Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

ĐURĐEVIĆ, Ignjat (Ignazio Giorgi Bernardo, Injacijo Gjorgi, Đorđić), pjesnik i povjesnik (Dubrovnik, 13. II. 1675 — Dubrovnik, 21/22. I. 1737). Sin Brnje Nikova i Frane, rođ. Zlatarić (unuke pjesnika Dominka); na krštenju dobio ime Niko Marija (Nicolaus Maria), a 1706. promijenio ga u redovničko Injacijo (Ignjat). U jedanaestoj godini ostaje bez oca. Polazio je isusovačku humanioru, gdje mu uz ostale predaju A. Della Bella i Luka Kordić. Školu napustio u vrijeme ozakonjenja majčine veze s Nikolom Rogogliannijem, nakon čega je, premda očev univerzalni nasljednik, postao (1690) i Rogogliannijev posinak. U Veliko vijeće primljen je 23. II. 1693. i odmah kandidiran za dužnosti koje su mladi plemići obično obnašali. Prvo je, već 4. III, postavljen za kapetana tvrđave Lovrjenac (opet 1694. i 1696), a 1695. imenovan knezom na Šipanu. Tada dolazi do sukoba koji su čini se motivirani Đurđevićevom prigodnicom djevojci iz obitelji Boždar. Dvadesetogodišnji šipanski knez nije, međutim, samo sentimentalni lirik nego i ambiciozni prevoditelj psalama, o čemu govori i u pismu prijatelju Đ. Matijaševiću, sročenom latinskim dvostisima. Vrativši se 1696. u Dubrovnik, preuzima dužnost nadglednika tržnica, no kako ubrzo postaje odgovoran za priličan dug jedne od njih (koji će otplaćivati sve do 1705), bila mu je to posljednja vlastelinska služba. Pristupio je isusovcima u Rimu, kamo je otputovao preko Mletaka s izgovorom da kani tiskati neka svoja djela. Jedini nasljednik bogate obitelji nove vlastele, sklon neobuzdanu životu, očito nije dao naslutiti kako će se sljedećih sedam godina (16. II. 1698 – 24. I. 1705) podvrgnuti strogoj provjeri Isusovačkog reda. Apsolviravši dio propisanih tečajeva, postao je uspješnim nastavnikom isusovačkih kolegija u Loretu (1702), gradu Ascoli Piceno (1703) i Pratu (1704). Napustivši isusovce 1705, vraća se u Dubrovnik kao izvanredno naobražen svećenik čiji su studentski govori bivali tiskani (Oratio in instauratione annua studiorum habita in Collegio Asculano Societatis Jesu ab Admodum Rev. Patre Nicolao Maria Georgio, eiusdem Societatis Rhetoricae Magistro XIII Cal. Decembris, Anno Domini MDCCIII, Maceratae, Typhis (!) Joannis Baptiste Saxii 1704). Nakon što je (22. V. 1706) ušao u benediktinski samostan na Višnjici, iznova prolazi jednogodišnji novicijat. Svoje duhovne snage i materijalna dobra (oporuka od 16. V. 1707) posvetio je zatim Benediktinskom redu (u Dubrovniku, organiziranom u Mljetsku kongregaciju), imajući vremena i za književni rad. Zbog nesporazuma sa Senatom oko položaja Reda Đ. je 1710. protjeran, pa se, iako ogorčen, sasvim dobro snašao u južnoj Italiji, najposlije Napulju, odakle se ne žuri vratiti ni nakon što mu je to intervencijom Vatikana omogućeno. Tada je Giuseppe Sorge objavio nekoliko njegovih prigodnica na talijanskom u zborniku Varij componimenti ... povodom svadbe Lofredo – Grillo (Padova 1712). Tijekom trećega dubrovačkog razdoblja (1713–28) Đ. se, uz redovite dužnosti (propovjednik, opat), intenzivno posvećuje književnom radu, sređujući glavninu suvremenicima poznatih rukopisa. Ispočetka je blizak Akademiji dangubnijeh, zacijelo ponesen idejom o hrvatskom rječniku i gramatici Matijaševića, jednog od njezinih utemeljitelja. Na Akademijinim je sjednicama održao nekoliko govora (sačuvan je samo onaj o