DRAGANIĆ

DRAGANIĆ, plemićka obitelj u Šibeniku. U dokumentima su zabilježeni u oblicima Dragani, Draganich, de Draganis. U starijim genealogijama kao predak obitelji navodi se Vuk, koji je imao sina Goluba i unuka Dragana ili Dragoja (F. A. Galvani). Dragan je imao sinove Ivana, Mihovila, arhiđakona i bilježnika Vukšu (Vulchsa), koji je bio i »magister sacrae scripturae«, zlatnog viteza Grgura i Stjepana. Mihovil je više puta šibenski izaslanik; tako 1384. hrvatsko-dalmatinskom banu S. Lackoviću i 1409. izabranom šibenskom knezu I. Nelipčiću. Stjepan 1384. sudjeluje u izboru rektora u Šibeniku, gdje je 1389. sindik. Bio je pouzdanik hrvatsko-ugarskoga kralja Ladislava Napuljskog, koji mu je diplomom od 21. VIII. 1402. darovao više posjeda na području nekadašnje Lučke županije i drugim dijelovima širega šibenskog područja. Mihovilov sin Grgur bio je na poč. siječnja 1412. izaslanik Šibenčana kralju Žigmundu, koji je njih i njihove posjede uzeo pod svoju zaštitu, a Grguru potvrdio njegov posjed u Lučkoj županiji (Žigmund je 1437. taj posjed oduzeo Grguru, tada pristaši Mlečana). Dragan je 1442. bio »iudex camporum civitatis et districtus Sibinici«. Stjepan (umro 1477) i Nikola, sinovi Mihovila, bavili su se pomorskom trgovinom, prevozeći svojim i tuđim brodovima robu u Veneciju, Anconu, Senj i dr. God. 1443. sagradili su skladište na obali kraj gradskih zidina. Obavljali su i javne službe u Šibeniku: Stjepan je bio sudac Velikog dvora ili Velike kurije (1441, 1452), ispitivač notarskih isprava (examinator, 1441, 1474), izaslanik Šibenika u Veneciji (1460) te zakupnik solana na području zatona Morinje u šibenskoj okolici (1450); Nikola je bio šibenski rektor (1442) i odvjetnik (1442), sudac pomiritelj (iudex arbiter, 1443), sudac Velikog dvora (1448, 1452, 1465, 1467) i ispitivač dokumenata (1479). Obojica su 5. I. 1447. sklopila ugovor s klesarom A. Budičićem te graditeljem i kiparom L. Pincinom (oba u to doba rade na katedrali Sv. Jakova u Šibeniku), koji su se obvezali da će im, prema nacrtu i uputama Jurja Dalmatinca, isklesati sarkofag s reljefom Bogorodice s djetetom između dva anđela za crkvu Sv. Frane u Šibeniku. Sarkofag je poslije prenesen u kapelu obitelji Draganić Vrančić na groblju u Pirovcu (kapela Sv. Jurja), gdje se nalazi i danas. Nikolin sin Petar bio je 1494. soprakomit šibenske ratne galije. Između 1500. i 1503 (ugovor iz 1506) kupio je velik dio područja naselja Zlosela (danas Pirovac). Oko 1505. utvrdio je Zlosela podignuvši uz more bedeme i okruglu kulu prema jugu (dio zidina srušen je 1884, a dio je sačuvan). God. 1506. obitelj je dala sagraditi župnu crkvu Sv. Jurja u istom mjestu. Petar je 1511. darovao franjevcima konventualcima crkvu i kuću na otočiću Sustipancu u uvali Makirina kraj Zlosela i obvezao se da će tamo podignuti samostan (djelovao do XIX. st.). Zlosela su ostala vlasništvo obitelji i u idućim stoljećima (posljednji Draganići iselili su odatle 1918), a tamo je sačuvana i njihova kuća. Ksantes je poginuo u borbama s Turcima kraj Klisa (K. Stošić). I u XVII. st. članovi obitelji odlikuju