CARPINI, Joannes de Piano

traži dalje ...

CARPINI, Joannes de Piano (Carpinus, Karpin, Ivan), putopisac, barski nadbiskup (Pian del Carpine, Italija, oko 1190 — Bar, 1. VIII 1252). O razdoblju njegova života prije stupanja u Franjevački red ništa nije poznato. Pretpostavke da je bio vojnik (R. Ferri, M. Oreb) tek su puka nagađanja. Prva sigurna vijest o njemu govori da ga je 1221. poslao Sv. Franjo Asiški u Njemačku da tamo propovijeda i proširi mladi pokret Franjevačkog reda. Djelovao je u Würzburgu, Spayeru, Wormsu i Kölnu. Kao vrstan organizator i propovjednik postao je provincijalni starješina za Njemačku (1228), potom za cijelu Španjolsku (1230), a onda ponovno 1233–39. za sjevernu Njemačku (Saska). U tom posljednjem mandatu nastojao je proširiti Red u Poljskoj, Češkoj i Mađarskoj. Tada u te evropske krajeve prodiru Tatari, a C. postaje vodeći propovjednik otpora i obrane od tatarske opasnosti. Za pape Inocenta IV, koji se zbog ratnih sukoba s njemačkim carem Fridrihom II sklonio u Lyon, C. je pozvan na Papin dvor za savjetnika i ispovjednika. Po svemu sudeći bio je prisutan 1245. na crkvenom Saboru u Lyonu. Te iste godine, nakon Sabora, Papa povjerava Carpiniju poslanstvo u zemlju Mongola, u prijestolnicu Karakorum, gdje se iduće godine trebao ustoličiti novi mongolski vladar Kujuk-kan. Putovanje je trajalo 16 mjeseci. Uz pratioca fra Benedikta iz Poljske, C. je na odlasku i povratku prošao kroz sve istočnoevropske zemlje i prijestolnice, susreo se s državnim i crkvenim poglavarima te o svemu opširno izvijestio papu Inocenta IV. Njegovo putopisno izvješće nazvano Historia Mongalorum, bilo je poslano svim evropskim kraljevima s nakanom da se upoznaju s tatarskim običajima i vojnim vještinama u slučaju njihova ponovnog prodora u Evropu. Kao papin legat boravio je 1248. na dvoru francuskog kralja Ljudevita IX kako bi ga odvratio od križarske vojne na Svetu Zemlju. U to vrijeme Papi stižu i loša izvješća o neprilikama u Barskoj nadbiskupiji i o svadama između Bara i Dubrovnika o prvenstvu i prestižu metropolitanske vlasti njihovih nadbiskupa. Nakon smrti nadbiskupa Ivana I kanonici su izabrali nasljednika, ali ga Papa nije prihvatio, nego je imenovao Carpinija, dajući mu osobite ovlasti i upute. Inocent IV osobno ga je na dvoru u Lyonu posvetio za biskupa. Koliko je poznato, bio je to prvi franjevački biskup. Došavši u Bar, ponajprije želi srediti unutarcrkvenu disciplinu, pa saziva Sinodu crkvene pokrajine i od Pape dobiva odobrenje zaključaka protiv različnih zloporaba i prekršaja. Također želi mirotvorno riješiti spor između Bara i Dubrovnika, ali su Dubrovčani bili nezadovoljni rješenjem pa su uhitili i zatočili Carpinija. Papa Inocent IV je nakon svojeg povratka u Rim (1250) imenovao dva posebna legata da posreduju i riješe nastali spor. To rješenje C. nije dočekao jer je 1252. preminuo u Baru, gdje je i pokopan. — Carpinijevo djelo Historia Mongalorum ide u red najznatnijih putopisa srednjega vijeka, a ujedno je i prvi pisani dokumenat o Mongoliji, njezinim stanovnicima, običajima, religiji, o vojnim vještinama Tatara i uređenju njihove vlasti. Vrijednost tog putopisa zanimljiva je i za povijest slavenskih naroda, koje je C. na svom putu upoznao. Djelo je sačuvano u više rukopisa; često je pretiskivano i prevađano na mnoge jezike. Objavljen je i hrvatski kritički prijevod u Starinama (1975, 56).

 
LIT.: D. Farlati i G. Coleti: Illyricum sacrum, 6. Venetiis 1800, str. 101–105; 7, 1817, str. 36–41. — D. Fabijanić: Storia dei Frati Minori... in Dalmazia e Bossina, 1. Zara 1863, 48–49. — L. Caratelli: Manuale dei Minori Conventuali. Roma 1897, 205. — C. Eubel: Hierarchia catholica medii aevi, 1. Monasterii 1913², 92. — L. Wadding: Annales Minorum, 3. Ad Claras Aquas (Quaracchi) 1931³, 132–144. — A. Orlini: Fra Giovanni di Pian del Carpine. Miscellanea Francescana (Roma), 43(1943) str. 55–79. — R. Ferri: O Ivanu Karpinu i njegovom putopisu iz XIII stoljeća. Riječka revija, 15(1966) 6–7, str. 543–552. — Istorija Crne Gore, II/1. Titograd 1970, 23–26. — M. Oreb: Zaslužni članovi Hrvatske provincije sv. Jeronima franjevaca konventualaca. Split 1973, 81–83. — Isti: Ivan Karpin, »Povijest Mongola koje nazivamo i Tatarima«. Starine, 1975, 56, str. 37–107.
 
Nikola Mate Roščić (1989)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. – 2021.

Kratice i simboli

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

CARPINI, Joannes de Piano. Hrvatski biografski leksikon (1983–2024), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 25.4.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/3400>.