratovanja prešao u zemlju Pavlovića, gdje je osvojio šest gradova, u prosincu potukao tursku vojsku i zarobio oko 3000 ljudi. Za provale Turaka u srpnju 1464. izgubljene su stečevine njegova ratovanja, a on ranjen sklonio se u Gruž. Na poč. 1465. sudjelovao je u obiteljskoj raspri, a 1466. naslijedio je od oca zemlje i naslov hercega. Preuzevši okrnjenu očevinu (počinje se uskoro zvati Hercegovinom), nije mogao pomišljati na obnavljanje vlasti u krajevima pod turskom vlašću, nego je morao braniti preostale posjede. U tome su mu probleme stvarali loši odnosi s Vladislavom. Čak su mu i Mlečani herceški naslov priznali tek u rujnu. On je do tada učvrstio vlast u očevim zemljama, te se 16. rujna u dopisu Dubrovčanima naziva »Božjom milošću herceg svetoga Save i veće«. Učvršćujući vlast sukobljivao se s članovima obitelji Vlatković, koji su se vratili na nekadašnje svoje posjede i nisu priznavali njegovu vlast, oko Krajine i gradova Imotskoga, Vrgorca i Visućega. God. 1467. držao je Imotski, nešto poslije i Visući te u pol. 1468. Ljubomir (ili Ljubinje) i Rudine (Turci su držali Popovo), a potkraj godine sjevernu granicu njegovih zemalja činila je planina Trusina istočno od Blagaja te grad Ostrvo i Rupni dol istočno od Gacka. God. 1468. ponovo je protiv Turaka ratovao oko Ključa (izgubio ga najkasnije u svibnju) i zarobio vojskovođu Ahmeda. Teret ratovanja morao je snositi sam. Stoga se na poč. 1470. pomirio s Turcima. Promjena mu je donijela koristi u odnosima s Vlatkovićima, povrat Trebinja i Popova, a sultan mu je predao četiri grada (drži se da su to Novi, Risan, Vrgorac i možda Visući; primopredaja obavljena u veljači 1471). Potkraj listopada 1471. Vlatko je bio u sukobu s Dubrovnikom oko otočića Posrednice na ušću Neretve. Iako je od 1470. bio turski tributar, nije prekidao dobre odnose s Mlečanima, kojima je više puta slao izaslanstva, a u jesen 1472. ponudio Klis, što su oni odbili. U srpnju 1473. zauzeo je Visući, a u rujnu su mu Turci oduzeli Trebinje i Popovo. Nakon što se rastao s prvom ženom, 1474. oženio se Margaretom Marzano, unukom napuljskoga kralja Ferdinanda. Vjerojatno u ljeto 1476. razišao se sa zetom Ivanom Crnojevićem (1469. za njega je udao kćer) i u neprijateljskim odnosima ostao do ožujka 1478, što je platio gubitkom nekih mjesta (sâm se spasio bijegom u Novi). Stoga je nastojao urediti odnose s Turcima; 1477. poslao je izaslanstvo sultanu, a njegove nakane podupirao je na Porti brat Ahmed. Te godine branio je s bratom Makarsku od Turaka; kad se na poč. 1479. s njima pomirio, predao ju je, pretpostavlja se, s ostatkom Krajine Matiji Korvinu. Iskoristio je promjenu na turskom prijestolju te u proljeće 1481. provalio u Bosnu na poziv tamošnjega stanovništva, ali je u srpnju bio potučen pa se morao vratiti u Novi, gdje je bilo smješteno 400 ugarskih vojnika koje mu je u pomoć poslao Korvin. Najposlije je turska vojska opsjela u studenom 1481. Novi. Vlatku su pomoć uputili napuljski kralj (dvije galije i lađu natovarenu namirnicama) i Matija Korvin (1000 vojnika), a potajno su pomogli i Dubrovčani. U očekivanju pomoći Vlatko je nenadano odustao od obrane i između 7. i 13. prosinca predao se Turcima te s pratnjom preko dubrovačkoga područja otišao »u Tursku«, na područje bivših Kosačinih zemalja. Nakon njegova odlaska grad je zauzet 27. ili 28. I. 1482. Njegovim padom Turci nisu ovladali svim Kosačinim zemljama (npr. Makarska i Koš pali su 1490-ih). Nakon predaje Vlatko je dobio na uživanje skromno područje i na njem se zadržao do kraja 1486. Tada se s obitelji preselio na Rab i stavio pod mletačku zaštitu. Ondje je uživao gostoprimstvo plemićke obitelji Crnota.

