Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

DRAŠKOVIĆ, Janko, narodni preporoditelj i političar (Zagreb, 20. X. 1770 — Radkersburg/Radgona, Štajerska, 14. I. 1856). Sin Ivana VIII, pukovnika, i Eleonore Felicite, rođ. Malatinski. Osnovnu izobrazbu stekao privatnim poukama na obiteljskim imanjima Brezovica, Rečica kraj Karlovca i dr. te u mjestima u kojima je njegov otac kao časnik službovao u austrijskoj vojsci, npr. u Csíkczeredi u Sedmogradskoj (Erdelj). Nisu poznati arhivski spisi koji bi dokazali tvrdnje starijih Draškovićevih životopisaca da je gimnaziju polazio u Zagrebu. U dobi od 15–16 godina studira pravo i filozofiju u Beču. God. 1787. stupa kao zastavnik u 37. ugarsku pješačku pukovniju (J. De Vinsa) sa sjedištem u Nagy Váradu (Oradea u Rumunjskoj). Također je služio u Galiciji, a 1789. sudjeluje u opsadi Beograda pod G. E. Laudonom. Potkraj 1792. kao natporučnik napušta vojsku nakon duljeg boravka na dopustu, koji se objašnjava lomom noge ili bacanjem krvi. Za protunapoleonskih ratova bio je u dobrovoljačkim jedinicama 1802. potpukovnik te 1805. i 1809–11. pukovnik. Nikada nije položio prisegu Napoleonu unatoč tome što je bio blizak s istaknutim vladinim ljudima — francuskim generalima A. F. L. Marmontom i H. G. Bertrandom, s kojima se dopisuje na francuskom jeziku, i što mu se u Napoleonovoj Hrvatskoj nalazio gotovo jedini posjed — Rečica. Banluk u Banatu i Brezovicu prodao je, a kako je od crkve često uzimao veće zajmove, ostali su posjedi postupno prešli u vlasništvo zagrebačkog biskupa. Nakon smrti prve supruge Cecilije, ud. Pogledić, oženio se 1808. Franjicom Kulmer. Imao je široku naobrazbu, pa su ga na prijelazu iz XVIII. u XIX. st. držali najobrazovanijim u Hrvatskoj. Toj naobrazbi, dopunjivanoj mnogim putovanjima po Europi, vrelo je bilo u velikoj knjižnici povjesničara M. Istvánffyja, koja je dijelom bila u obitelji Drašković. Boravak u Parizu 1808. povezan je s njegovim stupanjem u slobodnozidarsku ložu Philanthropes réunis. D. je govorio i pisao hrvatski, latinski, njemački, francuski, talijanski, mađarski i rumunjski, a poznavao je i sve slavenske jezike. Od 1792. sudjeluje u radu Hrvatskog sabora. Biran je u više odbora: za insurekciju, za korištenje jamničke kiselice i dr. Prigodom drugog vjenčanja objavu je napisao hrvatskom štokavicom, a 1818. za posjeta cara Franje I. Zagrebu predvodio je pred biskupskim dvorom M. Vrhovca prigodno kolo u kojem su se pjevale narodne pjesme. Nakon obnove ustavnog života 1825. djelatno sudjeluje u Hrvatskom i zajedničkom ugarsko-hrvatskom saboru. U sedmom desetljeću života započinje svoje najdjelatnije razdoblje. U doba sve jačeg pritiska Mađara na stara hrvatska municipalna prava i njihove težnje za što većim širenjem i primjenom mađarskog jezika u Hrvatskoj, kada se svojim djelima javljaju od starijih F. Kušević (De municipalibus juribus, 1830) te od mlađih Lj. Gaj (Kratka osnova, 1830), P. Štoos (Nut novo leto, 1831) i I. Derkos (Genius patriae, 1832), D. objelodanjuje najcjelovitiji program hrvatskoga narodnog preporoda. God. 1832. u Karlovcu tiska djelo Disertatia iliti razgovor. To je prva izrazito programska