grbu Akademije, jer je kodeks Discorsi Accademici Tomo uno izgubljen), ali se povukao iako je 1718. biran za njezina predsjednika. Takvu je odluku motivirao potrebom za povučenijim životom, no da se svjetovnih užitaka nije odrekao doći će na vidjelo u njegovu sukobu s nadbiskupom R. Gallanijem (1724). Đurđevićev odlazak na Mljet (1725) pridonosi smirivanju spora, ali ne predstavlja uzmak, jer je već u ožujku 1726. majstor ceremonijala na sprovodu kneza. Premda Gallani ironizira njegovu učenost, Đ. je bez sumnje bio poštovan. Della Bella mu je prije tiskanja dao na uvid svoj rječnik (Dizionario italiano, latino, illirico, Venecija 1728), a 1733. Senat ga je izabrao za jednog od dvaju službenih teologa. U međuvremenu, tijekom trećeg boravka u Italiji, Sveučilište u Padovi unaprijed ga imenuje nasljednim profesorom egzegeze. Ne ostvarivši to, iz Padove, odakle je 1728–31. nadgledao tiskanje svojih djela u Veneciji, definitivno se vraća u Dubrovnik. Posljednjih šest godina proveo je kao predsjednik Mljetske kongregacije (čast trebinjsko-mrkanjskog biskupa otklanja), uglavnom u samostanu Sv. Jakova na Višnjici, gdje je i pokopan nakon iznenadne smrti za posjete prijatelju Šišku Tudiševiću. Glavnina njegovih rukopisa pohranjena je u Znanstvenoj knjižnici, Historijskom arhivu i Knjižnici Male braće u Dubrovniku. — Pisati je počeo vrlo rano, oštreći vjerojatno još u gimnaziji eleganciju latinske fraze, da bi se kao »spjevaoc« javio »od šesnaes godišta« (M. Rastić). Ogledao se u gotovo svim tradicionalnim vrstama obaju medija (hrvatskom i latinskom) starije hrvatske književne tradicije, utisnuvši osobni biljeg pionirskim pokušajima njezina povijesnog promišljanja. U prvoj mladosti, do odlaska u Rim, nastaje znatan dio njegovih lirskih pjesama na hrvatskom jeziku, od kojih je 48, pod naslovom Razlike pjesni duhovne i djeloizpravne, pridružio Uzdasima Mandaljene pokornice (Venecija 1728), prvom znatnijem izdanju nekoga svoga djela. Na već uhodanom tragu religiozne poeme (I. Bunić, I. Gundulić), Uzdasi su ga trebali predstaviti pjesnikom dostojnim izazova svoga doba. Stoga se u predgovoru, braneći djelo od prigovora (poteklih dijelom u otporu baroknoj bujnosti), osvrće zapravo na poetičke pretpostavke svog postupka, na njegovo osvješćivanje (»učenost«) i korištenje elemenata domaće tradicije. Prvu verziju Uzdaha u dva pjevanja napisao je prije stupanja u isusovce (F. Švelec); preradio ju je u osam pjevanja (4038 osmeraca) svakako do 1718, iako je tiskana deset godina poslije, jer se tek tada u osobi zadarskog nadbiskupa V. Zmajevića našao mecena kojemu je i posvećena. Đ. je dakle spjev dovršio u istom razdoblju kada je napokon sredio rukopisnu zbirku Pjesni razlike, kojih je najstariji prijepis onaj s njegovim popravcima (nastao do 1720). Formalno se vezujući uz Pjesni bogoljubne, jedini žanrovski odvjetak djela Pjesni razlike što ne razrađuje ljubavni siže, Uzdasi su, koliko god prožeti religioznokontemplativnim slojem, izgrađeni na nosivom ženskom liku kakav profiliraju upravo Pjesni ljuvene. Unatoč sečentističkom instrumentariju, žena je u njima izloženija podrugljivu cinizmu nego klišejiziranu udivljenju, pa se Đ., uočivši i sam taj odmak ograđuje, pripisujući ga manirističkom pretjerivanju. U pravilu to su kraći, finalno poantirani, metrički oblici o ljepoti stvorenoj za uživanje te ljubavi kao cilju