 

Ahmed-paša Hercegović (Stjepan, Ahmet-paša; Hersek-olu, Herceg-zade), veliki vezir, vojskovođa (Novi, IV? 1459 — kraj Alepa u Siriji, 21. VII. 1517). U mladosti je u Dubrovniku stekao izobrazbu. Turski izvori navode da ga je otac, nakon tragičnih događaja 1463–64, poslao sultanu kao jamca. Prešavši na islam, brzo je napredovao u službi. Prvi se put javlja 1477. u fermanu Mehmeda II, 1478. bio je državni zastavnik (miralem). Za Mehmeda II. postao je 1481. beglerbegom Anatolije, a potkraj te godine oženio se s Hundi-hatun, kćeri Bajazida II. Novi sultan računao je na njegove usluge u borbi za prijestolje koju je vodio s bratom Džemom, što mu je otvorilo put do visokih časti i položaja. Bio je sandžakbeg Burse, potom ponovo beglerbeg Anatolije (poražen u borbi protiv mameluka u Ciliciji, zarobljen 1486. i ubrzo oslobođen), 1487. vezir, 1488. vrhovni admiral (kapudan-paša), 1489. beglerbeg Anatolije, 1497. veliki vezir, 1498. vrhovni admiral i sandžakbeg u Geliboluu (sudjelovao u pomorskoj bitki protiv Mlečana 26. VIII. 1499. kad su turske snage zauzele Lepanto), veliki vezir 1500 (1501. zapovijedao brodovljem kraj Mitilena u bitki protiv Francuza) te 1502. i 1511. U međuvremenu obnašao druge dužnosti kao sandžakbega u Geliboluu 1509–10. Na Divanu se usprotivio Bajazidovu povlačenju s vlasti u prilog sinu i nasljedniku Ahmedu, zbog čega je 26. VIII. 1511. izgubio položaj. Za vladavine Selima I. još je dva puta bio veliki vezir, drugi put 1515–16. Tada se sukobio s janjičarima te se povukao iz političkoga života, ali je ostao odan Selimu I. i sudjelovao u njegovim vojnim pohodima. Na njegovu dvoru okupljali su se ljudi iz srednjovjekovne bosanske države i Dubrovnika. Od oca je naslijedio kuću i vrtove u Konavlima, za koje je od Dubrovčana godinama primao zakupninu. Pokopan je u haremu džamije koju je podignuo u selu Dil, poslije po njemu nazvanom Hersek (Hercegovina), uz Mramorno more na putu od Yalove prema Izmitu.