politička brošura pisana štokavskim narječjem, u kojoj D. još nije upotrijebio Gajeve pravopisne prijedloge. Time je hrvatski narodni preporod dobio politički, gospodarski i kulturni program. D. u tom spisu traži »savjetni dikasterium kraljevski«, dakle samostalnu vladu, obnovljenu bansku vlast te narodni jezik kao službeni na području koje bi, osim užih hrvatskih zemalja i raz-vojačene Krajine, s vremenom zahvatilo i Bosnu te slovenske zemlje koje graniče s Hrvatskom. Njegov naziv za takav sklop zemalja jest »Ilirija velika« ili »kraljevstvo iliričko«, a za ostvarenje tih težnja pretpostavlja pomoć habsburškog dvora. J. Šidak drži da J. Horvat griješi kada taj program naziva »austro-slavizmom« te sumnja da bi takva politička koncepcija dovela »do trijalističkog uređenja Monarhije«. Draškovićevo stajalište o nekidanju državnopravnih veza s Ugarskom pretpostavlja čak i njezinu novčanu pomoć. To je navelo K. Georgijevića da Draškovićevu političku koncepciju pogrešno ocijeni kao »sasvim feudalsku«, štoviše kao »istorisku i državnopravnu, feudalsku«. D. polazi sa stajališta velikoga zemljišnog posjednika te je potpuno svjestan gospodarske zaostalosti Hrvatske, čak i prema drugim dijelovima Habsburške Monarhije, pa glavnu pozornost posvećuje trgovini, napose izvoznoj, i to preko Rijeke. Također se zauzimlje za razvoj obrta i industrije i u sklopu njezinih potreba za reformu školstva, njegovu demokratizaciju i usmjerenje na stručnu izobrazbu. U svim prijedlozima i u nacrtu najraz-ličitijih reforma ističe »peljdu Mađarah« (primjer), pa se čini da slijedi liberalnoga grofa I. Széchényija, s kojim dijeli naklonost prema engleskom postupnom političkom razvoju. Istodobno žestoko osuđuje francuski revolucionarni put, tj. nagle promjene. Kao pripadnik visokog plemstva D. se u društvenom pogledu zauzimlje za usporavanje razaranja feudalnih odnosa moralnim savjetima te uvođenjem u plemićki stalež »svakog po pameti izvišenoga i u činih jasnoga čojka«. God. 1832–36. D. je temeljem odjeka Disertacije bio izabran za zastupnika u velikašku kuću zajedničkoga ugarsko-hrvatskog sabora u Požunu te mu se pružila prilika da svoje ideje, barem djelomično, i praktično zastupa. U zajedničkom saboru beskompromisno se odupro »hegemonističkim težnjama madžarskog plemstva«. God. 1833. ipak je glasovao protiv fakultativnog otkupa kmetova. D. i kao književni stvaralac sudjeluje u preporodnom pokretu. God. 1835. u Danici je objelodanio tri pjesme Poskočnica, Pdsma domorodska i Napitnica ilirskoj mladeži, koje se po svojim obilježjima ne izdvajaju iz hrvatske kajkavske dopreporodne poezije, a slave domovinu, slobodu i vino te osuđuju narodne izdajice. Njegova misaono najvažnija i najdulja pjesma jest Mladeži ilirskoj (Danica, 1836). U njoj naznačuje zadatke mladog naraštaja. Osudio je zavist i neslogu, naglasio važnost narodnog jezika, obrazovanja i sl., u čemu se ne razlikuje od ostalih preporodnih pjesnika. Osim toga, u njoj je upozorio na ulogu trgovine, šuma, mora, pa čak i potrebu strateških granica. D. je zaslužan za širenje preporodnih ideja i štokavštine u višim društvenim slojevima, napose plemstvu, koje je okupljao