DRAŠKOVIĆ, Juraj II.
traži dalje ...DRAŠKOVIĆ, Juraj II (Drascouitius, Draskovich, Drascovith, Draskovits, Draskowitsch, Draskowych, Quinqueecclesiensis, Zagrabiensis, de Trakoscan; Đuro, Gjuro, Georgius), teolog, državnik i kardinal (Biline kraj Knina, 5. II. 1525 — Beč, 31. I. 1587). Prvo je dijete Bartola i Ane, sestre ugarskog državnika J. Utješenovića (Utišenića); rođen na obiteljskom posjedu, s kojega su se uskoro, zbog turske opasnosti, preselili u blizinu današnjega Karlovca. Otac mu je rano umro. Kao dječak proveo je neko vrijeme s djecom bana P. Keglevića i tu primio prvu izobrazbu. Posebnu brigu o njemu vodio je njegov ujak, tada velikovaradinski biskup, koji ga uzima k sebi, a zatim šalje na studij u Krakov, gdje boravi do 1547. Studij su mu omogućile dobre veze Utješenovića, nekadašnjega pavlinskog priora u Czestochowi. God. 1547. D. je na bečkom Sveučilištu. U matrikulama za njega stoji »Croata, baccalarius cracoviensis«. Nakon dviju godina studija stekao je naslov »magister artium« te neko vrijeme predaje astronomiju. Za boravka u Krakovu i Beču upoznao je glavna duhovna kretanja toga vremena, humanizam i protestantizam, ali je strogo katolički duh tih sveučilišta bio odlučan za njegovu životnu usmjerenost. Iako nije studirao teologiju, dobro je poznavao Bibliju i patristiku, što ga je vjerojatno usmjerilo prema svećeničkom zvanju. God. 1550. D. je u Padovi, gdje studira pravo. Tada započinje i njegov znanstveni rad pobijanjem Calvinova nauka o euharistiji Confutatio eorum quae dicta sunt a J. Calvino... To popularno naslovljeno djelce posvećuje svom ujaku Utješenoviću. Žestina i nepomirljivost s novim naucima osnovna su obilježja te rasprave. God. 1551. izabran je za studenta prorektora (consiliarius nationis Hungaricae) između studenata iz naših krajeva. Za studija u Padovi imenovan je prepoštom u Orodinu (Orod, stari Arad, Glogovbt u Rumunjskoj). Prihodi od tog naslova bili su mu materijalni izvor za studij, kad je pogibijom kardinala Utješenovića (17. XII. 1551) izgubio glavnu potporu za uzdržavanje. Nakon studija u Padovi imenovan je 1553. prepoštom u Jasovu (danas Slovačka) i tajnikom kralja Ferdinanda I. Imenovanje je zacijelo bilo carevo iskupljenje za smaknuće Utješenovića. D. uglavnom boravi u Beču u službi Ferdinanda I. Na pojedinim kraljevskim dokumentima toga vremena nalazi se i njegov potpis. God. 1555. bio je u pratnji Ferdinanda na državnom saboru u Augsburgu. Sudjelovanje na tom saboru odlučujuće je utjecalo na njegovo zauzimanje oko pomirenja protestanata i katolika na crkvenom saboru u Tridentu (danas Trento). Iste je godine primio prepozituru u Požunu. Na sinodi u Trnavi 1557. bio je prisiljen odreći se jedne od prepozitura. Zadržao je onu u Požunu, gdje i danas stoji natpis u spomen na njega. Kada je zaređen za svećenika, nije poznato. Biskupom u Pečuhu (Pécs) imenovao ga je car Ferdinand 22. IV. 1557, a potvrdio papa Pio IV. na konzistoriju 17. VII. 1560. Velik dio Pečujske biskupije bio je već pod Turcima; ostao je mali broj svećenika, tako da D. vjerojatno nije ni išao u Pečuh nego se 1558. obratio pastirskim pismom vjernicima svoje biskupije. U pismu nazvanom Epistola parenetica D. osobito opominje vjernike na opasnost od hereza. God. 1559. održao je u Augsburgu