GYULAY, Ignjat

GYULAY, Ignjat (Ignàc), general topništva (Sibiu, 11. IX. 1763 — Beč, 11. XI. 1831). Sin podmaršala Samuela Gyulaya grofa od Máros-Németha i Nádaske. Vojnu službu započeo kao kadet 1781. te službovao u pješačkim pukovnijama. Kao major 1788. sudjelovao je u austro-turskom ratu 1788–91. God. 1790. bio potpukovnik i zapovjednik Hrvatskog frajkora (dobrovoljački zbor) J. F. Vukasovića, koji je već u siječnju rasformiran i sveden na 1. bataljun, poznat pod nazivom Gyulayev frajkor s kojim se G. iskazao 1790. u bitki za oslobođenje Cetina. Od 1793. zapovijedao protiv Francuza ugarskim dobrovoljačkim zborom u sastavu armije u Porajnju te se istaknuo prilikom probijanja bojišnice kraj Weissenburga (Wissembourg) 1793. i u bitkama u blizini Schwegenheima i Kaiserslauterna 1794. Pukovnik te zapovjednik 31. linijske pješačke pukovnije i istoga dobrovoljačkog zbora postao je 1795, sljedeće godine iskazao se u bitki kraj Haslacha u Porajnju te u borbama kraj Kemptena i Memmingena. General-bojnikom postao je 1797. i potom bio zapovjednik Carevinskoga kontingenta (Reichscontingent) na talijanskom ratištu do mira u Campo Formiju 1797. U obnovljenom ratu protiv Francuske 1799. kao brigadir austrijske vojske u Porajnju iskazao se u bitkama kraj Ostracha i Stockacha, potom bio promaknut u podmaršala i postavljen za pukovnika vlasnika 60. linijske pješačke pukovnije. Nakon Lunévilleskog mira 1801. služio kao zapovjednik divizije u Pešti, a po izbijanju novog rata zapovijedao divizijom u Njemačkoj i istaknuo se u bitkama kraj Haslacha i Thalfingena. U travnju 1806. imenovan hrvatskim banom, ali je zbog vojnih dužnosti vrlo malo boravio u Hrvatskoj, gdje su ga zamjenjivali zagrebački biskupi M. Vrhovac i A. Alagović. God. 1809. bio zapovjednik u Italiji i Tirolu te sa u Hrvatskoj skupljenim postrojbama ratovao protiv Francuza u Kranjskoj i južnoj Štajerskoj. Po zaključenju primirja povukao se u Čakovec i tamo dočekao potpisivanje mira u Schönbrunnu 1809. Nakon predaje hrvatskih graničarskih pukovnija pod francusku vlast uputio im proglas na kajkavskom narječju u kojem je istaknuo njihove zasluge u dotadašnjim ratovima te svoje žaljenje zbog uvjeta mira. Za mira uglavnom se bavio svojim redovitim banskim poslovima, a po izbijanju novog rata protiv Napoleona 1813–14. imenovan je generalom topništva i postavljen za zapovjednika 3. armijskog zbora Glavne armije te 1813. sudjelovao u bitkama kraj Dresdena 26–27. VIII. i Leipziga 16–19. X. te u borbama 1814. na tlu Francuske. Prilikom Napoleonova povratka s Elbe 1815. obnašao dužnost glavnog zapovjednika u Austriji te nije sudjelovao u borbama. Od zaključenja mira 20. XI. 1815. do 1823, kada je postavljen za zapovjedajućega generala u Češkoj, boravio u Zagrebu i obnašao banske dužnosti. God. 1829. postavljen za zapovijedajućega generala u Beču, 1830. bio predsjednik Dvorskoga ratnog vijeća, a kroz cijelo to vrijeme zadržao i dužnost hrvatskog bana, pa je po toj osnovi sudjelovao u radu Ugarskog sabora. Iako zbog vojničkih dužnosti nije mogao redovito boraviti u Hrvatskoj, dužnost bana smatrao je izrazito znamenitom i simpatizirao s hrvatskim težnjama. Vodio kupovinu palače baruna F. Kulmera koja je preuređena u »zemaljsku kuću i bansku palaču«. Dobio više visokih vojničkih odličja, 1794. Viteški križ Reda Marije Terezije, 1799. Zapovjednički križ Reda Marije Terezije, 1830. Viteški križ Reda Zlatnog runa i Veliki križ Reda sv. Stjepana. Pokopan je u zagrebačkoj crkvi sv. Katarine.