DERKOS, Ivan

DERKOS, Ivan (Derkoosz, Ioannes), pravnik i kulturni djelatnik (Vukmanić kraj Karlovca, 1808 — Zagreb, 1834). Sin krajišnika iz 4. graničarske pješačke pukovnije (slunjske). Osnovnu školu završio u Karlovcu, gimnaziju (bogosloviju) i studij prava u Zagrebu 1832. te se zaposlio kao javni notar. Isticao se poznavanjem književnosti, filozofije, teorije prava i povijesti, osobito poznavanjem hrvatske državnopravne tradicije i povijesti. Uoči početka hrvatskoga nacionalnog preporoda, bio je u najužem krugu oko Lj. Gaja (D. Rakovac, Lj. Vukotinović, I. i A. Mažuranić, P. Štoos, V. Babukić, J. Marić, F. Kurelac, M. Smodek). Taj je krug mladih intelektualaca 1830–32. poduzeo niz akcija (pripreme za izdavanje novina, objavljivanje rodoljubnih pjesama, javni organizirani nastupi), koje su označile bitno novo razdoblje u hrvatskoj nacionalnoj povijesti i time najavile temeljnu prekretnicu u pojavi preporodnog pokreta. Prvi javni istup i uspjeh budućih hrvatskih preporoditelja vezan je uz predavanje o hrvatskom jeziku na zagrebačkoj Pravoslovnoj akademiji. Slušač prava M. Smodek, koji je u Pešti postigao doktorat filozofije i s kojim je drugovao D., dobio je od profesorskog vijeća dopuštenje da na Akademiji dobrovoljno predaje »philologiju horvatskoga dialecta«. Tome su se suprotstavili mađarski studenti, pa je, štoviše, zaprijetila opasnost da nastavničko vijeće popusti njihovim prijetnjama i zabrani predavanja o hrvatskom jeziku. Tada je Kurelac ispisao nekoliko »ceduljica« na hrvatskom te latinskom i njemačkom jeziku, a javno ih je skupljenoj omladini pročitao D., pozivajući ih da se u ime slobode odupru toj prijetnji, ističući: »Svaki se čovjek slobodan rodio i svaki narod ima pravo, kad osjeti da ga drugi na nepravedan način tlači, da se oslobodi«. Time su oni prihvatili i javno iskazali bitno nove civilizacijske vrijednosti (sloboda, ravnopravnost i nezavisnost svih ljudi i svih naroda) na kojima su osnivali ideologiju i političku teoriju budućeg preporoda. Posebno je značajno to što su već u tim »ceduljicama« navijestili mogućnost, pozivajući se na primjer američkih kolonija, da se sjedinjena Hrvatska odcijepi od Ugarske: »Sjeverna Amerika oprostila se Engleske, Južna Amerika Španije; niti nas (Hrvatski narod) nije nikakova neumoljiva sudbina prikovala za uvijek uz Ugarsku, pa dođe li do toga, onda dolje s Magjarima«. Kada je D. to pročitao, izbila je tučnjava između hrvatskih i mađarskih studenata, jer su spomenute riječi svakako pretpostavljale postizanje teritorijalne cjelokupnosti i državne samostalnosti hrvatske Trojedne Kraljevine i ujedno javnu upotrebu hrvatskog jezika. Potaknut kako tim događajima tako i pokušajem mađarizacije Hrvatske, posebno pojavom anonimne brošure Aliquid circa linguam hungaricam, u kojoj se opravdava učenje i upotreba mađarskog jezika u Hrvatskoj, D. je taj program uskoro iskazao u djelu Genius patriae super dormientibus suis filiis (1832). Uz djela Lj. Gaja (Kratka osnova horvatsko-slavenskoga pravopisanja, 1830), J. Kuševića (De municipalibus juribus et statutis regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae, 1830) i J. Draškovića (Disertacija iliti razgovor, 1832), Derkosova je knjižica najzrelije književno i programatsko djelo tog razdoblja. Napisana je na pravilnom latinskom jeziku, a iskazuje veliko poznavanje moderne teorije prava i politike, osobito hrvatske državnopravne tradicije i povijesti. U tom djelu D. donosi kulturni i politički program: stvaranje nove političke zajednice (sjedinjene Trojedne Kraljevine) i postizanje njezine jezične i kulturne homogenizacije. Svoju je knjižicu nazvao »domovinskim listom« (folium patrioticum) koji treba da »sinove koji spavaju« i uopće sve stanovnike hrvatskih pokrajina potakne na proučavanje i njegovanje »linguae patriae« (»materinjskog« ili »domaćeg« jezika). Predložio je stvaranje jedinstvenoga hrvatskog književnog jezika za sve hrvatske pokrajine i time jezičnu i kulturnu homogenizaciju Trojedne Kraljevine. On ih, štoviše, poziva da se upoznaju s hrvatskom državnopravnom