Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

DOŠEN, Vid (Došenović, Dossen), vjerski i prosvjetiteljski pisac (Tribanj podno Velebita, 1719. ili 1720 — Dubovik kraj Broda na Savi, 6. IV. 1778). Obitelj potječe iz Hercegovine; u Aždaji sedmoglavoj D. sebe naziva »Dalmatinom od mora velebitskoga«. Za svećenika je zaređen vjerojatno 1744. Stekavši najpreče znanje iz glagoljice, da bi po župama ninske biskupije mogao obavljati svećeničku dužnost, on je ubrzo otišao u Križevce da uz svećenički posao uči humaniora. Potom je u Zagrebu u sjemeništu Sv. Josipa bio kapelan na zakladi baruna Gothala, slušajući do 1749. filozofiju u isusovačkoj Akademiji, zatim godinu dana kanonsko pravo. God. 1750–52. uči u Grazu spekulativnu teologiju. Poslije svršenih nauka u siječnju 1754. na svoje traženje dobio je otpust od Ninske biskupije i primljen je u Zagrebačku biskupiju. Od studenoga te godine do lipnja 1756. bio je kapelan u Požegi, a u srpnju je postavljen za privremenog upravitelja župe u Duboviku. Tek je 1768. imenovan pravim župnikom. Vizitatori su u izvješćima isticali njegovu učenost, posebno iz područja moralke, te bogatu knjižnicu. Već je u Požegi upoznao prosvjetiteljski rad isusovca J. Milunovića, ali su ga boravak u Duboviku i prisan dodir sa seoskim svijetom potaknuli da se posveti prosvjećivanju. Tu su nastala njegova najvažnija vjersko-didaktična djela. God. 1769. postao je profesor moralke i direktor Akademije u Požegi, ne napuštajući župničko mjesto. Nakon ukinuća Akademije, pa studija filozofije i moralke 1776, D. se narušena zdravlja vratio u Dubovik svojoj župi. Uskoro je umro te je pokopan u kapeli Sv. Stjepana u susjednom selu Glogovice. Tu mu je đakovački biskup A. Mandić postavio nadgrobnu ploču. — Došenov pjesnički prvenac, spjev Jeka planine (1968 osmeraca), nastao je kao odjek na spis nekog »Tamburaša slavonskog«, anonimnog pisca koji se, kao pristaša konzervativne struje, možda iz franjevačkih redova, 1767. okomio na Relkovićevu kritiku slavonskog sela. D. je svoj spjev složio u »kratkom vrimenu jedne nedilje dana«, dakle iste godine, što se može vidjeti iz velikih slova u naslovu Jeke, koja imaju brojčanu vrijednost. Jeka je objavljena anonimno, ali već su tada mnogi smatrali Došena autorom (A. B. Krčelić, A. T. Blagojević, J. Jakošić). Njegov spjev vrijedan je i po tome što se iz njega doznaje kako su suvremenici prihvaćali ili odbijali Relkovićeva Satira, jer drugih tiskanih argumenata nema. Sporno je ostalo tko je »Tamburaš«. Neki su pomišljali na franjevca Đuru Rapića, autora djela Satir iliti divlji čovik u nauku krstjanskomu ubavistit, uputit, naučit i pokrstit (1766), kojeg je i sam Relković smatrao protivnikom Satira (u Fabuli od mlinara i njegovog sina). Prema T. Matiću, u Rapićevu djelu, osim u naslovu istaknute potrebe vjerskog odgoja i pouke, nema ničeg protiv Relkovića. Samo godinu dana poslije Jeke D. je objavio opsežan potpisan spjev Aždaja sedmoglava, bojnim kopljem udarena i nagrđena (18 216 parno organiziranih osmeraca). Podijelivši spjev na 7 »ukora« (smrtnih grijeha) D. obrađuje predmet iz kršćanske moralke primjenjujući je na svakidašnji narodni život (Matić). Obara se na mane slavonskog života ne štedeći ni jedan društveni razred. Za razliku od prosvjetitelja Relkovića i A. Kačića Miošića, koji pišu desetercem, D. se vraća osmeračkom dvostihu hrvatske srednjovjekovne poezije, stihu pučke tradicije. U arhivu obitelji Brlić u Brodu sačuvao se pamflet Sličnorični odgovor Vida Došena, paroka dubovičkoga, popu Jovanu iz Pake. Napisao ga je izazvan osobno jezikom »nespodobnim« za jednoga svećenika (I. A. Brlić). — D. je zaslužan za afirmaciju štokavske ikavštine kao književnog jezika. Njegova Aždaja imala je i šireg odjeka, pa ju je, ne spomenuvši autora, prenio u slavenosrpski Georgij Mihaljević (Aždaja sedmoglava, sireč’ opisanie sedmi grehov’ smertnyh’ ... s dalmatinskago jazyka na slavenoserbskďy prečišćeno, Pešta 1803). Kao slavonski prosvjetitelj D. je borbeniji od Relkovića, ali uz poneke žive opise »u njega uopće nema nastojanja da stvori umjetničko djelo, ... svrha je njegova pisanja bila podići narodni život na viši stupanj, da u njemu što jače prevlada moralna dobrota i razumna sređenost« (Matić). U jednoj genealogiji spominje se da je D. napisao i druge pjesme koje su poznate pod imenom »došenke«, ali o njima nije ništa poznato. Usprkos dosadašnjim istraživanjima, A. Djamić upozoruje kako u svezi s Došenom »još mnogo toga valja razjasniti i štošta dopuniti«.

