DOBRILA, Juraj

DOBRILA, Juraj, biskup, narodni preporoditelj i političar (Veli Ježenj kraj Pazina, 16. IV. 1812 — Trst, 13. I. 1882). Potječe iz siromašne seljačke obitelji. Polazi na njemačkom jeziku osnovnu župnu školu u Tinjanu (1820–24) i pripravnicu (normalku) u franjevačkom samostanu u Pazinu (1824–26). Kao odličan učenik poslan je u Karlovac, gdje je u franjevaca, također s odličnim uspjehom, završio četiri niža razreda »latinske škole« i dvije godine više gimnazije (1826–32). Filozofiju (1832 –34) i bogosloviju (1834–38) polazi u Velikom sjemeništu u Gorici (Gorizia). Nakon treće godine bogoslovije zaređen je 1837. za svećenika Tršćansko-koparske biskupije. Biskup M. Ravnikar kao mladomisnika imenuje ga duhovnim pomoćnikom i učiteljem u Munama te 1838. privremeno za supsidijara župniku u Hrušici, gdje radi i kao pastoralni suradnik (1839). Od 22. IV. 1839. studira visoke bogoslovne nauke u Beču, gdje je gojenac Augustineuma, zavoda za viši odgoj svećenika. Tu je 1842. doktorirao teologiju tezom Nauka crkvenih otaca o sakramentu ispovijedi. Nakon toga je od prosinca 1842. u Trstu kapelan i njemački propovjednik, kateheta i privremeni ravnatelj glavne gradske pučke djevojačke škole (1844). Biskup B. Legat postavlja ga 1849. za savjetnika Biskupijskoga konzistorija i prosinodalnog ispitivača dogmatskog bogoslovlja te za rektora Tršćanskoga velikog sjemeništa i privremenoga profesora pastoralnog bogoslovlja. Od 1854. kanonik je i župnik tršćanske katedrale, a od 1856. savjetnik Biskupijskog suda za ženidbene sporove. Na prijedlog cara Franje Josipa I. postaje 1857. porečko-puljskim biskupom. Biskupsko ređenje primio je u Gorici 2. V. 1858, a instaliran je u Poreču 17. V. Opet na carev prijedlog razriješen je 1875. dužnosti u Poreču te premješten za biskupa tršćansko-koparskoga i ustoličen u Trstu 26. IX. iste godine. Bio je prvi Hrvat biskup na obje stolice. — D. je rano uočio negativan utjecaj političkoga, ekonomskog i kulturnog djelovanja njemačkih upravnih struktura te tankoga talijanaško-talijanskog vladajućeg sloja na razvoj hrvatskog i slovenskog naroda u austrijskoj pokrajini Istri (s Kvarnerskim otocima). Već u gimnazijskim danima u Karlovcu prihvaća ideje hrvatskoga narodnog preporoda, a u Gorici i praksu slovenskoga narodnog pokreta. Politički se javno odredio za revolucionarne 1848, kada postaje članom Slavjanskog društva u Trstu. Prijateljstvo iz studentskih dana u Beču s J. J. Strossmayerom odlučno je utjecalo na Dobrilu da prihvati južnoslavensku ideju, kojoj je uz D. Vitezića bio glavnim nositeljem u Istri i na Kvarnerskim otocima. D. je u Istri, najprije kao nastavnik u Trstu, potom kao biskup u Poreču i Trstu, u živom nacionalnom duhu prvi započeo sustavno školovati i odgajati hrvatsku inteligenciju, koje do tada — osim nešto pripadnika nižeg svećenstva — gotovo i nije bilo. Nije uspio osnovati konvikt u Pazinu, ali je oporučno ostavio ili na drugi način odredio čak 100 000 forinti za đačke stipendije. Istodobno je tu mladu školovanu generaciju usmjerivao na organiziranje prvih pojedinačnih te zatim i masovnijih konfrontacija s talijanaško-talijanskim vladajućim slojem u Istri i na Kvarnerskim otocima. Ne zanemarujući, međutim, ni interese istarskoga talijanskog puka, D. predvodi vrlo tešku borbu ugrožene goleme hrvatske i slovenske većine protiv akutne denacionalizacije te za obranu njezinih osnovnih političkih, gospodarskih i kulturnih prava. Bio je i sposoban administrator (uspio je, npr., do 1863. isplatiti sve naslijeđene dugove Porečko-puljske biskupije te udvostručiti biskupske dohotke), a uspjelim je potezima znatno utjecao na gospodarski život i kao porečko-puljski i kao tršćansko-koparski biskup. D. je bio prvi istarski Hrvat s većim financijskim sredstvima, koja je smišljeno upotrijebio i za stvaranje temelja narodnjačkog pokreta. Uostalom, već sama pojava istarskog Hrvata na biskupskoj stolici, koji se ne stidi svoje nacionalne pripadnosti i težačkog podrijetla te ih javno ističe, imala je veliko poticajno značenje. D. se iskazao na publicističkom polju. Već su pojava njegova molitvenika Otče, budi volja Tvoja! (1854) te inauguralni govor i poslanica što ih je — koliko je poznato, u dugom