prigodom pogrebnih svečanosti u povodu smrti Karla V (1558) i carice Marije govor Oratio Funebris de defuncta Regina Maria, podsjećajući na teške prilike u Panoniji. Kada je Pio IV. 1560. sazvao treće zasjedanje Tridentskog sabora, D. je bio jedan od onih koji su najviše pridonijeli da se Ferdinand I. odazove i pošalje izaslanstvo na taj crkveni skup, na kojem se odlučivalo o vjerskoj i političkoj sudbini Europe. U teškim pregovorima s papinskim nuncijem i potonjim kardinalom Stanislausom Hosiusom, D. je zahtijevao reformski sabor i polagao velike nade u vjersko jedinstvo Crkve i Europe te jedinstvo u suprotstavljanju turskoj najezdi. Obuzet jedinstvom Crkve, preveo je na mađarski djelo Vinzenca iz Lerina De christianae religionis veritate contra novatores tractatus (Beč 1561) s latinskim predgovorom, u kojem kaže da suvremenicima želi dati primjer kako se u staroj Crkvi borilo protiv hereza. Od 18. I. 1562. do 14. XII. 1563. boravio je kao »orator pro regno Hungariae« na trećem zasjedanju Tridentskog sabora. Njegov prinos radu Sabora svrstava ga među najzaslužnije sudionike. Zauzimao se za cjelovitu reformu Crkve, pomirljivost i ekumenizam, slobodu izražavanja te blagost prema onima koji drukčije misle. U svojim čuvenim govorima na Saboru, posebno u svezi s pričesti pod objema prilikama te bezbrojnim interventima, pokazivao je nepopustljivost kada je u pitanju katolički nauk. Znao je i od cara obraniti svoju biskupsku samostalnost. Saborski dokumenti i bogato dopisivanje svjedoče o diplomatskoj vještini i nepopustljivosti, ali i katoličkom pravovjerju biskupa Draškovića. Zajedno s biskupima iz Ugarske i Hrvatske osobito mu je bilo stalo do poboljšanja prilika u nas. U studenom 1563, još u Tridentu, preuzima stolicu Zagrebačke biskupije, prepuštajući svom studentskom kolegi i humanistu A. Dudiću Pečujsku biskupiju. Jedini je od sudionika dva puta potpisao saborske dekrete, u svoje osobno ime i u ime odsutnog Dudića, dodajući uz potpis nacionalnost — Croatus. Draškovićeve zasluge za održanje katolicizma u tadašnjim habsburškim zemljama očitovale su se osobito snažno nakon završetka Sabora potporom isusovcima u početnom radu, dovođenjem franjevaca u Innsbruck, promicanjem domaće riječi i održavanjem sinodâ. Na zagrebačkoj biskupskoj stolici djelovao je od 1563. do 1578. Zaključke Tridentskog sabora svim je silama nastojao provesti u praksu. Sazvao je tri biskupijske sinode (1566, 1570, 1574), na kojima je uvedeno više novina u Zagrebačkoj biskupiji. Otvorio je sjemenište, a osobito je nastojao suzbiti protestantske utjecaje. O njegovu ugledu u cijeloj Crkvi svjedoči vrlo pohvalno pismo pape Pija V. iz 1569. — Osim biskupske službe, obavljao je službu bana zajedno s F. Frankapanom Slunjskim (1567–72), a nakon njegove smrti sâm (1572–74), zatim zajedno s G. Alapićem. God. 1578, nakon više molba kralju, oslobođen je te odgovorne službe, za koje je imao teških trenutaka prouzrokovanih turskim navalama, glađu i posebice seljačkom bunom 1573. — Svi se povjesničari slažu da je D. za svoga banovanja u tim za Hrvatsku teškim vremenima uložio sve snage za obranu zemlje od Turaka. Na saborima koje saziva 1573. i 1574. najviše se brine za utvrđivanje Krajine. Nastojao je izmiriti zavađeno plemstvo, borio se protiv