DŽAMONJA, Dušan

DŽAMONJA, Dušan, kipar (Strumica u Makedoniji, 31. I. 1928). Sin Srećka, književnog prevoditelja i pedagoga. Gimnaziju polazio u Zagrebu do 1941. i Beogradu. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu studirao od 1945. u klasama V. Radauša i F. Kršinića te diplomirao 1951. u specijalki A. Augustinčića. Suradnik je Majstorske radionice F. Kršinića od 1951. do 1953, kada počinje raditi u vlastitom atelijeru u Zagrebu. U to doba ostvaruje prvi spomenik (u Pazinu 1951), studijski putuje u Italiju (1951) i Pariz (1953) te priređuje prvu samostalnu izložbu (Zagreb 1954). Zarana iskazuje težnju za oslobođenjem od tradicionalnoga kiparskog iskustva, a nadahnjuje se djelima H. Moorea. U koncepciji skulptura za projekt Spomenika nepoznatom političkom zatvoreniku (1952/53, s arhitektom B. Rašicom) polazi od figuracije, a skulpturom Metalac (1953) započinje pojednostavnjivati i sažimati oblike. God. 1955. ostvario je Spomenik oslobođenja Cresa i Lošinja u Malom Lošinju, 1957. radio na projektu Spomenika strijeljanima u Jajincima. Postupno napušta antropomorfizam i figuraciju te svodi likove na simbolične, dinamične oblike (Veliki jelen, 1957; Svita II, 1958). Ti su radovi začeci njegove monumentalne plastike sa simbolikom života, smrti i žrtve. Sudjeluje na međunarodnim natječajima za Spomenik žrtvama Auschwitza (1958) i Spomenik žrtvama Dachaua (1959, suradnik arhitekt N. Kučan; jedna od šest jednakih nagrada), u kojima memorijalnu kompoziciju rješava prostorno. Od 1959. radi skulpture od čavala zabijenih u drvo, koje zatim spaljuje po vlastitoj tehnologiji, oslobađajući tako unutrašnjost skulpture. Ujedno stvara mnogobrojne crteže kao studije za kiparska ostvarenja, ali i grafički neovisno o njima. God. 1960. izveo je u betonu i metalu Spomenik prosinačkim žrtvama u zagrebačkoj Dubravi, vertikalnu skulpturu što podsjeća na totemski stup. Od sredine 1960-ih sve više radi skulpture kojima je osnovni oblik kugla, s naglaskom na odnosima unutrašnjega i vanjskoga, jezgre i plašta, obloga i uglatoga. U tom razdoblju počinje izrađivati i skulpture od tvornički proizvedenih lanaca (»željezne tapiserije«). U Podgariću u Moslavini ostvaruje 1967. Spomenik revoluciji, djelo naglašene simbolike i dinamike, a 1970. završava monumentalnu Spomen-kosturnicu u Barletti u Italiji (suradnik arhitektica Hildegard Auf-Franić, I. nagrada 1968), arhitektonsku kompoziciju u betonu s nizovima geometriziranih oblika koji ritmički rastu prema uzdignutom središtu. Od 1970. gradi vilu s atelijerom u Vrsaru, gdje stvara i izlaže svoja djela (1981. otvara za javnost Park skulptura). Na Mrakovici (Kozara) 1970–73. izvodi Spomenik revoluciji (suradnici arhitektica Marijana Hanžeković i Miro Rak, I. nagrada 1970), memorijalni kompleks od betona i čelika, skladno smješten u prirodi, u kojem je uspjelo riješio odnos između vertikale cilindričnog tornja i horizontalnih blokova koji ga okružuju. Prostorna kompozicijska rješenja sadržavaju i neostvareni projekti za Spomenik bitki kod Stubice 1573 (1969), Spomen-kosturnicu palim jugoslavenskim borcima u Rimu (1974, II. nagrada) i Spomenik pobjedi i borcima palim na srijemskoj fronti 1944/45 (1974, suradnici arhitekt K. Kasanić i M. Rak, I. nagrada). Među ostalim su njegovim poznatim radovima u javnim prostorima reljefi u hotelu »Parentium« u Poreču (1978), metalna skulptura pred Narodnim pozorištem u Zenici (1978), metalna skulptura u Dallasu, Texas (1978), Spomenik palim borcima u Jošanima (1980) te reljefi u poduzeću INA u Zagrebu i u »Riječkoj banci« u Rijeci. Samostalno je izlagao u Zagrebu (1954, 1957, 1960, 1962, 1965, 1968, 1973, 1982, 1988/89), Beogradu (1954, 1957, 1962, 1969, 1976, 1981, 1988), Milanu (1957, 1960, 1968, 1974/75), Opatiji (1957, 1965), Splitu (1959), Veneciji (1960, 1964, 1970), Zürichu (1961, 1969, 1976/77), Ljubljani (1962, 1971, 1976, 1987), Rimu (1964), Genovi (1965), Hagu (1965), Klagenfurtu (1965), Skoplju (1965, 1976), Kölnu (1966), Lausanni (1966, 1968, 1972, 1974, 1979), Mannheimu (1967), Legnanu (1968), Dubrovniku (1972, 1976), Düsseldorfu (1973), Otterlou, Nizozemska (1974), Luganu (1975), Mariboru (1976), Sarajevu (1976), Titogradu (1976), Bologni (1977), Chaux-de-Fondsu (1977), Săo Paulu (1977), Velenju (1978), Rijeci (1982, 1986), Comu (1984), Antwerpenu (1987), Bruxellesu (1987, 1992), Kopru (1987), Varaždinu (1987) i Knokkeu (1990). Sudjelovao je od 1951. na mnogim skupnim izložbama u domovini i inozemstvu (dobio I. nagrade na Salonu 59 u Rijeci 1959. i na Beogradskom trijenalu jugoslavenske suvremene umjetnosti 1961, Premio Morgan’s Point u Riminiju 1961, II. nagradu na međunarodnom bijenalu u San Marinu 1963. i dr.). Objavio stručne i autobiografske tekstove Koncepcija monumentalne umjetnosti i moje iskustvo (u katalogu: XIV Biennale de Săo Paulo, Săo Paulo 1977) i Džamonja o sebi (u monografiji: Džamonja, Beograd—Zagreb 1981). Djela mu se nalaze u mnogim domaćim i inozemnim galerijama i privatnim zbirkama (Zagreb, Dubrovnik, Rijeka, Split, Amsterdam, Antwerpen, Beograd, London, Ljubljana, Madrid, New York, Pariz, Prag, Rotterdam, Skoplje, Venecija i dr.). — Dž. zauzima istaknuto mjesto u suvremenoj hrvatskoj likovnoj umjetnosti. Njegova skulptura ima eksperimentalno i avangardno značenje (novi oblici omogućeni netradicionalnim kiparskim gradivom i postupcima), a – unatoč nefigurativnoj modelaciji – izvorište joj je čovjek. Autor u njoj postiže sklad kiparske forme i sadržajne simbolike. Krajnjom stilizacijom i otklanjanjem suvišnoga ostvaruje monumentalnost, čak i u plastikama malih dimenzija. — Dobio je Nagradu grada Zagreba (1960) i Rembrandtovu nagradu Goetheove zaklade u Baselu (1977).