Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

DOMINIS, Ivan de, senjski biskup, diplomat i vojskovođa (Rab, na poč. XV. st. — Varna, Bugarska, 10. XI. 1444). Otac Andrija u doba rata između Žigmunda i Venecije (1411–13) bio je u kraljevoj službi. Kralj Žigmund podijelio je grbovnicom izdanom u Ulmu 14. VII. 1434. plemstvo (Reichsadelsstandt) i novi grb njemu i njegovoj braći Damjanu, Stjepanu, Krševanu i stricu Krsti, sinu pok. Stjepana, a 26. VIII. 1437. njih i njihove nasljednike imenuje isti kralj dvorskim knezovima (comites palatini). Za senjskog biskupa izabran je 26. XI. 1432. U svom putopisu Ambrozije Traversari spominje ga 1433. kao mlada čovjeka. God. 1436. premješten je za biskupa u Anconu, a na njegovo mjesto imenovan je franjevac Ljudevit iz Pirana (Istra). Ipak je D. ostao i dalje senjski biskup, a Ljudevit je nakon pet mjeseci dobio biskupiju Forlě (Italija). Dominisovo imenovanje od 15. II. 1440. za vesprimskog biskupa nije provedeno, ali je iste godine dobio Varadinsku biskupiju, iako ga je kralj preporučivao za zagrebačkog biskupa. Poginuo je u bitki kraj Varne, gdje je bio zapovjednik desnoga krila kršćanske vojske. — Zbog diplomatskih poslova u službi hrvatsko-ugarskih kraljeva i papa D. je malo boravio u Senju. Zato se odmah nije ustalio u biskupskom posjedu. Papa Eugen IV. piše 1434. Frankapanima, nekim prelatima i senjskim sucima da, pod prijetnjom crkvenih kazna, istjeraju Nikolu Zanthana, svećenika Kastelanske biskupije, koji se nametnuo za senjskog biskupa, i uvedu Dominisa u posjed biskupije. Iste godine Žigmund šalje Dominisa i Đenovljanina Battistu Ciccalu (Cigala) u Italiju da kao njegovi izaslanici uglave savez talijanskih državica protiv milanskih Viscontija. Tada je D. na papinskom dvoru stekao veliko povjerenje. God. 1435. bio je carski izaslanik na Baselskom saboru, a kao član saborske komisije pregovarao je s husitima u Požunu. U poč. 1437. postao je papinski nuncij za Ugarsku sa zadatkom da organizira rat protiv Turaka. U Žigmundovo ime nagovarao je papu da Sabor premjesti iz Basela u Budim. Nije uspio, ali ga je i Eugen IV. veoma cijenio i predložio caru da ga imenuje svojim stalnim izaslanikom u Saboru mjesto biskupa iz Lübecka te mu je dodijelio opatiju Sv. Gotharda. Žigmundovom smrću nije se umanjila njegova diplomatska djelatnost. God. 1438. papa ga imenuje nuncijem »za različite strane svijeta« i kao svog legata šalje ga caru Albrechtu II. U građanskim nemirima nakon Žigmundove smrti, kada se javilo više pretendenata na hrvatsko-ugarsko prijestolje, imao je D. važnu ulogu i kao papinski nuncij i kao utjecajna osoba u državi. Sudjelovao je u izaslanstvu koje je poljskoga kralja Vladislava nagovorilo da primi ugarsku krunu i dovelo ga u Budim, a 4. VIII. 1444. potpisao je zaključak kraljevskog vijeća o novom ratu protiv Turaka.

LIT.: D. Farlati: Illyricum sacrum, 4. Venetiis 1769, 127. — M. Sladović: Povĕsti biskupijah senjske i modruške ili krbavske. Trst 1856, 98–99. — C. Eubel: Hierarchia catholica medii aevi, 2. Monasterii 1901, 261. — G. Regalati: Giovanni de Dominis. Studi-saggi-appunti (Fiume), 1(1944) str. 67–78. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 3. Zagreb 19722, 199, 236.
 
Mile Bogović (1993)