u svojem domu, učinivši ga jednim od vrela širenja preporodnog pokreta. God. 1838. objelodanjuje u Zagrebu spis Ein Wort an Illyriens hochherzige Töchter, nastao radi suzbijanja jakog prodora njemačkoga jezika i kulture među žene, kojim je za hrvatski narodni pokret pridobio mnoge plemkinje. Iste godine osnovana je uglavnom njegovim trudom i zauzimanjem Čitaonica ilirska, koja ubrzo postaje žarištem preporoda i rasadnikom mnogih kulturnih institucija: Narodnog muzeja, Matice ilirske, hrvatskoga glumišta i dr. God. 1839. Draškovićevim nastojanjem raspisuje se natječaj za objelodanjivanje knjiga gospodarskog sadržaja. Napose se zauzeo za osnivanje Narodnoga kazališta 1840, a 1842. drži programski govor pri osnivanju Matice. Kad je 1843. zabranjena uporaba ilirskog imena, preporod je doživio udarac, pa je D. morao najveću pozornost i svu energiju posvetiti političkom djelovanju i borbi s mađaronima. U tome se oslanjao na svoje veze u bečkoj vladi i na habs-burškom dvoru, pri čemu uspješno surađuje s barunom F. Kulmerom, koji je na dvoru imao snažne pozicije. D. je kao vođa bio iskusniji i staloženiji od mladog Lj. Gaja, s kojim se ipak sretno nadopunjivao. U kritičnim situacijama bio je svojevrsnim zaštitnikom i promicateljem preporodnog pokreta i Gaja, napose u višem sloju plemstva. God. 1848. povukao se iz vodstva Narodne stranke. Iako je zbog poodmaklih godina otklonio bansku čast, predsjedao je 25. ožujka Narodnoj skupštini, na kojoj je donesen prvi program prekretne 1848/49. u Hrvatskoj. Također je 1848. sudjelovao u radu Sabora. God. 1851. povukao se s položaja predsjednika Matice. Njegova je Disertatia prevedena na njemački već 1834, a Ein Wort 1845. na češki jezik. God. 1817. postaje carskim i kraljevskim komornikom. Odlikovan je Redom Sv. Stjepana, a 1853. postaje tajnim savjetnikom. Svoj posljednji posjed Rečicu prodao je u doba apsolutizma, a kupac se obvezao na plaćanje godišnje rente, no ubrzo je proglasio bankrot te je D. ostao bez prihoda. Za života su mu pjesme spjevali tada istaknuti prigodničari A. Nagy i Lj. Jelačić, a posmrtno P. Štoos, D. Demeter i I. Mažuranić. U rukopisnoj zbirci NSB pod signaturom R 3017 čuva se njegov rukopis Gedrengte(!) historisch-politische Darstellung des Ungari-schen Landtages (1832–1834). Građa o Draškoviću nalazi se u Arhivu Hrvatske.

DJELA: Disertatia iliti Razgovor Darovan Gospodi Poklisárom Zakonskim y buduchjem Zakonotvorzem Kraljevinah nasih Za buduchu Dietu Ungarsku odaslanem. Karlovac 1832; Leipzig 1834; pretisak Karlovac 1991. — Ein Wort an Iliriens hochherzige Töchter über die ältere Geschichte und neueste literarische Regeneration ihres Vaterlandes. Agram 1838, Prag 1845.