tradicijom, koja omogućuje jedinstvo, teritorijalnu cjelokupnost i samostalnost hrvatskih zemalja. Prema tome, D. u svom djelu raspravlja o potrebi stvaranja jedinstvenoga (štokavskog) jezika književnosti i znanosti, o domovini, patriotizmu, narodu, pravu i hrvatskoj državnopravnoj tradiciji. Na tim vrijednostima i načelima, koja je međusobno najtješnje povezao s državnopravnim položajem Hrvatske, izradio je hrvatski kulturni i politički program i to na visini suvremene europske političke i pravne teorije. On najprije govori o općoj domovini, a to je »ona zemlja u kojoj svojevoljno ostajemo živjeti nekoliko godina«. Domovinu pak kao užu narodnu zajednicu osniva na prirodnopravnom, pravnopozitivnom i genealogičnom načelu. Na tim načelima, a pod utjecajem suvremenog racionalizma i prirodnopravne teorije (H. Grotius, J. J. Rousseau), D. razvija ideju o modernoj građanskoj pravnoj državi i na njima također temelji kulturni, politički, državni i narodni identitet Trojedne Kraljevine (kao sjedinjene države Hrvatske). Po njemu, promatrajući pravno, Trojedna je Kraljevina jedinstvena država koja svoju zajednicu, kao najvišu legitimnu vrijednost, osniva na organskom skupu povijesnih institucija, temeljenih na hrvatskom povijesnom i državnom pravu (iura municipalia). S tim u vezi, on raspravlja o patriotizmu, a definira ga ovako: »Patriotizam je dobrovoljno izvršavanje pravnih i etičkih dužnosti prema domovini, a stoji u radosti zbog njena blagostanja«. Ali kao što užu domovinu, tj. narodnu zajednicu (Trojednu Kraljevinu), osniva na teoriji prava, tako i patriotizam temelji na pravnim normama tadašnjega državnopravnog položaja Hrvatske. Smatrajući da Trojedna Kraljevina svoju cjelokupnost i slobodu osniva na pravu (iura municipalia) i da je na temelju međunarodnog ugovora stupila u slobodni savez s Ugarskom i Austrijom, D. razlikuje tri vrste patriotizma. On polazi od općeg (generalis) patriotizma, koji je uvjetovan pripadnošću Hrvatske Habsburškoj Monarhiji, preko »djelomičnog« (particularis) patriotizma, koji izlazi iz saveza Trojedne Kraljevine s Ugarskom i uvjetovan je zajedničkom ustavnošću, do vlastitog (proprius) patriotizma, koji povezuje s Trojednom Kraljevinom i osniva ga na povijesti: »Prelazim da razjasnim treći patriotizam, svojstven rečenim kraljevinama (Trojednoj Kraljevini Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji), a da polučim cilj, vidim da moram nategnuti povijesni luk«. Nakon što je pokazao da je Hrvatska stupila u slobodni savez s Ugarskom i da je sačuvala nedirnuta municipalna prava te svoju ustavnu slobodu i pravnu cjelokupnost, D. zaključuje: »Dakle, Hrvati sačuvaše u ovom savezu (s Ugarskom) svoj ustav, a po tom i sredstva da ga sačuvaju i da po njemu k pravom cilju dospiju; drugim riječima sačuvali su temelj, na kom počivaju sva prava koja su uživali do saveza, i municipalna prava poslije stečena. Mora se dakle dopustiti i neki interes i prema tom ustavu; a ako je taj interes patriotizam, valja ga ostaviti također nedirnuta i trojednoj kraljevini uz prijašnja dva.« Prema tome, D. blisku patriotsku zajednicu kao svoju užu domovinu, i to slobodnu i teritorijalno cjelovitu Trojednu Kraljevinu, kao nezavisnu hrvatsku državu, osniva na povijesti: na hrvatskoj političkoj i državnopravnoj tradiciji. Trojedna Kraljevina je, po njemu, povijesna zajednica, koja svoj identitet osniva na zajedništvu jezika, posebnim duhovno-kulturnim vrijednostima te državnoj, političkoj i državnopravnoj tradiciji. Na tim vrijednostima i načelima su kasnije i hrvatski preporoditelji osnivali spoznaju o hrvatskom narodu/naciji kao zbiljskoj povijesnoj zajednici. Taj pak kulturni te politički i nacionalni identitet, osnovan na doživljaju zajedničke prošlosti (povijesti, jezika, političke sudbine) kao realne zajednice, na kojoj se formirala hrvatska nacija, nisu žrtvovali ni jednoj drugoj nacionalnoj ideji. Nije to učinio ni Derkos. Zato je od svog nastanka do danas njegova knjižica Genij domovine nezaobilazan izvor za povijesne studije preporodnog doba u Hrvatskoj.