se u vojničkoj službi. Frano (umro 1676), sin Nikolin, bio je u mletačkoj vojsci i sudjelovao u ratnim operacijama izvan domovine kraj Mantove i drugdje. God. 1647. kao kapetan konjaničkog odreda sudjeluje za turske opsade u obrani Šibenika. Protiv Turaka borio se i kraj Drniša i Knina (1648). Iste godine promaknut je odlukom mletačkog Senata u čin pukovnika (dukala od 30. VII. 1648). Opjevao ga je A. Kačić Miošić. Franin brat Nikola Mihovil (umro 1660) bio je deset godina u vojnoj službi u Francuskoj. Kao francuski vojskovođa sudjelovao je u borbama u Napuljskom Kraljevstvu i Kataloniji. Stekao je naklonost kardinala J. Mazarina i mletačkog poslanika na francuskom dvoru Giambattiste Nanija, koji ga je preporučio mletačkoj Sinjoriji. U mletačkoj vojnoj službi dobio je naslov »cavaliere« (1660). Poginuo je (23. IX) iste godine pod zidinama Candije (Candia Nuova, danas Iráklion na otoku Kreti). Treći brat Ivan bio je pukovnik mletačkoga konjaništva, a njegov sin Nikola (rođ. 1642) imao je u istom rodu vojske čin kapetana. Sudjelovao je u morejskom ratu 1684–99, u bitki kraj Korona (Koróni) i u napadu na Caneu (Khanía) na otoku Kreti, gdje je i ranjen. Mletački glavni zapovjednik Giacomo Corner imenovao ga je 1698. guvernerom u Navarino Nuovo (Pílos) na Peloponezu. Spominje se i 1707. Jeronim, sin Nikole Mihovila, bio je potpukovnik u mletačkoj vojsci. Borio se na tlu današnje Italije i u morejskom ratu 1684–99, kraj Sinja (1686), Herceg-Novog (1687), Knina (1688) i dr., a više puta je ranjavan. Njegov sin Frano (rođ. 1711) studirao je pravo u Padovi 1726 –29. i stekao doktorat obaju prava. God. 1737. oženio se Margaretom, kćeri konta Antuna Vrančića, koja je bila posljednji odvjetak svog roda. Nakon tastove smrti, Frano je 1743, prema prethodno sklopljenom ugovoru, svom prezimenu dodao i ženino te se njegova obitelj od tada nazivala Draganić Vrančić. Ujedno je stekao i posjede Vrančića na otočiću Tijat (tada Tihat; posjed obitelji do 1865), u Šibeniku, na Zlarinu i u Prvić-Šepurinama na otoku Prviću, gdje i danas obitelj posjeduje ladanjsku kuću u uvali Draga, u kojoj se čuvaju vrijedne slike (portret F. Vrančića, djelo nepoznata autora, Bogorodica s djetetom, rad Tizianove škole), skupocjeno pokućstvo, zbirke knjiga i arhivalija. Frano je između 1738. i 1789. pisao djelo Memorie istoriche di Zlosella e sue tenute con istruzioni (rkp., do novijeg doba u posjedu obitelji Gogala u Šibeniku), koje sadržava podatke o posjedima i pravima njegove obitelji. A. Fortis, boraveći u Dalmaciji, bio je gost u njegovoj kući u Šibeniku, u kojoj se nalazila bogata knjižnica i zbirka slika. Fortis mu je posvetio svoje izdanje djela A. Vrančića Iter Buda Hadrianopolim anno 1553 (uvršteno u Fortisovo djelo Viaggio in Dalmazia, Venecija 1774; izišlo i samostalno iste godine kod istog izdavača, A. Miloccoa, u Veneciji s istom posvetom), a A. Tartalea posvetio mu je drugo izdanje Vrančićeva djela Orationes duae (Venecija 1793). Među njegovim sinovima isticao se opat → JERONIM. Drugi sin Mihovil (Nikola Mihovil, rođ. 1740), kapetan šibenskog