ČERNOZUBOV, Niktopolion

ČERNOZUBOV, Niktopolion, epidemiolog (Nižnij Novgorod, 30. XII. 1890 — Beograd, 10. XII. 1967). Medicinu studirao u Moskvi i Harkovu, diplomirao 1918. u Petrogradu. God. 1921. došao u Kraljevinu SHS te 1922–30. radio u Novom Pazaru kao voditelj Stalne bakteriološke stanice, poslije kao upravitelj Doma narodnog zdravlja, baveći se napose suzbijanjem malarije i škrleta. Kraće vrijeme bio voditelj bakteriološkog odjela Doma narodnog zdravlja u Osijeku, a zatim 1931–43. voditelj epidemiološkog odsjeka u Higijenskom zavodu sa Školom narodnog zdravlja u Zagrebu. Razvivši aktivan rad na terenu, istaknuo se kao organizator protuepidemiološke službe u Hrvatskoj. Privukao pozornost inozemnih stručnjaka sudjelovanjem u međunarodnim anketama Higijenske sekcije Lige naroda o preventivnoj borbi protiv tifusa i paratifusa u našim seoskim krajevima te osnovao Centar za identifikaciju i proučavanje salmonela. U svibnju 1943. odlazi u partizane te je od lipnja 1943. do ljeta 1944. pročelnik Zdravstvenog odjela ZAVNOH-a (organizirao rad civilnog saniteta), a zatim neko vrijeme savjetnik za epidemiologiju u Sanitetskom odjeljenju Glavnog štaba NOV i PO Hrvatske. U rujnu 1944. postaje načelnikom Epidemiološkog odsjeka Vrhovnog štaba NOV i PO Jugoslavije, pa je do 1952. glavni epidemiolog JNA te načelnik Higijenskog zavoda Vojnomedicinske akademije u Beogradu. Od 1946. također je izvanredni, a od 1958. redoviti profesor epidemiologije i upravitelj Epidemiološkog instituta Medicinskog fakulteta u Beogradu. Nakon demobilizacije (1952), voditelj je Epidemiološkog odjeljenja Higijenskog instituta NR Srbije (do 1960), a zatim do umirovljenja voditelj Epidemiološkog sektora Saveznog zavoda za zaštitu zdravlja u Beogradu. — Njegov rad o škrletu (1931) ubraja se u kapitalna djela naše epidemiologije, a Epidemiologija (1941) je prvi hrvatski priručnik iz te struke. Naglašavao je epidemiološku ulogu vode u pojavi crijevnih zaraznih bolesti te potrebu suradnje liječnika i sanitarnih inženjera u ispitivanju vode (VPS – Časopis za vodnu, plinsku, sanitarnu i municipalnu tehniku s prilogom za civilnu zaštitu, 1939; Liječnički vjesnik, 1939). Dao je smjernice za poboljšanje protuepidemiološke službe u Hrvatskoj (Liječnički vjesnik, 1940). Izradio je osnove vojnoepidemiološke doktrine, bio jedan od organizatora protuepidemiološke službe u Jugoslaviji nakon II. svjetskog rata, provodeći opsežne akcije protiv pjegavca, rekurensa i malarije te priređujući mnoga cjepiva i ispitujući njihovu djelotvornost. Radove je objavljivao u Vojnosanitetskom pregledu, Higijeni, Glasniku Higijenskog instituta NR Srbije, Narodnom zdravlju i dr. Bio je jedan od idejnih pokretača i organizatora Komisije za medicinsko-naučna istraživanja (KOMNIS), predsjednik Savezne epidemiološke komisije, predsjednik Jugoslavenskog udruženja za preventivnu medicinu, predsjednik Sekcije za preventivnu medicinu Srpskoga lekarskog društva te glavni urednik Higijene.