slijedu istarskih biskupa — prvi 1858. uputio kao poruku i na hrvatskom jeziku, imali snažan politički i mobilizatorski karakter i učinak. Doduše, nije uspio da već prve godine biskupovanja u Poreču počne izdavati i hrvatsko glasilo, ali je nedugo zatim u povoljnijim prilikama, odlučno utjecao na pokretanje prvoga hrvatskog istarskog periodika — kalendara Istran (Ljubljana 1869; urednik Slovenac F. Ravnik) i lista Naša sloga (Trst 1870; urednik Hrvat A. Karabaić), koji je za sve vrijeme izlaženja do 1915. bio glavno glasilo Hrvata Istre i Kvarnerskih otoka. Od osnutka istarskoga Pokrajinskog sabora u Poreču (1861) do svoje smrti bio je njegovim istaknutim članom i predstavnikom u bečkom parlamentu do 1873, kada zbog talijanaško-talijanskih makinacija nije prošao u zapadnoj Istri na prvim »neposrednim« parlamentarnim izborima. Vrlo se oštro, ali bez nekih mogućnosti za uspjeh, suprotstavljao protuhrvatskoj i protuslovenskoj djelatnosti Sabora, u kojemu je apsolutna većina bila talijanaško-talijanska. Zbog potpuno nemogućih uvjeta za legalan saborski rad u drugoj pol. 1860-ih bio je prisiljen čuvati svoju biskupsku čast i osobno dostojanstvo te (zajedno s oba primorsko-istarska biskupa) više ne dolazi u Sabor, ali zato od 1868. otvara druge putove narodnoj borbi (čitaonice, novinska glasila, prosvjeta, gospodarstvo i dr.). Svojim djelovanjem u Carevinskom vijeću i u bečkoj političkoj javnosti D. je brzo svratio pozornost na sebe i na teške, uglavnom gospodarske, probleme u Istri. Kao svećenik i biskup bio je pažljiv pastir svoga višenacionalnog vjerničkog stada, neumoran u obavljanju dužnosti. Znatno je unaprijedio vjerski život i poslovanje Porečko-puljske i Tršćansko-koparske biskupije, razvivši snažnu pastoralnu i osobito karitativnu djelatnost (Dobrilinom akcijom, npr., bila je skupljena velika svota od 50 000 forinti za siromašne istarske seljake, a napose se istaknuo za velike gladi 1852/53). Bio je vjernik istančanih religijskih osjećaja koji su se temeljili na staroslavenskim, glagoljaškim tradicijama i uporištima u Istri te na shvaćanju da su, u skladu s povijesnim trenutkom, najpotrebnija praktična rješenja. Stoga, a i zbog svoga seljačkog podrijetla, D. nije rado gledan u aristokratskim i građanskim krugovima pokrajine, kojima je po svom visokom položaju i sâm morao pripadati (talijanaško-talijanski protivnici podrugljivo su ga zvali »seljačkim biskupom«). Važna je Dobrilina čvrsta potpora Strossmayeru u njegovim pogledima na budući razvoj Rimokatoličke crkve za zasjedanja Prvoga vatikanskog općeg crkvenog sabora u Rimu 1869/70. D. je dosta objavljivao (zna se za njegovu suradnju u listu Naša sloga), ali je tekstove pisao anonimno te ih je relativno malo poznatih. Zna se i za njegove poslanice na hrvatskom i talijanskom jeziku. Ostavio je više rukopisa (zbirku poslovica, priča, zatim — pod naslovom Različito cvijeće — zbirku nacrta propovijedi, citata) i dr. te mnogo korespondencije i druge dokumentacije. Nažalost, ona je uništena odmah nakon Dobriline smrti, u strahu od policijske premetačine. Nije dovršio Povijest Prvoga vatikanskog sabora, rukopis koji je nestao. Bavio se i prevođenjem (dijelovi Sv. Pisma, u rukopisu). Prvo Dobrilino poznato veliko i zapaženo djelo, molitvenik Otče, budi volja Tvoja!, postalo je pravo pučko štivo, te je već sâm D. doživio čak četiri njegova izdanja. Vrlo je dugo za Hrvate u Istri to bio jedini tekst na materinskom jeziku (osobito poslije, u doba talijanske fašističke vladavine, kada je bio gotovo jedini objavljivani tekst na hrvatskom jeziku). Do 1980. tiskano je čak dvadeset njegovih izdanja. Drugi molitvenik Mladi Bogoljub priredio je za mladež, ali je tiskan tek nakon njegove smrti. — Dobrilini tekstovi odlikuju se i književnom kvalitetom. Njegov hrvatski jezik, kojega je razvitak pomno pratio, znatno je pod utjecajem škole F. Kurelca. Rečenica mu je kratka, skladna, jezik i izražajnost bogati, stil jasan, a misao vrlo precizna. — D. je najistaknutija osoba cislajtanijske pokrajine Istre s Kvarnerskim otocima u XIX. st. Pripada plejadi Istrana i otočana koji su kreativno, poticajno i pozitivno utjecali na povijesne procese. Uspomena na nj sačuvala se i u usmenoj narodnoj predaji.