LIT.: Ilirska muzikalna zabava. Danica ilirska, 5(1839) 16, str. 63–64. — D. Demeter: Na sedamdesetyj dan’ rođenja grofa Janka Draškovića 20. listopada (okt.) 1840. Serbskij narodnyj list, 5(1840) 43, str. 337. — Miloslav: Grofu Janku Draškoviću. Bačka vila, 1841, 1, str. 159. — S. Vraz: Poslanica gospodinu Janku grofu Draškoviću na njegov 70. dan rođen’a poklonjena. Ibid., 1842, 2, str. 40–41. — (O prijevodu na češki i izdanju djela J. Draškovića: Ein Wort...) Zora dalmatinska, 2(1845) 11, str. 87. — (Nekrolozi): Agramer Zeitung, 31(1856) 26, str. 101; Glasnik dalmatinski, 8(1856) 10, str. 4; 12, str. 4; Neven, 5(1856) 1, str. 28. — V. Babukić (V. B.): Narodne novine, 22(1856) 22, str. 74; 23, str. 78. — Grof Janko Drašković. Hrvatska lipa, 1(1875) 24, str. 189. — (V. Klaić): Grof Janko Drašković. Vienac, 17(1885) 30, str. 473, 475–479. — I. Kukuljević Sakcinski: Glasoviti Hrvati prošlih vjekova. Zagreb 1886, 193–202. — T. Smičiklas: Matica Hrvatska od godine 1842. do godine 1892. Zagreb 1892, 83–95. — Tjednik bjelovarsko-križevački, 3(1892–93) 33, str. 1; 34, str. 1–2. — J. Biankini: Hrvatski klub u Zadru prigodom prenosa smrtnih ostataka proslavljenog utemeljitelja »Matice Hrvatske« upravio je sliedeće pismo: Slavnomu predsjedništvu »Matice Hrvatske« u Zagrebu. Narodni list, 32(1893) 46, str. 1. — Milka: Grof Janko Drašković i Hrvatice. Narodne novine, 59(1893) 125, 1. — (J. Draškoviću, prigodom prenosa njegovih posmrtnih ostataka iz Radgone u Zagreb). Agramer Tagblatt, 8(1893) 131, str. 1; 134, str. 1; 135, str. 1. — Agramer Zeitung, 58(1893) 134, str. 1; 135, str. 1. — Bršljan, 8(1893) 7, str. 214–218. — Hrvatska, 1893, 133, str. 2. — Književna smotra, 11(1893) 7, str. 53. — Narodne novine, 59(1893) 135, str. 1. — Obzor, 34(1893) 134, str. 1; 136, str. 1. — Prijatelj naroda, 6(1893) 12, str. 1. — Prosvjeta (Zagreb), 1(1893) 20, str. 394–396; 21, str. 409–415; 30, str. 549–557. — Pučki list, 3(1893) 20, str. 157–158. — Slovanski svet, 6(1893) 13, str. 243–244. — Svjetlo, 8(1893) 27/28, str. 1–2. — Vienac, 25(1893) 24, str. 379–383. — P. A. Kulakovskij: Illirizm’. Warszawa 1894, 101–107, 119–121, 170–172, 248–251. — Tko je prvi radio za uzpostavu slobode i jedinstva Hrvatske. Hrvatski narod, 7(1898) 44, str. 1. — Đ. Šurmin: Hrvatski preporod, 1–2. Zagreb 1903–1904. — cš.: Grof Janko Drašković. Hrvatski dnevnik, 1(1906) 23, str. 1. — Jedna pedesetgodišnjica. Hrvatska kruna, 14(1906) 11, str. 1. — A. Hadžić: Grof Janko Drašković i Tekelija. Hrvatski pokret, 9(1913) 129, str. 9–10. — T. Matić: Iz mlađih dana grofa Janka Draškovića. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-    -dalmatinskoga zemaljskog arkiva, 16(1914) str. 236–264. — Iz života Janka Draškovića. Ilirizam pod policajnom paskom. Obzor, 58(56!)(1915) 106, str. 1–2. — E. Laszowski: Grof Janko Drašković i hrvatski seljak. Prijatelj naroda, 35(1922) 5, str. 2–3. — Isti: Hrvatsko gostoljublje grofa Janka Draškovića. Hrvatski list, 3(1922) 29, str. 2. — B. Vodnik: Janko Drašković. Povodom sedamdesetgodišnjice njegove smrti. Mladost, 4(1925–26) 7, str. 145–148; 8, str. 187–189. — A. Kassowitz Cvijić (A. K. Cvijić): Grof Janko Drašković, probuditelj Hrvatica. Jutarnji list, 15(1926) 5010, str. 15. — I. Martinović: Nekoliko riječi za pomen slavnom Ilircu Janku grofu Draškoviću. Obzor, 57(1926) 157, str. 3. — R. Horvat: 75-godišnjica smrti dvaju Draškovića. Hrvatska revija, 4(1931) 7, str. 414–418. — Iz života Matice Hrvatske. Pripravni radovi oko njezina osnutka. Omladina, 15(1931–32) 1, str. 3–4. — A. Barac: Prilog k ideologiji ilirskog pokreta. Novosti, 26(1932) 307, str. 