BRESZTYENSZKY, Aleksandar

BRESZTYENSZKY, Aleksandar (Brešćenski, Šandor), pravni pisac i političar (Prečec kod Dugog Sela, 6. IX 1843 — Pleso, 9. V 1904). Gimnaziju polazio u Zagrebu, pravo studirao u Zagrebu i Budimpešti, gdje je 1868. doktorirao. Iste je godine bio informator kod baruna Levina Raucha, izrazitog predstavnika Narodne (mađaronske) stranke. Veoma brzo je, međutim, kao unionist (mađaron) preuzeo Katedru hrvatsko-ugarskoga privatnog prava na Pravoslovnoj akademiji u Zagrebu; 1869. postaje izvanredni, a 1873. redoviti profesor. Prerastanjem Akademije u Pravni fakultet, B. od 1874. do umirovljenja 1894. vodi kolegije građanski parbeni i izvanparbeni postupak te hrvatsko-ugarsko građansko pravo. God. 1880/81. bio je rektor zagrebačkog Sveučilišta, a 1881. ustanovljuje Zakladu Anke Bresztyenszky rođ. Štefanić za nagrađivanje najboljih studentskih rasprava pisanih hrvatskim jezikom. U političkom je životu djelovao kao gradski zastupnik u Zagrebu. Napustivši režimsku stranku (unioniste), prilazi opoziciji i zauzima se za sjedinjenje hrvatskih opozicijskih stranaka. Zato ga je režim po nalogu bana Khuen-Héderváryja 1894. umirovio. Kad su se 1902. ujedinile protufrankovačka Stranka prava i Neodvisna narodna stranka; osnovana je skupina pod nazivom Hrvatska opozicija. Kao idejni začetnik te opozicijske koalicije, B. je postao i njezinim predvodnikom. Koaliciji se 1903. pridružila grupa naprednjaka iz razjedinjene Stranke prava te je ubrzo zatim, iz tih skupina, utemeljena Hrvatska stranka prava. Za predsjednika te politički nehomogene stranke izabran je B. kao »ničiji čovjek«. B. je poslije bio narodni zastupnik turopoljske općine u Saboru. Nakon umirovljenja povukao se na imanje Pleso te pisao o političkim i kulturnim prilikama u Hrvatskoj. Objavljivao je i u austrijskim i mađarskim novinama i časopisima (Grazer Volksblatt te Alkotmány i Magyar állam iz Budimpešte). U Saboru se isticao govorima protiv Khuena i njegova režima (rektorski govor iz 1880, govor o zakonu o uređenju plemenite općine turopoljske iz 1899, govor na konstituirajućoj skupštini o isušenju Lonjskog i Odranskog polja iz 1899). Vjerovao je da bi se suprotnosti u političkom i kulturnom životu u Hrvatskoj mogle ublažiti zbliženjem pa čak i ujedinjenjem Zapadne i Istočne crkve te je zajedno s nadbiskupom J. Stadlerom pokrenuo klerikalno usmjereni list Balkan, s parolom »Jedinstvu i bratskoj slogi« (Zagreb 1886–1901). Objavio je i spise Ujedinjenje crkava (suautorstvo, Zagreb 1896). Vjersko-crkvene i građansko-pravne probleme obrađivao je u Obzoru (1891, 3), Narodnim novinama (1893, 103, 104), Katoličkom listu (1895, 1, 14) i dr. Na novija politička zbivanja osvrnuo se u nadgrobnom govoru Franji Račkom (Crvena Hrvatska, 1894, 8) te u dokumentima o odnosima V. Gladstonea i J. J. Strossmayera (Franjevački vjesnik, 1891, 1). Osim stručnih prikaza iz pravne znanosti (Zakonska osnova o mjestnih sudovih u bagatelnom postupku, Osnova stečajnog rada za njemačku carevinu, O austrijskoj osnovi parbenoga prava, O osnovi zakona o smetanju posjeda), dio istraživačkog rada posvetio je pravnoj povijesti Turopolja: Zapisnici plemenite sudčije Pleso-Rakarje od god. 1642. do 1746. (Obzor, 1889, 82–89), Pravno-prosvjetni podatci o Turopolju i Pravo priekupa u plemenitoj obćini Turopolja (Mjesečnik Pravnačkoga družtva u Zagrebu, 1892, 1–8; 1902, 6). Idejno bio je vezan uz J. Stadlera, koji je u njemu vidio jaku potporu svojim nastojanjima. God. 1896. bio je na Katoličkom kongresu u Tridentu te se pod njegovim utjecajem i s klerikalnih pozicija političkog katolicizma borio protiv liberalizma i njegovih tadašnjih promicatelja slobodnih zidara. Papa Lav XIII imenovao ga je komendatorom Reda Sv. Grgura Velikoga. — B. je odrastao u doba apsolutizma, nakon revolucionarnih previranja 1848. Gotovo je tri desetljeća kao pripadnik nižega mađaronski orijentirana plemstva, bio tipičan akademskopolitički djelatnik režimskog usmjerenja. Utoliko je njegov nagli prijelaz u opozicijske vrhove bio neobičniji i znakovitiji. Previranja u rasporedu hrvatskih političkih snaga u posljednjem desetljeću XIX st. vukla su ga prema protukuenovskim snagama i onim političkim skupinama koje će neposredno poslije njegove smrti završiti u Hrvatsko-srpskoj koaliciji.