pjesnikovih težnja, no s aluzijama nerijetko na granici frivolnosti. Šire su zasnovane Razlike zgode nesrećne ljubavi (9), baladeskne pričice s preuzetom građom (G. Boccaccio), ali s domaćim imenima i ugođajem. Devet je i ekloga, od kojih su neke osamostaljene epizode Gundulićeve Dubravke (izvori su im također Vergilije i Katul), »razgovori pastijerski« naslonjeni na ljubavnu liriku koju mjestimice parodiraju. Slično su impostirane i pirne pjesme, iako suzdržanije, no opet srodnije senzualnoj erotici nego prigodnicama, s kojima ih veže žanrovski okvir. Nisu bez osnove indicije kako je Đ. prekinuo pisati hrvatske stihove nakon odjeka satirične poeme Suze Marunkove, sročene 1724. na Mljetu, zapravo burleske o lokalnim prilikama u kojoj je njegova zajedljiva ironija došla do punog raspona. Premda među pjesmama što ih je 1728. tiskao ima i onih koje ne sadržava rukopisni kodeks, pa se može pretpostaviti kako su nastale nakon njegova zaključenja, Suze Marunkove daju Đurđevićevim pjesničkim nastojanjima uz formalnu dotjeranost i osobno nadahnuće. — Svoje latinske pjesme Đ. je skupio u rukopisnu zbirku Poetici lusus varii prema dataciji s autografa već 1708. Uz 140 pjesama što ih je sâm prepisao (pjesme u heksametru, elegije, ode, epigrami) taj kodeks sadržava još 22 naknadno upisane, uglavnom prigodne, za školske potrebe sastavljene pjesme. To opet nije sve što je u latinskim stihovima napisao, ali je vremenski raspon zbirke sigurno veći nego što sugerira naslov (1703–08), pa je ona i utoliko reprezentativna za razumijevanje temeljne komponente latiniteta u Đurđevićevu opusu. To je lirika izravno ili posredno predočenoga nabožna sadržaja (14 pjesama s betlehemskim motivom), klasičnih parafraza (većina od 88 epigrama po uzoru na Marcijala), a asocijacije na senzualnost Pjesni ljuvenih javljaju se marginalno (Somnium de Domina). Poput hrvatskih, i latinske mu se pjesme odlikuju metričkom virtuoznošću; osim uobičajenoga elegijskog distiha i heksametra, Đ. upotrebljava još jedanaest oblika (alkejska, safička, alkmanska strofa, holijamb, jednom čak i sonet). Jezik mu je bogat i raznolik, s mnogo riječi i izraza koji prelaze krug klasičnog latiniteta (V. Gortan). O svom pouzdanju u poznavanje latinskoga najbolje se očitovao napomenom kako ga je na prijevod psalama potaknuo slab uspjeh prethodnika. Iako je sudeći po opsežnim pratećim komentarima, konzultirao grčke i hebrejske izvore, prevodio je s latinskoga, zanimajući se psaltirom vjerojatno još iz rane mladosti. Saltijer je dovršio 1719, obradivši u slobodnoj i opsežnoj (2886 strofa) parafrazi sve psalme. Bit će da je istinita Đurđevićeva pretpostavka iz predgovora venecijanskog izdanja Saltijera slovinskog 1729. kako je za takvim djelom postojala potreba, jer je, unatoč opsegu, u međuvremenu nekoliko puta prepisan. Jezik prijevoda funkcionalniji je nego u njegovim autorskim djelima, jer se svjesno klonio kićenosti, ali su izraz (oduševljenje arkadijom) i stil (metaforika) te polimetričnost prepoznatljivi elementi njegova artizma. Treće, posljednje za života objavljeno djelo bila je latinska studija o brodolomu Sv. Pavla (Venecija 1730). Spis u kojem je dokazivao kako se taj brodolom dogodio kraj Mljeta a ne kraj Malte, pobudio je priličan polemički interes u svijetu. Budući da se rasprava nastavila i nakon Đurđevićeve smrti, bila je (1761) u Senatu uzalud zatražena