 

LIT.: C. du F. Du Cange: Historia Byzantina duplici commentario illustrata. Lutetiae Parisiorum 1680, 340–342. — D. Farlati: Illyricum sacrum, 4. Venetiis 1769, 63–64. — L. Halkokondil: Historiarum libri decem. U: Corpus scriptorum historiae Byzantinae, 44. Bonnae 1843. — M. Pucić: Spomenici srpski od 1395. do 1423, 1. Beograd 1858, Primjedbe II. — Š. Ljubić: Listine o odnošajih između Južnoga Slavenstva i Mletačke Republike, 4–9. Zagreb 1874–1890. — F. Rački: Dubrovački spomenici o odnošaju dubrovačke obćine naprama Bosni i Turskoj godine razspa bosanske kraljevine. Starine, 1874, 6, str. 6, 8–10, 12, 15. — Š. Ljubić: Commissiones et relationes Venetae, 1. Zagrabiae 1876, str. 113–114, 118, 126; 3. 1880, str. 162. — I. Ruvarac: Nešto o Bosni dabarskoj i Dabro-bosanskoj episkopiji i o srpskim manastirima u Bosni. Godišnjica Nikole Čupića (Beograd), 1878, 2, str. 253. — Isti: Prilošci k objašnjenju izvora srpske istorije. Glasnik Srpskog učenog društva (Beograd), 1881, 49, str. 38, 49. — V. Klaić: Poviest Bosne do propasti kraljevstva. Zagreb 1882, 244. — J. Jelčić i L. Thallóczy: Diplomatarium relationum Reipublicae Ragusanae cum Regno Hungariae. Budapest 1887. — Lj. Kovačević: Znamenite srpske vlasteoske porodice srednjega veka. Godišnjica Nikole Čupića, 1888, 10, str. 203, 205–210. — E. Lilek: Riznica porodice »Hranići« (nadimak Kosača). Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 1(1889) 2, str. 1–25. — E. Fermendžin: Acta Bosnae potissimum ecclesiastica. Zagrabiae 1892. — K. Peetz: Ahmed paša Hercegović. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 4(1892) 2, str. 361–363. — L. Thallóczy: Vojvoda Hrvoja i njegov grb. Ibid., str. 174–176. — Chronica Ragusina Junii Restii (ab origine urbis usque ad annum 1451) item Joannis Gundulae (1451–1484). Zagrabiae 1893. — J. Radonić: Der Grossvojvode von Bosnien Sandalj Hranić-Kosača. Archiv für slavische Philologie (Berlin), 29(1897) str. 380–381, 384–412, 414–438, 440–463. — L. Thallóczy: Kako i kada je Hrvoje postao veliki vojvoda bosanski? Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 9(1897) 2, str. 184. — Đ. Šurmin: Hrvatski spomenici, 1. Zagreb 1898. — N. Jorga: Notes et extraits pour servir à l’histoire des croisades au XV^e siècle, 2. Paris 1899. — V. Klaić: Povelja kralja Stjepana Dabiše, izdana Hrvoju Vukčiću. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 2(1900) str. 60–61. — J. Radonić: O knezu Pavlu Radenoviću. Letopis Matice srpske (Novi Sad), 1902, CCXI/1, str. 55. — F. Šišić: Vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić i njegovo doba (1350.–1416.). Zagreb 1902, 3, 21, 81, 125–127, 132, 144, 167, 170–172, 176, 179–182, 184, 186–188, 195, 223–227, 230–234, 246, 257, 273–274, 279. — J. Radonić: Zapadna Evropa i balkanski narodi prema Turcima u prvoj polovini XV. veka. Novi Sad 1905, 16, 24, 26, 64, 77, 89, 96–98, 100–103, 106, 147–149, 179–182, 247–249, 253, 265–282, 286–287. — M. Wertner: Beiträge zur bosnischen Genealogie. Vjesnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoga zemaljskoga arkiva, 8(1906) str. 244–249. — A. Ivić: Stari srpski pečati i grbovi. Novi Sad 1910, 8, 16, 20–21, 32, 34–39. — Ć. Truhelka: Tursko-slovjenski spomenici dubrovačke arhive. Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 23(1911) 1/2, str. 92, 120, 141, 161. — E. Laszowski: Prilog rodopisu hercega sv. Save. Hrvatska grana hercega sv. Save. Vjesnik Hrvatskoga arheološkoga društva, NS 12(1912) str. 25–29. — J. Radonić: Donado de Lezze i njegova »Historia turchesca«. Godišnjica Nikole Čupića, 1913, 22, str. 321, 325–326, 329, 335. — Ć. Truhelka: Konavôski rat (1430–1432). Glasnik Zemaljskog muzeja u BiH, 29(1917) 1/4, str. 145–211. —V. Ćorović: Palača Sandalja Hranića u Dubrovniku. Narodna starina, 2(1923) 6, str. 263–264. — Isti: Sandalj Hranić u Dubrovniku 1426. Brastvo (Novi Sad), 17(1923) str. 102–107. — A. Ivić: Rodoslovne tablice srpskih dinastija i vlastele. Beograd 1923, 6–8, pr. 8. — V. Ćorović: Kralj Tvrtko I Kotromanić. Beograd—Zemun 1925, 3, 41, 55, 67, 72, 77–78, 80–81. — Isti: Vlatko Vuković vojvoda bosanski. Prosveta (kalendar). Beograd 1925, 83–86. — A. Ivić: Jedno pitanje iz genealogije Hercegovića. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor (Beograd), 1925, V/1–2, str. 146–150. — R. Grujić: Konavli pod raznim gospodarima od XII do XV veka. Spomenik SKA (Beograd), 1926, 66, str. 13–35, 50–51, 54, 76–77, 82. — Lj. Stojanović: Stare srpske povelje i pisma, I/1. Beograd—Sr. Karlovci 1929, str. 80, 85, 239–240, 253, 255–256, 259, 284, 290, 293–301, 328–331, 420–426, 490–495; I/2. 1934, str. 480. — J. Radonić: Dubrovačka akta i povelje, I/1. Beograd 1934, 225–226. — V. Ćorović: Teritorijalni razvoj bosanske države u srednjem veku. Glas SKA (Beograd), 1935, 167, str. 35, 43. — M. J. Dinić: Dubrovački tributi – Mogoriš, Svetodmitarski i Konavoski dohodak, Provižiun braće Vlatkovića. Ibid., 168, str. 232–233. — Isti: Dubrovačka srednjevekovna karavanska trgovina. Jugoslovenski istoriski časopis, 3(1937) 1/4, str. 124, 136, 139–140, 142–143. — F. Šišić: Nekoliko isprava iz početka XV st. Starine, 1938, 39, str. 188–189. — R. Jeremić i J. Tadić: Prilozi za istoriju zdravstvene kulture starog Dubrovnika, 2. Beograd 1939, 18. — V. Ćorović: Historija Bosne, 1. Beograd 1940. — G. Elezović: Turski spomenici, I/1–2. Beograd 1940–1952. — M. Handžić: Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosansko-hercegovačkih muslimana. Sarajevo 1940, 9–10, 20, 24. — Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine. Sarajevo 1942. — M. K. Ivanović: Prilozi za istoriju carina u srednjevekovnim srpskim državama. Spomenik SKA, 1948, 97, str. 19–20, 28–29, 33, 35–36, 38, 41, 44–45, 51. — G. Elezović: Nekretna dobra Ahmed paše Hercegovića u Dubrovniku – izvor za pljačku Dubrovačke Republike. Prilozi za orijentalnu filologiju, 1950, 1, str. 69–83. — M. J. Dinić: Odluke veća Dubrovačke Republike, 1–2. Beograd 1951–1964. — I. Božić: Dubrovnik i Turska u XIV i XV veku. Beograd 1952. — S. Ćirković: Dve godine bosanske istorije. Istoriski glasnik (Beograd) 1953, 3/4, str. 31–32. — M. J. Dinić: Rastislalići. Zbornik radova Vizantološkog instituta (Beograd), 1953, 2, str. 139, 143. — Isti: Državni sabor srednjevekovne Bosne. Beograd 1955, 3, 5, 7–8, 10, 15, 17–18, 20, 26–29, 35, 37, 39, 42, 45–49, 51–55, 57–59, 62–64, 66–69, 74–78. — M. Gecić: Dubrovačka trgovina solju u XIV veku. Zbornik Filozofskog fakulteta u Beogradu, 1955, 3, str. 95–153. — L. Stjepčević i R. Kovijanić: Hranići-Kosače u kotorskim spomenicima. Istoriski časopis (Beograd), 5(1955) str. 311–321. — V. Palavestra: Nekoliko nepoznatih stihova o hercegu Stjepanu. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Etnologija, NS 1956, 23, str. 133–137. — M. Vego: Naselja bosanske srednjovjekovne države. Sarajevo 1957. — M. J. Dinić: Nekoliko ćiriličkih spomenika iz Dubrovnika. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor (Beograd), 1958, XXIV/1–2, str. 94, 100–101. — G. Škrivanić: Rat bosanskog kralja Ostoje sa Dubrovnikom (18. VI. 1403 do maja 1404 godine). Vesnik Vojnog muzeja JNA (Beograd), 5(1958) 2, str. 35, 37, 46, 48–49, 53, 58–60. — Zbornik Konstantina Jirečeka, 1. Beograd 1959. — Š. Bešlagić: Selo Kosača i njegovi spomenici. Naše starine, 6(1959) str. 243–246. — H. Šabanović: Bosanski pašaluk. Sarajevo 1959. — A. Babić: Diplomatska služba u srednjevjekovnoj Bosni. Radovi Naučnog društva NRBiH, 1960, 13, str. 22–24, 26–27, 29, 31, 33–38, 41–43, 45, 50–51, 53–54, 56–64, 66–67. — I. Mahnken: Dubrovački patricijat u XIV veku. Beograd 1960. — D. Kovačević: Trgovina u srednjovjekovnoj Bosni. Sarajevo 1961. — M. Šunjić: Prilozi za istoriju bosansko-venecijanskih odnosa 1420–1463. Historijski zbornik, 14(1961) str. 120–121, 125, 127–131, 134, 136, 139, 141. — T. Popović: Upravna organizacija hercegovačkog sandžaka u XVI veku. Prilozi za orijentalnu filologiju, 1962–63, 12/13, str. 92. — M. Vego: Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, 1. Sarajevo 1962, 24–27. — D. Kovačević: Srednjovjekovni katun po dubrovačkim izvorima. U: Simpozijum o srednjovjekovnom katunu. Sarajevo 1963, 138. — S. Ćirković: Herceg Stefan Vukčić-Kosača i njegovo doba. Beograd 1964. — Isti: Istorija srednjovekovne bosanske države. Beograd 1964. — F. Miklošič: Monumenta Serbica spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii. Graz 1964², 226, 229–230, 233–236, 249. — M. Šunjić: Kada je mletačka posada ušla u hercegovu tvrđavu Visući? Godišnjak Društva istoričara BiH, 15(1964) str. 197–199. — M. Vego: Novi i revidirani natpisi iz Hercegovine. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Arheologija, NS 1964, 19, str. 202. — T. Popović: Spisak hercegovačkih namjesnika u XVI veku. Prilozi za orijentalnu filologiju, 1966–67, 16/17, str. 96. — M. Spremić: Turci i Balkansko poluostrvo u XIV i XV veku. Jugoslovenski istorijski časopis (Beograd) 1966, 1/2, str. 44. — M. J. Dinić: Humsko-trebinjska vlastela. Beograd 1967. — Isti: Iz Dubrovačkog arhiva, 3. Beograd 1967. — B. Kovačević: Jedan turski velikaš naše krvi. Književnost (Beograd), 22(1967) LIII/1, str. 78–83. — F. Babinger: Mehmed Osvajač i njegovo doba. Novi Sad 1968. — M. Orbin: Kraljevstvo Slovena. Beograd 1968. — S. Ćirković: Komentari i izvori Mavra Orbina. Ibid. — J. Lučić: Stjecanje, dioba i borba za očuvanje Dubrovačkog primorja 1399–1405. Arhivski vjesnik, 11–12(1968–69) str. 99–201. — P. Anđelić: Povelja bosanskog kralja Stjepana Dabiše u britanskom muzeju. Radovi ANUBiH, 1970, 35, str. 285–289. — Istorija Crne Gore, II/1. Titograd 1970. — D. Kovačević-Kojić: Obaveze na vjernost dvojice katunara vojvodi Sandalju Hraniću. Godišnjak