DJELA: Jéka planine, koja na pisme Satyra, i Tamburaša slavonskoga odjekuje, i odgovara. Stampano u Zagrebu po Factoru Antonu Jandera, 1767. — Axdaja sedmoglava bojnim kopjem udarena, i nagargyena; iliti sablast griha na sedam glavni griha razdilyenoga oshtrom istinom pokarana, i prikorena. A drugacsie: Ukor malovridnosti csovicsanski postavlyen u jednu knyixicu, koju sabra, slicsnoricsno izpisa, i na svitlo dade Vid Dossen Dalmatin od mora velebitskoga, ... U Zagrebu Prítískana kod Antona Jandera u Novoj Vesi 1769. — Aždaja. Zagreb 18652. — Jéka planine ... Građa za povijest književnosti hrvatske, 1932, 11, str. 188–210. — Djela Vida Došena. Stari pisci hrvatski, 34. Zagreb 1969.
 
LIT.: V. Novotni: Prilozi k povijesti književnosti u Hrvatskoj. Izvještaj realne gimnazije u Bjelovaru, 1877–78. — J. Forko: Crtice iz slavonske književnosti u XVIII. stoljeću. Osijek 1884, 62. — N. Andrić: Kako je Došen branio Relkovića. Prosvjeta, 9(1901) 22, str. 695–697. — J. E. Tomić: Na grobu Vida Došena. Narodne novine, 68(1902) br. 225–226. — B. Drechsler: Slavonska književnost u XVIII. vijeku. Zagreb 1907. — K. Draganić: O pravopisu i jeziku Vida Došena. Zbornik u slavu Vatroslava Jagića. Berlin 1908, 325–333. — J. Skerlić: Dositej Obradović i naši zapadni pisci. Srpski književni glasnik, 1911, XXVII/11, str. 766–768. — T. Matić: Vid Došen, insbesondere seine Jeka und der Streit um Relković’ Satir. Archiv für slavische Philologie (Berlin), 37(1918) 1/2, str. 59–74. — J. Dujmušić: O životu i radu Vida Došena (1719–1778). Obzor, 83(1932) br. 219. — T. Matić: Došenova Jeka planine. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1932, 11, str. 186–187. — D. Bogdanović: Kako je Georgij Mihaljević Aždaju sedmoglavu V. Došena s dalmatinskoga jezika »prečistio« na jezik »slavenoserbskij«. Nastavni vjesnik, 41(1933) str. 223–237, 287–302. — E. Laszowski: Prilozi za povijest sjemeništa (konvikta) sv. Josipa u Zagrebu (1633–1752). Vrela i prinosi, 1940, 9, str. 106. — T. Matić: Prosvjetni i književni rad u Slavoniji prije preporoda. Zagreb 1945, 29–31. — Isti: Sitni prilozi za biografiju Vida Došena. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1953, 24, str. 107–108. — Isti: Život i rad Vida Došena (predgovor u: Djela Vida Došena. Stari pisci hrvatski, 34. Zagreb 1969, 5–14). — V. Rem: Vid Došen. Pjesnici Slavonije. Revija, 9(1969) 5, str. 4–15. — R. Bogišić: Vid Došen. Zbornik stihova i proze XVIII. stoljeća. Pet stoljeća hrvatske književnosti, 19. Zagreb 1973, 147–151. — Z. Bartolić: Sadržajne paralele između Vida Došena i Jurja Habdelića. Forum, 18(1979) 1/2, str. 124–135. — R. Bogišić: Neka obilježja stila Vida Došena. Ibid., str. 93–114. — J. Vončina: Došenova »Jeka planine« i jezično-pravopisna problematika. Ibid., str. 115–123. — A. Djamić: Vid Došen u dokumentima i u literarnim povijestima. Zbornik radova o Vidu Došenu i Blažu Tadijanoviću. Osijek 1981, 31–41. — R. Bogišić: Jedan pogled na hrvatsku književnost 18. stoljeća. Vrijeme razlika i suprotnosti. Tragovima starih. Split 1987, 162–163. — J. Vončina: Vid Došen (u: Jezična baština. Split 1988, 177–179).
 
Nikica Kolumbić (1993)