namjere bečkog Dvora da u Hrvatskoj uvede njemačku upravu, a zemljom je upravljao umjereno i pošteno. Bio je mudar političar, koji je »u pravo vrijeme i na pravom mjestu« znao odbiti nasrtljive velikaše iz susjednih slovenskih zemalja u njihovu uplitanju u unutrašnja pitanja Hrvatske (Kukuljević, Nada Klaić i dr.). Historiografija, pak, različito ocjenjuje Draškovićev odnos prema seljačkoj buni. J. Ratkaj prvi je od povjesničara u svojoj Memoriji (1652) iznio tvrdnju da su ustaničke vođe pogubljene u Zagrebu, što prihvaća i Šišić. Je li se protiv M. Gupca, I. Pasanca i drugih zarobljenih ustanika vodila parnica ili nije, ne zna se, jer nema spisa, postoje samo izvori koji tvrde da su seljačke vođe »strašnim načinom pogubljeni«. U pismu od 19. XI. 1574. kralj zahtijeva od bana da mu javi jesu li I. Gregorić i Gušetić kažnjeni i što se dogodilo s njihovim saveznicima koji su zasužnjeni u Zagrebu. Po tome se zaključuje da je D. oklijevao izvršiti osudu te da je nastojao spasiti zarobljene ustanike (V. Klaić). Drugi povjesničari dokazuju da nigdje u izvorima nema ni jednoga jedinog podatka iz kojega bi se moglo pouzdano utvrditi da je Banski sud osudio na smrt bilo kojega pobunjeničkog vođu ili Gupca. U trima izvorima u kojima se spominje Gupčeva krunidba govori se o njoj kao o mogućem, ali ne i izvršenu činu. Draškovićeva pisma caru, nadvojvodi Karlu i Kranjskim staležima svjedoče da nije dao ubiti Gupca te da je, ne poduzimajući ništa, štitio zarobljenike. Ban nije ispitivao Gregorića niti je nad njim izvršena ikakva kazna, a cara Maksimilijana molio je za pobunjenike »neka se udostoji učiniti im tu milost i pokloniti im život« (N. Klaić). Baš tada nazvan je, zbog svoje brige za obranu domovine i osiromašeno pučanstvo, »pater patriae et pauperum«. Njemu je u čast zagrebački kanonik Đ. Wuerffel 1572. spjevao Carmen sapphicum. D. je potaknuo A. Vramca na pisanje i objavljivanje Kronike te sam snosio troškove tiskanja. — God. 1574. imenovan je nadbiskupom kaločkim, a zadržao je i upravu nad Zagrebačkom biskupijom. Odlaskom s banske stolice ostavlja Zagrebačku biskupiju i 1578. prelazi u Győr, gdje je imenovan biskupom i kraljevskim kancelarom. Tamo je 1579. sazvao biskupijsku sinodu. Rudolf II. imenovao ga je 1584. kraljevskim namjesnikom za Ugarsku. U nizu zaslužnih priznanja stiglo je i imenovanje za kardinala s naslovom »S. Stephani de Monte Coelio« na prvom konzistoriju pape Siksta V. 1585. Još za Tridentskog sabora bila mu je ponuđena kardinalska titula za usluge u pregovorima Beča i Rima, što je odbio. Putujući u Rim da bi zahvalio na imenovanju, iznenada umire. Pokopan je u katedralnoj crkvi u Győru. Njegov nasljednik na győrskoj stolici Juraj IV. Drašković obnovio mu je 1637. nadgrobnu ploču. — Draškovićev život i djelo nisu do sada cjelovito istraženi ni vrednovani. Jedan je od najvećih zagrebačkih biskupa (J. Buturac, V. Klaić), a njegova korespondencija s najvećim humanistima i političarima XVI. st. (A. Vrančić, Otto Truchses, kardinal Charles de Guise, kraljevi Ferdinand I, Rudolf II, Maksimilijan II), nedovoljno istražena, čuva se u arhivima diljem Europe.
članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.
DRAŠKOVIĆ, Juraj II.. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/5368>.