BRAJKOVIĆ, Martin

BRAJKOVIĆ, Martin, senjsko-modruški i zagrebački biskup (Senj, oko 10. XI 1668 — Beč, 4. VI 1708). Gimnaziju pohađao kod isusovaca u Rijeci, filozofiju završio u Beču, teologiju s doktoratom 1694. u Trnavi. God. 1692. imenovao ga je senjsko-modruški biskup Sebastijan Glavinić senjskim kanonikom; 1695. postaje zagrebački kanonik. Nije stalno djelovao u krugu senjskog ni zagrebačkog Kaptola, jer ga ban Adam Batthyány zadržava kao odgojitelja u svojoj obitelji. Car Leopold imenuje ga 1698. biskupom senjskim i modruškim, a već 1703. imenovan je zagrebačkim biskupom. Došavši u Zagreb, B. postaje banski namjesnik nakon Batthyányeve smrti 1703. Za odsutnosti bana Ivana Pallfyja upravlja Hrvatskom zajedno s podbanom Petrom Keglevićem. Putujući na sabor u Požun umro je u Beču. Pokopan je u zagrebačkoj katedrali. — U Senju je obnovio razrušeni biskupski dvor na Starom trgu te prekinuo dosta dugu tradiciju stanovanja senjsko-modruških biskupa izvan Senja. Nakon oslobođenja Krbave od Turaka svojatao je naslovni krbavski biskup i zagrebački kanonik Stjepan Dojčić sebi prava rezidencijalnog biskupa u toj biskupiji. B. se tome usprotivio i u raspravi Historia episcopatus corbaviensis Modrussam translati (objavili D. Farlati i M. Sladović) dokazao da imena Krbavska i Modruška označuju jednu te istu biskupiju koja je kanonski sjedinjena sa Senjskom i prema tome pripada senjskom biskupu. Car Leopold odlučio je 1702. spor u Brajkovićevu korist. B. je 1700. u dvama pismima izvjestio središnje crkvene vlasti o prilikama u svojoj biskupiji. Te su bilješke dragocjen povijesni izvor. Za poznavanje narodnog i vjerskog života tog doba važne su njegove uredbe izdane nakon kanonskog pohoda 10. XI 1699. u Bakru te njegov izvještaj banu Batthyányu iz 1702. Radio je na smirivanju bune krajišnika u Ribniku i Bilaju 1702. i isposlovao pomilovanje kažnjenih. Trsio se oko naobrazbe svojih svećenika i oko tiskanja glagoljskih knjiga; namjeravao je u Senju osnovati sjemenište. Kao zagrebački biskup popravio je u Pokupskom razrušeni biskupski dvor te nastojao da Zagreb postane sjedište nadbiskupije, za što je dobio i pristanak kaločkog nadbiskupa, ali ga je u tom nastojanju spriječila prerana smrt. Od mladosti prijateljevao je s P. Ritterom Vitezovićem, oduševljavajući se njegovom idejom obnove Hrvatske nakon potiskivanja Turaka. U tom je duhu nastojao uspostaviti predturske biskupijske granice i negdašnje povlastice Crkve, a zanosio se mišlju o pokatoličenju pravoslavnih koji su se naselili na području njegovih biskupija. Po njegovu programu pravoslavnim episkopima treba zabraniti pristup na područja katoličkih biskupija. Od svećenika smjeli bi djelovati samo oni koje katolički biskup nađe podobnima i između njih biskup bi imenovao svoga vikara za vjernike istočnog obreda. Takav odnos prema pravoslavcima zadržao je i kao zagrebački biskup, ali su se te nakane ubrzo pokazale nerealnima. Vjeran ideji »obnovljene Hrvatske«, B. je kao zagrebački biskup i banski namjesnik uspješno branio prava Hrvatske od mađarskih presizanja.