DŽAKULA, Branko

DŽAKULA, Branko, književni povjesničar (Zagreb, 22. IX. 1922 — Beograd, 23. VI. 1983). Maturirao 1941. u realnoj gimnaziji u Zagrebu, diplomirao 1946. francuski i talijanski jezik pri zagrebačkom Filozofskom fakultetu, gdje je 1948. doktorirao tezom o odjeku djela V. Hugoa u Hrvatskoj. Bio referent u Komitetu za nauku i kulturu NR Hrvatske (1950–53), lektor hrvatskog jezika u Nacionalnoj školi za žive i strane jezike u Parizu (1953–56), potom docent, izvanredni i redoviti profesor pri Odsjeku za romanske jezike i književnosti Filozofskog fakulteta u Sarajevu. — Objavio više radova iz komparativne književnosti te francuskoga književnog prosvjetiteljstva i suvremene književnosti. U studiji o recepciji Hugoova djela u Hrvatskoj otkriva posredničku ulogu njemačkih prijevoda i prilagodbu ilirskom vremenu, a u radu o književnoj kulturi S. Vraza piše o ilirskom kritiku i satiriku kao autoru otvorenu europskim književno-kulturnim uzorima (Građa za povijest književnosti hrvatske, 1968, 29). Proučavao idejnu podlogu i filozofsku koncepciju Bayleova, Fontenelleova i Montesquieuova opusa, pisao o Camusovu pobunjenom čovjeku (Pitanja književnosti i jezika, 1956), francuskom avangardnom kazalištu i A. Adamovu te Voltaireu i Marivauxu (Izraz, 1961, 1974, 1976), o Montesquieuu, Bonnevalu i istočnom pitanju (Annales de l’Institut français de Zagreb, 1975) i dr. Pokretač i glavni urednik književnopovijesnog niza Strana književnost (Sarajevo—Beograd), u kojemu je autor više poglavlja iz francuske književnosti. Preveo s francuskoga Dijalektička istraživanja L. Goldmanna (Sarajevo 1962) i Stilistiku P. Guirauda (Sarajevo 1964).