24. — R. Maixner: Le comte Janko Draskovich et la France. Annales de l’ Institut Français de Zagreb, 1(1937) 4, 173–193. — J. D(ujmušić): Dubrovnik i Zagreb. Grof Janko Drašković kao posrednik među Dubrovnikom i Zagrebom. Hrvatska straža, 10(1938) 46, str. 4–5. — F. Fancev: Janko grof Drašković prije god. 1832. (Prema literaturi i prema dokumentima). Ljetopis JAZU, 1938, 50, str. 177–203. — Isti: Janko grof Drašković u svijetlu dokumenata i činjenica. Savremenik, 27(1938) 3, str. 201–216. — M. Hrastinski: Aristokrata–ilirski borac. O 170-godišnjici rođenja političkog prvaka ilirizma, grofa Janka Draškovića. Hrvatski dnevnik, 5(1940) 1608, str. 16. — V. Horvat: Suvremenost Draškovića. »Disertacija« grofa Janka Draškovića s družtvenog gledišta. Spremnost, 2(1943) 60, str. 8. — R. Bićanić: Počeci kapitalizma u hrvatskoj ekonomici i politici. Zagreb 1952, 141–146. — A. Barac: Hrvatska književnost od Preporoda do stvaranja Jugoslavije, 1. Zagreb 1954, 178–184. — J. Horvat i J. Ravlić: Pisma Ljudevitu Gaju. Građa za povijest književnosti hrvatske, 1956, 26, str. 143–144. — V. Bogdanov: Historija političkih stranaka u Hrvatskoj od prvih stranačkih grupiranja do 1918. Zagreb 1958. — K. Georgijević: Grof Janko Drašković (1770–1856). Pitanja književnosti i jezika, 4–5(1958) 1, str. 27–54. — F. Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Zagreb 19623. — J. Ravlić: Matica Hrvatska 1842–1962. Zagreb 1963. — M. Despot: Gospodarske i trgovačke prilike u Hrvatskoj u vrijeme Ilirizma. U povodu 200 godišnjice rođenja Janka Draškovića (1770–1856). Zagreb 1970. — Ista: Nekoliko podataka o privrednim akcijama grofa Ivana VIII Draškovića i njegova sina Janka. Kaj, 5(1972) 11, str. 47–52. — I. Karaman: Privreda i društvo Hrvatske u 19. stoljeću. Zagreb 1972. — M. Kruhek: Crtice žive tradicije o posljednjem Draškoviću u Rečici i o pokupskom kraju. Kaj, 5(1972) 11, str. 77–79. — M. Modrušan i M. Pandžić: Iz obiteljskog arhiva Janka Draškovića (1770–1856). Ibid., str. 96–100. — J. Šidak: Studije iz hrvatske povijesti XIX stoljeća. Zagreb 1973. — Zaključci Hrvatskog sabora, 10–11. Zagreb 1975 –1976. — J. Šidak: Studije iz hrvatske povijesti za revoluciju 1848–49. Zagreb 1979. — J. Horvat: Kultura Hrvata kroz 1000 godina, 2. Zagreb 19802. — J. Šidak: Kroz pet stoljeća hrvatske povijesti. Zagreb 1981. — Kulturno-politički pokreti naroda Habsburške monarhije u XIX veku. Novi Sad 1983. — M. Gross: Počeci moderne Hrvatske. Neoapsolutizam u civilnoj Hrvatskoj i Slavoniji 1850–1860. Zagreb 1985. — Riznica Ilirska 1835 –1985. Zagreb—Ljubljana 1985. — P. Korunić: Jugoslavenska ideologija u hrvatskoj i slovenskoj politici. Hrvatsko-slovenski politički odnosi 1848–1870. Zagreb 1986. — M. Vrhovac: Dnevnik – Diarium (1801–1809), 1. Zagreb 1987. — N. Stančić: Gajeva »Još Horvatska ni propala« iz 1832–33. Zagreb 1988. — J. Šidak i dr.: Hrvatski narodni preporod. Ilirski pokret. Zagreb 1988. — D. Mandić: Hrvati i Srbi dva stara različita naroda. Zagreb 1990. — I. Karaman: Grof Janko Drašković u hrvatskom nacionalnom preporodu do 1848 (pogovor u: J. Drašković, Disertatia iliti Razgovor... Karlovac 1991, 69–80).
 
Mladen Švab (1993)