Društva istoričara BiH, 19(1970–71) str. 229–233. — G. Valentini: Acta Albaniae Veneta, I/3, II/6, II/7, II/10–15, II/17, II/21, München—Roma 1970–1975. — P. Anđelić: Originalni dijelovi dviju povelja u falzifikatima Ivana Tomka Marnavića. Glasnik Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Arheologija, NS 1971, 26, str. 349, 357–358. — O. Blagojević: Piva – priroda, istorija, etnografija, revolucija. Beograd 1971. — N. Filipović: Princ Musa i šejh Bedreddin. Sarajevo 1971, 457–518. — A. Babić: Iz istorije srednjovjekovne Bosne. Sarajevo 1972, 81–167. — S. Ćirković: Odjeci ritersko-dvorjanske kulture u Bosni krajem srednjeg veka. U: Radovi sa simpozijuma Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura. Zenica 1973, 33–40. — T. Popović: Turska i Dubrovnik u XVI veku. Beograd 1973. — S. Ćirković: Rusaška gospoda. Istorijski časopis, 21(1974) str. 5–17. — M. J. Dinić: Srpske zemlje u srednjem veku. Beograd 1978. — K. Jireček: Istorija Srba, 1–2. Beograd 1978. — D. Kovačević-Kojić: Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države. Sarajevo 1978. — M. Vego: Tri povelje o posjedima hercega Stjepana Vukčića Kosače. Most, 5(1978) 19/20, str. 129–130. — V. Atanasovski: Pad Hercegovine. Beograd 1979. — B. Hrabak: Venecija i Sandalj Hranić u njegovom širenju po Primorju počev od Herceg-Novog. Boka, 11(1979) str. 199–225. — I. Lučić (Lucius): Povijesna svjedočanstva o Trogiru, 2. Split 1979. — F. Šanjek: Bosanski krstjani u drugoj polovici XV. stoljeća. Nova et vetera, 29(1979) 1, str. 146–147, 150. — P. Živković: Učešće bosanske vlastele u diobi Konavala. Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 15(1979) 16, str. 181–188. — Isti: Bosna u drugoj deceniji XV stoljeća. Treći program Radio Sarajeva, 9(1980) 29, str. 66–88, 93–95. — Isti: Kreditno-trgovačke veze Braila Tezalovića sa Dubrovčanima. Zgodovinski časopis (Ljubljana), 34(1980) 3, str. 304, 306. — V. Palavestra: Sandalj Hranić Kosača u našim narodnim predanjima. Hercegovina, 1(1981) str. 73–87. — P. Živković: Tvrtko II Tvrtković. Bosna u prvoj polovini XV stoljeća. Sarajevo 1981. — Isti: Bosansko-ugarski sukobi krajem XIV i u prvoj polovini XV stoljeća. Treći program Radio Sarajeva, 11(1982) 37, str. 85, 88, 92, 96–98, 100–103. — M. Ančić: Jedan fragment iz života Sandalja Hranića. Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 18(1982) 19, str. 253–260. — Istorija srpskog naroda, 2. Beograd 1982. — Đ. Tošić: Donji tok Neretve u srednjem vijeku, s posebnim osvrtom na trg Drijeva. Hercegovina, 2(1982) str. 46–47, 51–54, 56, 63, 66–67, 71, 75, 77. — Jörg von Nürnberg: Ayn Tractat von den Türck. U: Chronica und Beschreibung der Türckey. Köln—Wien 1983, 111. — D. Kovačević-Kojić: Učešće vlaha u trgovinskoj razmjeni tokom XIV i XV vijeka. Radovi ANUBiH, 1983, 73, str. 84. — I. Petričević: Rodni list Doboja. Značenja, 2(1983) 2, str. 60, 63–65, 68, 70. — P. Živković: Prvi ugarsko-turski sukobi na tlu Bosne. Ibid., 3/4, str. 150–152, 155. — V. Besarović: Italijani – dubrovački ljekari u srednjovjekovnoj Bosni. Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 20(1985) 21, str. 247–256. — V. Skarić: Izabrana djela, 3. Sarajevo 1985. — S. M. Džaja: Ideološki i politički aspekti propasti bosanskog kraljevstva 1463. godine. Croatica Christiana periodica, 10(1986) 18, str. 208, 213. — Isti: Bosanska podijeljenost na konfesije. Jukić, 16–17(1986–87) str. 6, 9. — B. Krekić: Dva priloga bosanskoj istoriji prve polovine petnaestog vijeka. Godišnjak Društva istoričara BiH, 37(1986) str. 129–142. — D. Lovrenović: Cetinski knez Ivaniš Nelipčić u političkim previranjima u Dalmaciji krajem XIV i tokom prvih decenija XV stoljeća. Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 21(1986) 22, str. 209, 211. — Isti: Kako je bosanski vojvoda Sandalj Hranić došao u posjed Ostrovice i Skradina. Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 1986, 19, str. 231–236. — Isti: Ostrovica i Skradin u mletačko-ugarskim ratovima za Dalmaciju (1409–1420). Historijski zbornik, 39(1986) str. 163–172. — P. Živković: Utjecaj primorskih gradova na ekonomsko-socijalne promjene u bosanskom društvu u 14. i 15. stoljeću. Tuzla 1986. — M. Ančić: Neuspjeh dualističke alternative. O recepciji bosanske »hereze« u komunalnim društvima istočnog Jadrana. Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 22(1987) 23, str. 21, 24–25. — Isti: Prosopografske crtice o Hrvatinićima i Kosačama. Istorijski časopis, 33(1987) str. 37–55. — S. Ćirković: Bosanska crkva u bosanskoj državi. U: Prilozi za istoriju Bosne i Hercegovine, 1. Sarajevo 1987, 219, 222, 230. — D. Lovrenović: Istočni Jadran u odnosima između Hrvoja Vukčića i Sandalja Hranića. Glasnik arhiva i Društva arhivskih radnika BiH, 27(1987) str. 58. — F. Šanjek: Heterodoksno kršćanstvo u našim krajevima u Kapistranovo doba. Croatica Christiana periodica, 11(1987) 19, str. 88–91. — P. Ćošković: Bosanska Kraljevina u prijelomnim godinama 1443–1446. Banjaluka 1988. — B. Krekić: Cirkulacija informacija između Dubrovnika i Bosne. Godišnjak Društva istoričara BiH, 39(1988) str. 50–57. — M. Šunjić: O vojvodi Vladislavu Kosači i njegovoj srebrenini deponovanoj u Zadru. Ibid., str. 65–70. — Z. Konstantinović: Puškar Jerg iz Nirnberga o Bosni i Srbiji. U: Kosovo u pamćenju i stvaralaštvu. Beograd 1989, 43, 47, 52. — M. Šunjić: Trogirski izvještaji o turskom osvojenju Bosne (1463). Glasnik arhiva i Društva arhivskih radnika BiH, 29(1989) str. 155. — A. Dabinović: Hrvatska državna i pravna povijest. Zagreb 1990². — Đ. Tošić: Kosovska bitka u istoriografiji o srednjovjekovnoj Bosni. U: Kosovska bitka u istoriografiji. Beograd 1990, 101, 104. — Isti: Srednjovjekovna župa Trebinje. Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 24(1990) 25/26, str. 74–75, 79–80, 91–92, 94, 96. — S. Antoljak: Hrvatska historiografija do 1918, 1. Zagreb 1992. — Đ. Tošić: Dvije povelje bosanskog kralja Stjepana Dabiše. Istorijski časopis, 39(1992) str. 19. — L. Čoralić: Prilozi poznavanju prisutnosti i djelovanja doseljenika iz Bosne u Veneciji od XIV. do XVII. stoljeća. Historijski zbornik, 46(1993) 1, str. 53–55. — Đ. Tošić: Dvije bosanske povelje iz XV vijeka. Istorijski časopis, 40–41(1993–94) str. 20–22, 33, 35–40, 42. — J. V. A. Fine, Jr.: The Late Medieval Balkans. Ann Arbor 1994. — P. Ćošković: Krstjanin Vlatko Tumurlić i njegovo doba (1403.