ČINGRIJA, Melko

ČINGRIJA, Melko, političar (Dubrovnik, 1. IV. 1873 — Dubrovnik, 8. XII. 1949). Sin Perin. U Dubrovniku završio gimnaziju 1891; pravo studirao u Beču i Zagrebu, dovršio u Grazu 1895. doktoratom te bio odvjetnik. Prateći političku aktivnost svog oca, vrlo se rano zainteresirao za politiku. Još kao dvanaestogodišnji dječak, drugujući s F. Supilom, pripadao je tajnom đačkom društvu, koje je imalo moto: »Dolje sa svim što na Nijemce sjeća!« Zbog pripadnosti tom društvu i ponašanja prigodom dolaska carevića Rudolfa u Dubrovnik (1885) bio je jedno polugodište isljučen iz gimnazije. Do 1905. djelovao u redovima Narodne hrvatske stranke, potom u Hrvatskoj stranci. Borio se za politiku »novog kursa«. Potpisnik je Riječke rezolucije. Važan je i njegov rad s dubrovačkom omladinom, na koju je politički utjecao sportskim aktivnostima (obavljao je dužnost prvog staroste Hrvatske sokolske župe »Gundulić«). Također djelovao kao zastupnik u Dalmatinskom saboru (1903–08) i Carevinskom vijeću (1911–18) te bio načelnik dubrovačke općine (1911–14. i 1919–20). Za I. balkanskog rata organizirao je u Dubrovniku skupljanje novčane pomoći, koja je slana Crvenom križu Srbije, Crne Gore i Bugarske. Predvodio je delegaciju dubrovačke općine u Beograd na otkrivanje spomenika D. Obradoviću (27. V. 1914). Kao protivnik austrijskog režima bio je stalno pod paskom austrijske policije. Pri pokušaju emigriranja na putu iz Dubrovnika prema Trstu u noći 25/26. VII. 1914. uhićen je u zadarskoj luci na brodu »Lokrum«. Saslušavan je najprije u šibenskom, pa u mariborskom zatvoru te potom interniran u selo Grünau u Austriji. Odatle je potkraj 1915. poslan u vojsku, u kojoj ostaje do saziva parlamenta. Kad je u svibnju 1917. sazvano Carevinsko vijeće, dobio je dopust da bi u Beču mogao obavljati zastupničke dužnosti. Kao član zastupničkoga Jugoslavenskog kluba sudjelovao je u donošenju njegove Deklaracije 30. V. 1917. S potporom klupskih drugova zahtijevao je od parlamenta da se donese odluka o ukidanju internacija, konfinacija, talaštva i ostalih oblika ograničavanja osobne slobode. Sudjelovao je i u donošenju Ženevske deklaracije 9. XI. 1918. Bio je član Narodnog vijeća SHS u Zagrebu i zatim član Privremenoga narodnog predstavništva Kraljevine SHS u Beogradu. Kao predsjednik Sekcije za trgovačku mornaricu pri delegaciji Kraljevine SHS sudjelovao je i na Mirovnoj konferenciji u Parizu (1919). Još 1902. bio je među glavnim osnivačima Hrvatske vjeresijske banke u Dubrovniku te njezin prvi predsjednik. Nakon I. svjetskog rata dioničar je Dubrovačke parobrodarske plovidbe i predsjednik njezina upravnog vijeća, zatim predsjednik Trgovačko-obrtničke komore u Dubrovniku, predsjednik dubrovačkog Saveza za unapređivanje turizma, pa član upravnog vijeća Prve hrvatske štedionice u Zagrebu i član upravnog vijeća »Putnika« u Beogradu. God. 1926. pristupio Radikalnoj stranci i podupirao politiku vladajućeg režima. Njegova suradnja s najvišim organima režima posebice je bila zapažena od 1931, kad je postao viceguvernerom Narodne banke u Beogradu. Uoči okupacije zemlje ponovno je u Dubrovniku, a 1941. Talijani su ga uhitili i utamničili u Splitu, gdje je, i nakon izlaska iz zatvora, ostao sve do kraja rata. Napisao je memoare, kojih se rukopis čuva u dubrovačkom Historijskom arhivu.