DRENOVAČKI

DRENOVAČKI (Drinovački), plemićka obitelj vjerojatno podrijetlom iz srednjovjekovne župe Cetine, na što upozorava pridjevak »od Cetine«. Poslije su do prve pol. XVI. st. nastanjeni na području grada Bila Stina (između Cazina i Ostrošca na Uni), po kojem su nosili pridjevak »od Bile Stine« (de Albapetriensis, Feyerkew, Feyerkewy, Feyerkö, Feyerkyw). Obiteljsko im je ime u dokumentima zabilježeno u oblicima Drenochy, Drenoci, Drenoczi, Drenoczij, Drenoczy, Drenotzy, Drenouczi, Drenouitzj, Drenowchy, Drenowczy, Drinouatzkay i Drinouatzki. Tijekom XVI. st. spominje se više osoba, koje su u dokumentima zabilježene samo s imenom i pridjevkom »od Bile Stine«, tako da se ne može utvrditi potječu li iz ove ili iz neke druge obitelji s istim pridjevkom (npr. Magdalenić od Bile Stine; i u Slavoniji je u srednjem vijeku postojao grad Bijela Stijena). Tako se od 1541. spominje zagrebački kanonik Stjepan (Feyerkyw, Feyerkew, umro 1550). U istom razdoblju (1544/45) zabilježen je u dokumentima vratar (portarius) i potkaštelan sisačke utvrde Stjepan (de Feyerkew), a potkraj XVI. st. bio je 1571–73. Stjepan (de Fejerkövy, Feyerkuvy) kninski biskup. Prvi poznati član obitelji Nikola pripadao je protestantskom krugu koji se okupljao u Metlici. On se 1549. preselio s područja Bile Stine u okolicu Radonje (područje uz istoimenu rječicu kraj današnjeg Vojnića; obiteljski posjed u prekokupskim krajevima spominje se do 1567), a 1563. nastanjen je u Metlici. Tamo je 19. I. iste godine pismeno posvjedočio da su hrvatski prijevodi Svetog pisma tiskanog u Urachu i jedne poslanice Sv. Pavla, koju je preveo S. Konzul Istranin, valjani za uporabu u kršćanskoj crkvi i razumljivi svim Hrvatima. Sebe je nazvao Bošnjaninom, a svoje je hrvatski pisano svjedočenje potvrdio pečatom svoga »stricha« Ivana (u njemačkom prijevodu toga dokumenta iz iste godine »strich« je prevedeno s »Vätter« – bratić, stričević; original u Hauptstaatsarchiv Stuttgart, sign. Bestand A 191–F6, br. 28; objavili Đ. Šurmin i A. Jembrih – faksimil i transkripciju, a njemački prijevod iz 1563. I. Kostrenčić). Ivan je bio upravitelj kapetanije bana P. Erdődyja u Metlici. U jednom pismu I. Ungnadu (19. I. 1563) protestantski propovjednik G. Vlahović, koji je djelovao na tome području, piše da će Ivan, čim stignu knjige iz Uracha u Metliku, razglasiti da se mogu kupiti u tome mjestu. Dan poslije (20. I. 1563) piše i Ivan pismo Ungnadu (na latinskom jeziku), u kojem također potvrđuje ispravnost hrvatskih prijevoda (uz ostalo, i Konzulova prijevoda poslanice Sv. Pavla »et aliorum apostolorum acta«), koji se mogu preporučiti za uporabu u Hrvatskoj i Slavoniji. U istom pismu navodi da Ungnadu šalje svoga brata, prevoditelja i korektora hrvatskih protestantskih knjiga → JURJA (oba pisma Ungnadu objavio Kostrenčić). Literat Stjepan spominje se 1555–68. kao pravni stručnjak u parnicama vođenim zbog zemljišnih sporova i pri reambulaciji posjedâ (Hrašće, 1562). God. 1560. izabrali su ga turopoljski plemići za jednog od svojih opunomoćenika. Od 1565. on je ubirač poreza u Varaždinskoj županiji, gdje se od oko 1566. spominje kao vlasnik manjih posjeda na području Gubaševa, Martineca Orehovičkog i Zaboka. God. 1570. on je i prisežnik iste županije, a 1573. bio je skupa s Petrom među plemićima iz okolice Zaboka koji su se u svibnju ili lipnju iste godine potužili kralju Maksimilijanu II. zbog pljačkaških pohoda Matije Keglevića na njihove posjede. Od 1576. Ivan je vlasnik Stjepanovih imanja. God. 1580. s Petrom Radovićem naseljuje kmetove na zajedničkom posjedu Leštakovec kraj Jalžabeta. Obojica su do 1583. suvlasnici i u Gubaševu te na posjedu Križanče kraj Začretja. Iz te obitelji potekao je vjerojatno i diplomat → STJEPAN DRENOCZY, koji djeluje u drugoj pol. XVI. st. Baltazar je bio ubirač poreza u Zagrebačkoj i Križevačkoj županiji (1588–97) te na posjedima Zagrebačke biskupije (1598/99). O njemu se raspravljalo na zasjedanju Hrvatskog sabora 1598; prijetila mu je zapljena dobara zbog odbijanja da kao ubirač poreza predoči Saboru svoje račune. Posjedovao je od oko 1596. imanja Slamnovec i Sepnicu (dijelovi biskupske gospoštije Vugrovec) i dio posjeda Črnkovec kraj Turopolja te bio zakupnik posjeda Šimunčevec kraj Sesveta s kurijom Završje. Posljednji put spominje se 1602. Njegov pečat iz 1588. s obiteljskim grbom čuva se u Arhivu Hrvatske. Posjednici u Črnkovcu (1598–1602) bili su također Juraj i literat Juraj, a na zagrebačkom području Stjepan (1594). God. 1610. Tomo je spomenut kao stanovnik zagrebačkog naselja na brdu Gradec. Lovro je bio ubirač poreza u Varaždinskoj županiji (1620/21) i njezin zastupnik u Hrvatskom saboru (1622). Kao plemićki sudac Zagrebačke županije (1631–41) sudjelovao je u sudskim procesima protiv sudionika u drugoj buni {tibrenaca 1633 –37. God. 1637. zabilježen je kao vlasnik kurije u Črnkovcu. Bio je i jedan od pravnih stručnjaka u procesu protiv sudionika bune predijalaca u Ivaniću 1641. Iz te godine sačuvan je njegov pečat (Arhiv Josipović u Arhivu Hrvatske). Oporuku je sastavio 1642, a umro je vjerojatno prije 1644, kada se spominju samo obiteljski posjedi. Nakon 1644. članovi obitelji više ne sudjeluju u javnom životu. Neki pisci spominju njihov posjed Horvatsku (između Tuhlja i Desinića) u XVII. st. te da su u idućim stoljećima živjeli u okolici Svetog Ivana Zeline (R. Lopašić). Prema podacima iz Arhiva Križevačke županije, 1841. živjela je plemićka obitelj Drenovački u Kapeli kraj Križevaca, a danas je jedna obitelj istoga prezimena nastanjena u Omamnu kraj Svetog Ivana Zeline. Nema pouzdanih podataka o genealoškim vezama tih obitelji s onom iz XVI/XVII. st.