–1423.). Croatica Christiana periodica, 19(1995) 35, str. 44–46. — Đ. Tošić: Bosna i Turci od Kosovske do Angorske bitke. Zbornik za istoriju BiH (Beograd), 1(1995) str. 85–97. — P. Engel: Magyarország világi archontológiája 1301–1457, 1. Budapest 1996, str. 327, 383, 411; 2. str. 133. — M. Šunjić: Bosna i Venecija (odnosi u XIV. i XV. st.). Sarajevo 1996. — M. Ančić: Putanja klatna. Ugarsko-hrvatsko kraljevstvo i Bosna u XIV. stoljeću. Zadar—Mostar 1997. — S. Ćirković: Rabotnici, vojnici, duhovnici – društva srednjovekovnog Balkana. Beograd 1997. — B. Hrabak: Goražde od XIV do XVI veka. Jugoslovenski istorijski časopis, 30(1997) 2, str. 17, 21, 25. — B. B. Poparić: Tužna povijest hercegove zemlje 1437.–1482. Zagreb 1997. — E. Kurtović: »Državni depozit« (Depozit banice Anke, Sandalja Hranića i Katarine u Dubrovniku). Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 28(1998) str. 88–89, 92–96. — P. Anđelić, M. Sivrić i T. Anđelić: Srednjovjekovne humske župe. Mostar 1999. — M. Orbini: Kraljevstvo Slavena. Zagreb 1999. — J. Džambo: »Geschichte von der Turckey« Jörga iz Nürnberga s izvješćem o propasti Bosne 1463. godine. Zbornik radova sa Znanstvenoga skupa u povodu 500. obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića. Sarajevo—Fojnica 2000, 241–242, 247, 250–251, 255–257. — E. Kurtović: Motivi Sandaljeve prodaje Konavala Dubrovčanima. Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 38(2000) str. 103–120. — A. Solovjev: Istorija srpskog grba i drugi heraldički radovi. Beograd 2000. — M. Ančić: Na rubu Zapada. Zagreb 2001. — M. Blagojević: Državna uprava u srpskim srednjovekovnim zemljama. Beograd 2001². — J. Kalić: Srbi u poznom srednjem veku. Beograd 2001. — R. Mihaljčić: Junaci kosovske legende. Beograd 2001. — Isti: Lazar Hrebeljanović – istorija, kult, predanje. Beograd 2001. — Isti: Vladarske titule oblasnih gospodara. Beograd 2001. — Đ. Tošić: Srpski vojvoda Vlatko Vuković. Vaseljena (Srpsko Sarajevo), 7(2001) 11, str. 49–54. — Kosače – osnivači Hercegovine. Bileća—Gacko—Beograd 2002, 174–628. — M. Brković: Srednjovjekovna Bosna i Hum. Mostar 2002. — P. Ćošković: Bosna na prijelomu stoljeća i potvrda državnih granica 1406. Prilozi Instituta za istoriju u Sarajevu, 31(2002) str. 65. — J. Mrgić-Radojčić: Donji Kraji. Krajina srednjovekovne Bosne. Beograd 2002. — Zbornik radova Naučni skup Herceg Stjepan Vukčić Kosača i njegovo doba. Mostar 2003. — Zemlja Pavlovića. Srednji vijek i period turske vladavine. Banja Luka—Srpsko Sarajevo 2003. — M. J. Dinić: Iz srpske istorije srednjeg veka. Beograd 2003. — V. Palavestra: Historijska usmena predanja iz Bosne i Hercegovine. Sarajevo—Zemun 2004. — P. Ćošković: Crkva bosanska u XV. stoljeću. Sarajevo 2005. — E. Kurtović: Žabica, kao posjed kneza Vuka Hranića, nije bila u župi Žaba (Zažablje). Bosna Franciscana, 13(2005) 22, str. 161–172. — Isti: Vidovski, Vidovo Polje i Stolac – prvi pisani pokazatelji. Ibid., 14(2006) 24, str. 89–91, 95, 100. — D. Lovrenović: Na klizištu povijesti (sveta kruna ugarska i sveta kruna bosanska) 1387–1463. Zagreb—Sarajevo 2006. — S. Rudić: Vlastela Ilirskog grbovnika. Beograd 2006. — S. Ćirković: O istoriografiji i metodologiji. Beograd 2007. — D. Kovačević-Kojić: Gradski život u Srbiji i Bosni (XIV–XV vijek). Beograd 2007.

 

Pejo Ćošković (2009)