područja, uspio je za nereda u Šibeniku u lipnju 1797. nakon pada Mletačke Republike umiriti stanovnike i uvesti red. Bio je član šibenskoga Velikog vijeća i supotpisnik zaključaka sa skupa plemića, klera, građana i puka u gradu i okolici u Šibeniku 28. VI. 1797. o predaji grada i njegova područja Austriji. God. 1799. bio je austrijski carski kapetan na šibenskom području. Njegov brat Faust (rođ. 1749) zanimao se za prirodne znanosti. Crtež fosilnog nalaza s jednog školja kraj Šibenika objavljen mu je u Fortisovu Viaggio in Dalmazia. Kazimir (vjerojatno sin Frane, rođ. 1746) isticao se za prve austrijske vladavine u Dalmaciji (osobito 1798) kao sudionik pokreta za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Za francuske uprave u toj pokrajini od 1807. vijećnik je {ibenske općine. Tada je bio i član slobodnozidarske lože u Šibeniku. Nakon privremene austrijske okupacije Šibenika (24. VII. 1809), zapovjednik austrijskoga vojnog odreda imenovao je novu gradsku upravu na čelu s Kazimirom. Ivan Draganić(ne spominje se u genealogiji koju objavljuje C. G. F. Heyer) od uspostave francuske vlasti u Dalmaciji na čelu je odjela za vojna pitanja u dalmatinskoj vladi u Zadru; 1807. odlikovan je srebrnom medaljom. Članovi obitelji koji djeluju u XIX. st. potomci su kapetana Mihovila. Njegovi sinovi Kazimir (rođ. 1782) i Faust (rođ. 1784) dobili su 1848. austrijsku potvrdu plemstva; ta je potvrda poništena 1853, a Faust ju je ponovno dobio 1858. Kazimirov sin → FRIDERIK bio je liječnik i oko 1872. upravitelj šibenske bolnice; te godine darovao je F. Račkom neke rukopise iz obiteljske knjižnice. Faustov je sin Frano od 1868. vicekonzul Papinske Države u Šibeniku, a njegov sin Faust autonomaš i načelnik šibenske općine (druga pol. XIX. st.). God. 1902. Faustov sin Petar oženio se slikaricom Terezijom Bogdanović (→ ITALA BOGDANOVIĆ). U povodu njihova vjenčanja spjevao je R. Katalinić Jeretov prigodnu pjesmu (Narodni list, 1902, 80). Terezija je naslikala i svoj portret sa suprugom Petrom (1904). — Ivan Draganić Vrančić, iz sporedne grane nastanjene u Splitu, sudjeluje 1797 — prije uspostave i za prve austrijske vladavine u Dalmaciji — u pokretu za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom. Za francuske uprave u Dalmaciji on je s bratom Antunom član slobodnozidarske lože u Splitu i Šibeniku. Potomci obitelji žive i danas. — Knjižnica obitelji nije sačuvana. Dio obiteljskog arhiva s rukopisnom ostavštinom, korespondencijom i dokumentima o Antunu, Faustu i Mihovilu Vrančiću dospio je u XVIII. st. u arhiv ugarske obitelji Szécheny. Popis tih arhivalija objavio je Martin Juraj Kovačić (u Scriptores rerum Hungaricarum minores inediti, 2, Budim 1798, str. 389–444). Kovačić je objavio i popis još jednog dijela arhiva obitelji, koji je 1797. prenesen u Beč (Elenchus chronologicus auctorum partim originalium authenticorum, partim autographorum, partim apographorum, ex archivio Verantiano Draganichiano. Beč s. a.; podatak G. Valentinelli). Preostale arhivalije obitelji nakon II. svjetskog rata pohranjene su u Historijskom arhivu u Zadru.