BUDMANI, Pero

BUDMANI, Pero (Budman, Petar), filolog i leksikograf (Dubrovnik, 27. X 1835 . — Castel Ferretti, Italija, 27. XII 1914). U Dubrovniku pohađao osnovnu školu (1841–45) i gimnaziju (do 1853). Studij medicine upisuje u Beču, ali ubrzo prelazi na pravo koje nije završio, posvetivši se filologiji, matematici i glazbi. Za studentskih dana odlazio često u Castel Ferretti na stričevo imanje blizu Ancone te se zanosio idejama Risorgimenta. God. 1861. vjenčao se s Milom Lopižić i otada boravi u Dubrovniku više od 20 godina. Stupio u službu 1868. kao »gimnazijski kandidat« u dubrovačkoj gimnaziji, a zatim 1870. postao »pravi učitelj«. God. 1870–76. zastupnik je Narodne stranke u Dalmatinskom saboru. Dvaput je biran u Carevinsko vijeće u Beču, ali se 1873. odrekao bečkoga mandata, a 1876. i članstva u Dalmatinskom saboru. God. 1883. odlazi u Zagreb i, po smrti Đ. Daničića, preuzima uredništvo Akademijina Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika. Iste godine postaje dopisni član Akademije a ubrzo i pravi član. Bio je dopisni član SAN (1888) i petrogradske Akademije nauka (1889). God. 1907. prestaje uređivati Akademijin Rječnik i odlazi u Castel Ferretti, odakle se 1913. vraća u Dubrovnik, ali se zbog nemira pred I svjetski rat sklanja ponovno u Castel Ferretti, gdje je i umro. — Prvo je Budmanijevo djelo Grammatica della lingua serbo-croata (illirica) (Beč 1867) u kojemu je izložio čitavu gramatičku građu, od fonetike do sintakse, na osnovi Karadžićevih i Daničićevih djela, s primjerima riječi i rečenica napisanim ćirilicom i latinicom, pri čemu su riječi akcentuirane prema četveroakcenatskom sustavu. Sintaktični je opis izrađen kontrastivno, u usporedbi s talijanskim, a obrađena su donekle i hrvatsko-srpska narječja. Drugi dio gramatike preveo je Spiro Kalik te pod naslovom Srpska sintaksa objavio u nekoliko izdanja (1887–1901). Za profesorovanja u Dubrovniku u Izvješćima dubrovačke gimnazije za god. 1873/74. te 1875/76. napisao je radove o postanju glasa 3 »u slavljanskijeh jezika« i o našoj narodnoj metrici. Iz toga je razdoblja i njegov rad Dubrovački dijalekat kako se sada govori (Rad JAZU, 1883, 65) u kojemu daje prvi cjelovitiji opis jednoga štokavskoga govora s idejom o lingvističkoj karti dubrovačkoga predjela i, pri obradbi posuđenica, s ukazivanjem na starodalmatski jezik. B. je u zabavniku Dubrovnik objavio prijevode s nekoliko stranih jezika: Pet pripovijedaka iz sanskrta (1867), prvi i drugi dio Nebožije komedije Z. Krasinskoga (1870) te u časopisu Slovinac pripovijest P. Mériméea Lokis (1878), Šakuntalu Kalidase (1879), Čim ljudi žive L. Nikolajeviča Tolstoja (1883). Uređujući 1883–1907. Akademijin Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika sastavio je veći dio druge knjige (tj. čitavo slovo D), čitavu treću, četvrtu i petu knjigu te polovicu šeste knjige (do »maslinski«). Iako je nastavio Daničićevim načinom obradbe, Budmanijeve su etimologije bolje jer je dobro poznavao dvadesetak jezika i pratio noviju jezikoslovnu literaturu. Osim toga, povećao je broj vrela unijevši i neka djela pisana čakavskim narječjem starije hrvatske književnosti, a građu je obogatio i novijom pravnom terminologijom. Time je donekle narušio Daničićevo načelo da se iz suvremenoga jezika unose samo »prostonarodne« riječi, ali ne i književne. Od novina valja spomenuti dubrovačko 3 i dubrovački naglasak. Bavio se tekstološkim radom. Za Akademijinu ediciju Stari pisci hrvatski priredio je djela A. Gleđevića (1886, 15), P. Zoranića, A. Sasina, S. Gučetića Bendeviševića (1888, 16), J. Barakovića (s. M. Valjavcem 1889, 17) i D. Zlatarića (1899, 21) te ih popratio komentarima i predgovorom o životu i radu pojedinih pjesnika. Važan je iz toga razdoblja i njegov jezikoslovni članak Pogled na istoriju naše gramatike i leksikografije od 1835. godine (Rad JAZU, 1885, 80) u kojemu brani poglede Daničićeve škole na književni jezik i pravopis. Njegova Praktična gramatika ruskoga jezika za samouke iz 1888. ocijenjena je kao naša najbolja gramatika ruskoga jezika. B. je u svojim radovima zastupao mišljenje da lingvistika ide među »prirodne« a ne povijesne znanosti. Kad se posljednjih godina života prestao baviti filologijom, posvetio se matematici pa je objavio prvi dio svoje rasprave o Bernoullijevim brojevima (Rad JAZU, 1910, 183).