potpora za izdanje njegovih odgovora oponentima. Oni su izišli zaslugom M. Zlatarića u knjižici Lettera dell’Illustriss. e Reverendiss. Mons. Giusto Fontanini, Arscivescovo di Ancira a Don Ignazio Giorgi, Abate Melitense, sopra la di lui Opera de Divo Paulo naufrago. – Risposta di D. Ignazio Giorgi alla precedente lettera di Monsignor Fontanini. – Apocrisi di Don Ignazio Giorgi alle oposizioni di certi Anonimi Eruditi favoreggiatori di Malta fatte contr’il suo Libro [...] (Venecija 1762). S još većim ambicijama i ništa manjim domoljubnim zanosom krenuo je u znanstveni pothvat o povijesti Ilirije (Antiquitates Illyricae), na koju se imala nastaviti i njezina crkvena povijest (Illyricum sacrum). Na tome je radio posljednjih dvadeset godina života, ali je nije završio. Znatan dio te građe objavio je I. Pudić (Rerum Illyricarum, Sarajevo 1967). Građa sadržava i rasprave iz staroklasične filologije, u kojima se Đ., tezom o Pitagorinu autorstvu Ilijade i Odiseje, javlja i prethodnikom »homerskog pitanja«. U hrvatskoj je prozi sročio kompilacijski životopis proroka Davida, tiskan kao uvodni prilog Saltijera, te hagiografiju Život S. Benedikta Opata i parvoroditelja skupština redovničkjeh u sapadu (Dubrovnik 1784; spis je zanimljiv tek kao dokument Đurđevićeve odanosti Benediktinskom redu). Najvredniji rezultat njegovih povijesnih preokupacija bez sumnje su bilješke o šezdesetak dubrovačkih pisaca izvedene akribijom i sustavnošću znalca. Uz podatke o životu i djelima donosi i primjere, posebice o metričkom razvoju oblika. Riječ je o trima kodeksima: talijanskom pismu dum Radu Miličiću (Miliću), većem rukopisnom zborniku Vitae et carmina nonnullorum illustrium civium Rhacusinorum te dijelu posvete Saltijera Marinu Zlatariću, gdje govori o novim podacima što ih je o Dubrovčanima, napose o Dominku Zlatariću, našao u Italiji. Dobar poznavatelj jezika (uz latinski služio se grčkim i hebrejskim, a govorio je talijanski i francuski) prevodio je od mladosti; zanimljiv je prepjev kanconijera različnih autora, Muza Sicilijanska (kalendar Dubrovnik 1898–1900. i Pitanja književnosti i jezika, 1958, 1). Sam je preveo i prvo pjevanje Uzdaha na latinski (objavljeno u prvom izdanju Additur in fine Liber Primus ejusdem Magdalidos ab eodem Autore Heroico carmine Latine redditus); članak koji je nakon njegove smrti objavljen na latinskom De Congregatione Melitensi Benedictina Breve Commentarium (D. Farlati i J. Coleti: Ecclesia Ragusina, Venecija 1800) napisao je talijanski. U duhu njegovih mladenačkih prijevoda (iz Vergilijeve Eneide i Mahnitog Orlanda L. Ariosta) bila je zacijelo skicirana i Judita, drama za koju se prema nekoliko dostupnih prizora može pretpostaviti da je pripadala suvremenom tragikomedijskom kanonu. Đurđevićeva je korespondencija bila bogata, ali se njezin najveći dio izgubio. Iz dopisivanja s Matijaševićem (Građa za povijest književnosti hrvatske, 1932, 11) može se prikupiti tek dio građe potrebne za razumijevanje njegove, često kontroverzne osobe. Svjestan bogatstva tradicije, Đ. je njezin oduševljeni zagovornik, držeći jezik temeljnom sastavnicom identiteta, pokušavajući stoga u pravopisu, pa i u lingvistici doći do normativnih rješenja. — Đurđevićevim su se djelom bavili već suvremenici (S. M. Crijević, M. Rastić, M. Zlatarić). Crijević u djelu Bibliotheca Ragusina (Zagreb 1977) donosi i epitaf Vice