BORIČ

BORIČ (Borić, Boricius, Bogir, ßoρίτζης), bosanski ban (?, prva pol. XII st. — ?, kraj XII ili početak XIII st.). Podrijetlom je iz okolice Grabarja u Požeškoj županiji, a ne iz Huma, kako piše B. Nedeljković na temelju Mljetskih falsifikata. B. je prvi imenom poznati bosanski ban. U ratu ugarsko-hrvatskog kralja Gejze II protiv Bizanta sredinom šestog desetljeća XII st. sudjelovao je u borbama oko Braničeva kao saveznik (σύμμαχος), što navodi bizantinski ljetopisac Ivan Kinam u djelu ’Eπιτομή, a ne vazal, kao što je to tvrđeno u gotovo cjelokupnoj dosadašnjoj historiografiji. Odvojivši se od glavnine ugarsko-hrvatske vojske u povlačenju; bio je progonjen od bizantskog vojskovođe Bazilija. U ispravi sačuvanoj u Liber privilegiorum episcopatus Zagrabiensis spominje se da je B. u proljeće 1163. boravio na dvoru kralja Stjepana IV u Ostrogonu. Ranije se držalo da je sudjelovao u borbama za prijestolje (krunu) na strani Gejzina sina Stjepana III, ali u Gesta Hungarorum Simona de Keze spominje se samo da je njemački vitez Gottfried od Meissena poslan protiv »ducem de Bozna«, što bi bio bizantski zapovjednik Bosne postavljen od cara Manuela Komnena; budući da B. tada boravi na ugarsko-hrvatskom dvoru. Templarima je darovao posjed Esdel Zdelju (Zdelica kod Mosta u Podravini), što je 1209. potvrdio kralj Andrija II. Njegovi sinovi Stjepan i Pavao spominju se 1250. Posjedi Boričeva roda u XIII i XIV st. nalaze se uglavnom u Požeškoj županiji oko Orljavice, Lipine, Mrsunjskog luga, Save i dr. Njegovi su srodnici prije 1337. dobivali pravo postavljanja svog kapetana, a obavljali su i dužnost požeških župana. Posljednji poznati kapetan Nikola iz roda Boriča bana spominje se 1349.