Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

CIHLAR, Vatroslav Slavko, publicist i prevodilac (Senj, 3. VIII 1896 — Rijeka, 2. I 1968). Otac Sebald, učitelj, na nagovor A. Šenoe došao 1865. iz Praga u Kraljevicu, a 1878. preselio se u Senj. Brat književnika Milutina (pseud. Nehajev). Osnovnu školu polazio u Senju (1902–06), Nautičku školu u Bakru (1906–12), iz koje je isključen zbog sudjelovanja u štrajku srednjoškolaca, školovanje nastavlja u Kotoru (1912–13), gdje je i maturirao. Od 1912. bavio se novinarstvom: suradnik omladinskog časopisa Novi život (Rijeka), Riječkog novog lista i Preporoda (Ljubljana). U Kraljevici kao srednjoškolac osniva Pučku knjižnicu i Hrvatsku čitaonicu »August Šenoa«. Pripadao je revolucionarnoj omladini jugoslavenskog usmjerenja. Poslije mature počeo je ploviti, ali je početkom rata (1914) mobiliziran i upućen u domobransku jedinicu u Karlovac. Zajedno s A. Barcem i A. Tomašićem bio je osnivač i urednik Nakladnog zavoda »Jug« u Zagrebu (1917), koji je osim Matoševih Feljtona i eseja (1917), Krležinih Pjesama II (1918) i Pjesama III (1919), Cesarčevih Stihova (1919), revije Plamen (1919) izdao knjige i drugih naprednih pisaca. O izdavačkoj djelatnosti »Juga« objavio je memoarski zapis Književnost iza rešetaka (Riječka revija, 1961, 3/4). Poslije zabrane »Juga« (1919) odlazi u Pariz, zatim Milano i Rim. Radi kao prevodilac u socijalističkim novinama Avanti (Milano 1920), a zatim je dopisnik tih novina iz Beograda. Odatle je protjeran te odlazi u Beč (1921) i Frankfurt na Majni (1922), gdje studira sociologiju i kulturnu povijest. Vrativši se u Zagreb, u Borbi je 1923. objavio seriju Pisma iz Njemačke s temama o »sablasti monarhije« te pojavi nacionalsocijalističkog pokreta u Njemačkoj kao opasnosti za evropsku demokraciju. Bio je član uredništva Hrvata (1924–29), gdje je objavio seriju feljtona o političkim i kulturnim temama pod nazivom Na vršku pera (1925), te Obzora (1924), gdje piše o umorstvu Giacoma Matteotija i talijanskom fašizmu. Kao novinar putuje Austrijom, Čehoslovačkom, Francuskom, Italijom, Njemačkom i Švicarskom. Kad je Hrvat zabranjen, uhapšen je i 3 mjeseca provodi u zatvoru. Poslije proglašenja diktature (1929) živi u raznim mjestima u Njemačkoj do 1937, kada odlazi u Švicarsku. U Berliner Tageblattu (1930) piše o zločinima monarho-fašističke diktature kralja Aleksandra (Das Inferno der Belgrader Diktatur). Vraća se u zemlju 1938, radi u Presbirou u Beogradu, a zatim u Zagrebu. Od 1941. do 1945. bolestan živi u Zagrebu i povlači se iz javnog života. Poslije oslobođenja prevodilac je u Nakladnom zavodu »Binoza« (1945–46). Odlazi u Rijeku i bavi se novinarstvom. Bio je upravitelj Narodnog muzeja (1948), Narodnog kazališta (1951–52), dramaturg Pionirskog kazališta (1952–54), službenik Pomorskog brodarstva i urednik Pomorstva (1958–60). Istaknuo se u radu oko osnivanja Pomorskog i povijesnog muzeja u Rijeci (1961). Prikupljao je arhivsku građu za povijest riječkog kazališta. Bio je član Društva književnika Hrvatske i član–suradnik Društva za proučavanje i unapređenje pomorstva Jugoslavije (1964). Objavio je više eseja, kritičkih članaka, beletrističkih priloga te članaka s područja kulture i povijesti u rasponu od društvenih, političkih i pomorskih do kazališnih, književnih i glazbenih tema. Bio je suradnik mnogih publikacija: Vihor (1914), Plamen (1919), Republika (Beograd 1921), Hrvatski list (1923), Nova Evropa (1923), Hrvat (1924–29), Obzor (1924), Savremenik (1926–27), Baseler Nachrichten (1939, 1940), Riječki list (1947–53), Scena (1947), Novosti (Toronto 1948), Pomorstvo (1950–60), 15 dana (1953, 1954), Republika (Zagreb 1956), Riječka revija (1959, 1961–63), Bulletin Zavoda za likovnu umjetnost JAZU (1962), Telegram (1963) i dr. Napisao je predgovor knjizi Annie Vivanti Kirka (1918). Preveo je, ilegalno izdao i napisao predgovor protunacističkoj knjizi H. Rauschninga Moji povjerljivi razgovori (Zagreb 1940). Uredio je (s Nikolom Buzančićem) brošuru Brod na Savi (1927) te Kazališnu spomenicu o Ivanu Zajcu (1964). Prevodio je s francuskog (R. Rolland, Jean Christophe) i španjolskog (D. Viga, Sedam života W. Perille). Služio se pseudonimima Lukijan, Ognjeslav, Ognjeslav C.; C. Slavko, Martin Šumić, Clio. U rukopisu je ostavio knjigu eseja, prikaza i feljtona Gromače i umejki te izbor publicističkih radova Popuhnul je tihi vetar, publicistički materijal o razvitku i povijesti Rijeke, napose o njezinoj pomorskoj privredi.

DJELA: Hrvatsko pitanje i amputacija. Zagreb 1928.
 
LIT.: A. Koščina: Posjetili smo Vatroslava Cihlara. Riječki list, 7(1953) 9. VIII, str. 3. — Vatroslav Cihlar i njegovi prikazi našeg mora i primorja. Naše more, 8(1961) 3, str. 145. — L. Martini: Le nostre interviste Vatroslav Cihlar. La Voce del popolo, 18(1962) 7. X, str. 3. — Ugledni gost iz Irske u Rijeci. Vjesnik, 24(1963) 12. I, str. 6. — L. Martini: Lo scrittore Vatroslav Cihlar. La Voce del popolo, 22(1966) 5. IV, str. 5. — R. F. Barbalić: Vatroslav Cihlar. Pomorstvo, 23(1968) 1/2, str. 58. — In memoriam Vatroslav Cihlar. Novi list, 22(1968) 4. I, str. 8. — Z. Matagić: In memoriam Vatroslav Cihlar. Riječka revija 1(17)(1968) 1, str. 78. — J. Šojat: Vatroslav Cihlar. Bakarska zvona, 6(1968) 2, str. 3. — M. Vaupotić: Jedan iz legije »veličine malih«. Riječka revija, 1(17(1968) 3, str. 240–245. — B. Krmpotić: Vatroslav Cihlar. Senjski zbornik, 5(1971–73) str. 403–414. — G. Scotti: Vatroslav Cihlar. Riječka revija, 20(1976) 3, str. 74. — Z. Maštrović: Pomorski publicist Vatroslav-Slavko Cihlar. Jadroagent; 14(1986) 67, str. 16.
 
Martin Kaminski (1989)