Petrovića, S. Slade Dolci u raspravi De Illyricae linguae vetustate et amplitudine (Venecija 1754) tiska jednu pjesmu u izvorniku i vlastitom latinskom prepjevu, F. M. Appendini pak u drugi dio knjige Notizie istorico-critiche (Dubrovnik 1803) uvrštava poznatu Zgodu ljuvenu, s talijanskim prijevodom L. Stullija. Od preporoda je redovito zastupljen u antologijama, a tekstovi mu izlaze u različitim nakladama (Začinke, u Runjama i pahuljicama F. Kurelca, Zagreb 1866–68; poslanica A. Gleđeviću zajedno s Gleđevićevim rukopisima, Zagreb 1886). Kritička su izdanja priredili M. Rešetar (hrvatski opus, Stari pisci hrvatski, 24–25, Zagreb 1918), P. Kolendić (biografska djela) i V. Gortan (latinski pjesnički opus, Hrvatski latinisti, 4, Zagreb 1956). Prevođen je (nekoliko pjesama i fragmenti Uzdaha) na češki, engleski, francuski, mađarski, njemački, ruski i talijanski. Odabrane latinske pjesme i epigrame na hrvatski je preveo N. Šop (Hrvatski latinisti, 4). Đurđevićeva djela bila su među prvim predlošcima studijskog zanimanja za hrvatski barok (Prohaska, 1909). Kontrastnost barokne žanrovske osnove (subjektivnost s intelektualizmom, liričnost s epičnosti, senzualnost s religioznosti, tragično s komičnim, zaljubljenost s izrugivanjem ljubavi) dokumentira svijest o modernosti postupka, bez obzira na nasljedovani tematski obzor. Dapače, upravo je prisutnost končetističkih elemenata u nekim Đurđevićevim pjesmama trag poetičke norme ranog seičenta, sinkronoga talijanskog izvorišta. Vodnik je u »arhitektonici njegovih sestina« vidio »usavršenu dikciju« i »vrhunsku apstrakciju« dostojnu Gundulića te proces obnove analogan obnovi Dubrovnika nakon potresa. Kombol mu je zamjerao »igru slikama« i »intelektualizam«, ali ga i usporedio s Vitezovićem, kao prethodnika skorog buđenja zanimanja za narodne starine i jezik. Ni novija usustavljenja ne odriču mu reprezentativnost, premda zadržavaju određenu suzdržanost u procjeni njegovih književnih dosega. Po njima Đ. je drugi vrhunac baroka i logično finale dubrovačke književne tradicije (F. Švelec).

DJELA: Usdasi Mandaljene pokornize u spilli od Marsiglje Spjevani po D. Ignaziu Gjorgi opatu melitenskomu. K cemuse josc raslike duhovne, i djelloispravne, sloscene od Istoga, prilagaju. Venezia 1728, Zagreb 18512. — Vulgatae psalmorum editionis in locis obscurioribus aliarum Versionum, ac Interpretationum claritate interpolatae, Illyrica metaphrasis sive Saltjer slovinski. Spjevan po D. Ignaziu Gjorgi Opatu Melitenscomu. Venetiis 1729. — D. Paulus Apostolus in mari, quod nunc Venetus sinus dicitur, naufragus et Melitae Dalmatensis insulae post naufragium hospes sive De genuino significatu duorum locorum in Actibus apostolicis. Venetiis 1730. — Marunko, Scpotna-Pjesan Ignaz. Bernarda Giorgi, opatta melitenskoga, Dubrovčanina. Dubrovnik 1839. — Ignj. Đorđića Pjesni razlike. Zagreb 1855. — Djela Injacija Gjorgji, 1 (Pjesni razlike i Uzdasi Mandalijene pokornice). Stari pisci hrvatski, 24. Zagreb 1918. — Djela Injacija Gjorgji, 2 (Saltijer slovinski i Proza). Ibid., 25. Zagreb 1926. — Biografska dela I. Đurđevića. Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, 1935, 7, str. XXIX–XLVII. — Latinske pjesni razlike. Hrvatski latinisti, 4. Zagreb 1956. — Pjesni razlike, Uzdasi Mandalijene pokornice, Saltijer slovinski (izbor u: Pet stoljeća hrvatske književnosti, 18. Zagreb 1971).
 
LIT.: Nešto o jeziku. Danica ilirska, 3(1837) 43, str. 173. — G. Druscich: Ignazio Giorgi. Galleria di Ragusei illustri. Dubrovnik 1841. — M. Pucić (Or. P.): O piesničtvu Ignatia Gjorgjicha. Zora dalmatinska, 2(1845) 1, str. 3–5; 2, str. 9–12. — L. Zore: Građa za poznavanje eroikomične dubrovačke pjesme. Rad JAZU, 1884, 71, str. 145–174. — F. Radić: Crtice za povjesnu i književnu povijest dalmatinskijeh Hrvata u prvoj polovini XVIII vijeka. Iskra, 2(1892) br. 15–16. — K. Vojnović: Bibliografski pabirci iz dubrovačkijeh arkiva. Starine, 1895, 27, str. 212–215. — A. Fabris: Ignjat Đorđić. Dubrovnik, 5(1896) 14. IV. — I. Scherzer: Nabožna djela Ignjata Đorđića. Nastavni vjesnik, 5(1897) str. 1–14, 101–110. — M. Šrepel: List Đorđićev o otoku Mljetu. Građa za povjest književnosti hrvatske, 1897, 1, str. 66–67. — D. Prohaska: Ignjat Đorđić i Antun Kanižlić. Studija o baroku u našoj književnosti. Rad JAZU, 1909, 178, str. 115–224. — Đ. Körbler: Ignjat Đorđić prethodnik Wolfov u Homerovu pitanju. Rad JAZU, 1911, 186, str. 1–34. — I. Kasumović: Ignjata Đorđića Razlike zgode nesrećne ljubavi i Boccacciov Il Decamerone. Nastavni vjesnik, 21 (1913) str. 362–370. — B. Vodnik: Povijest hrvatske književnosti. Zagreb 1913, 305–312. — Đ. Körbler: Sitniji prilozi za povijest dubrovačke književnosti. Isusovci i javne škole dubrovačke. Rad JAZU, 1916, 212, str. 226–229. — M. Rešetar: Uvod (u: Djela Injacija Gjorgji. Stari pisci hrvatski, 24. Zagreb 1918, str. VI–LXXXIX). — Isti: Sitniji prilozi. Nekoliko latinskih i talijanskih pjesama Injacija Gjorgji. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1920, 9, str. 67–72. — V. Radatović: Nepoznate pjesme Ignjata Đurđevića. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 6(1926) 1, str. 54–87. — M. Rešetar: Život i rad Injacija Gjorgji (uvod u: Djela Injacija Gjorgji. Stari pisci hrvatski, 25. Zagreb 1926, str. V–CLII). — Isti: Dva priloga o Injaciju Đurđeviću. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 10(1930) 1, str. 57–64. — Isti: Pisma Ignjata Đurđevića i dum Đura Matijaševića. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1932, 11, str. 124–144. — M. Deanović: Odrazi talijanske akademije »degli Arcadi« preko Jadrana. Rad JAZU, 1933, 248, str. 1–98; 1935, 250, str. 1–125. — S. Nazečić: Zašto je Ignjat Đorđić otišao u isusovce? Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 15(1935) 1/2, str. 213–215. — P. Popović: O radu na dubrovačkoj biografiji (predgovor u: Biografska dela Ignjata Đurđevića. Zbornik za istoriju, jezik i književnost srpskog naroda, 1935, 7, str. IX–XXVIII). — D. Pavlović: Parodije ljubavne i pastoralne poezije u dubrovačkoj književnosti. Godišnjica Nikole Čupića, 1936, 15, str. 45–58. — S. Nazečić: Godina venčanja Gjorgjićevih roditelja. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 17(1937) 1/2, str. 123–124. — M. Kombol: Povijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda. Zagreb 1945, 294–309. — J. Torbarina: Oko engleskog prijevoda jedne Đurđevićeve pjesme. Zbornik radova Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1(1951) str. 651–706. — V. Gortan: Dubrovnik u Đurđevićevoj zbirci latinskih pjesama. Živa antika, 4(1954) 1, str. 188–191. — Isti: O rukopisu Đurđevićevih »Poetici lusus varii« (u: I. Đurđević, Latinske pjesmi razlike. Hrvatski latinisti, 4. Zagreb 1956, str. VII–XXXIII. — V. Vratović: Ignjat Đurđević, Latinske pjesni razlike (Poetici lusus varii). Dubrovnik, 4(1956) 1, str. 80–83. — S. Nazečić i H. Morović: Muza sicilijanska Ignjata Đurđevića. Pitanja književnosti i jezika, 4(1958) br. 1. — R. Lachmann: Ignjat Đorđić, Eine Untersuchung zum slavischen Barock. Köln—Graz 1964. — F. Švelec: Dvije njemačke rasprave o starijoj hrvatskoj književnosti. Kolo, NS 4(1966) 7, str. 77–82. — I. Pudić: Rerum illyricarum I. Đurđevića. Sarajevo 1967. — V. Gortan: Ignjat Đurđević (predgovor u: Pet stoljeća hrvatske književnosti, 3. Zagreb 1970, 189–192). — I. Pudić: Ignjat Đurđević — istaknuti predstavnik srpskohrvatske prednaučne lingvistike. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor, 37(1971) 3/4, str. 297–305. — F. Švelec: Ignjat Đurđević (predgovor s popisom lit. u: Pet stoljeća hrvatske književnosti, 18. Zagreb 1971, 7–28). — V. Gortan: I. Đurđević o sebi u svojim Poetici lusus varii. Živa antika, 22(1972) str. 165–170. — F. Švelec: Hrvatska književnost sedamnaestog stoljeća (u: Povijest hrvatske književnosti, 3. Zagreb 1974, 283–292). — Z. Kravar: Studije o hrvatskom književnom baroku. Zagreb 1975. — F. Švelec: Književni lik Ignjata Đurđevića. Zbornik zagrebačke slavističke škole, 3. Zagreb 1975, 23–32. — Z. Kravar: Stil hrvatskoga književnog baroka (u: Hrvatska književnost u evropskom kontekstu. Zagreb 1978, str. 223–258). — I. Slamnig: Hrvatska književnost osamnaestoga stoljeća, njezini stilovi, veze i uloga u stvaranju nacionalnog jedinstva (u: Ibid., str. 279–287). — Z. Kravar: Barokni opis. Zagreb 1979. — P. Pavličić: Rasprave o hrvatskoj baroknoj književnosti. Split 1979. — Hrvatski književni barok (zbornik). Zagreb 1991. — J. Miholjević: Pučiški rukopis pjesama Ignjata Đurđevića. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1991, 33, str. 29–52. — J. Matanović: Barok iz suvremenosti gledat. Primarna i sekundarna generička obilježja u Đorđićevim Uzdasima Mandalijene pokornice. Osijek 1992. — Z. Kravar: Nakon godine MDX. Dubrovnik 1993. — P. Pavličić: Semantika stiha i oblika u poeziji Ignjata Đurđevića. Umjetnost riječi, 37(1993) 1, str. 21–43.
 
Vlaho Bogišić (1993)