DUJMIĆ GLIRIČIĆ, Albert

DUJMIĆ GLIRIČIĆ, Albert (Duimi, Duimius, De Gliricis Albertus), teolog, modruški i krčki biskup (Kotor, oko 1515 — ?, između 4. VI. i 16. X. 1563). Krsno mu je ime Ivan. U rodnom gradu stupio u Dominikanski red. Filozofiju i teologiju, kako se čini, pohađao je u generalnom učilištu svog Reda u Zadru, gdje je ujedno postigao naslov bakalaureusa teologije. God. 1541. studij teologije nastavio u Bologni. Četiri godine potom spominje se kao doktor teologije i dekan (regens) generalnog studija u Sieni, a sljedeće godine, na poziv kardinala Umberta Cambarare, odlazi u Rim za njegova savjetnika i preuzima katedru Sv. pisma na Sveučilištu La Sapienza, s godišnjom plaćom od 227 fiorina. Papa Pavao III. imenovao ga je u proljeće 1546. članom posebne petočlane teološke komisije koja je trebala, prije konačnog odobrenja, razmotriti i staviti primjedbe na dekret Tridentskog sabora o opravdanju. U pismu, kojim je 15. VII. 1546. poslao Saboru spomenute primjedbe, papin nećak kardinal Ascanio Sforza za Dujmića Gliričića kaže da je »vrlo naobražen iako vrlo mlad« teolog. Sljedeće je godine priredio za tisak Tractatus de veritate Conceptionis Virginis španjolskog dominikanca Juana de Torquemada iz 1437, sastavljen za potrebe Baselskog sabora i popratio ga opširnim predgovorom pod naslovom Epistola praeliminaris (Rim 1547). Papa ga je 26. VII. 1549. imenovao modruškim biskupom. Budući da je Lika tada bila poharana od Turaka, papa Julije III. premjestio ga je 19. III. 1550. na biskupsku stolicu u Krk, s tim da i dalje upravlja Modruškom biskupijom. Ujedno ga je preporučio kralju Ferdinandu da mu bude pri ruci. God. 1551. sudjelovao je u radu Tridentskog sabora, ali ga je papa uskoro pozvao u Rim imenovavši ga savjetnikom u teološkim pitanjima. Obavljajući tu službu, D. je 1554. izabran za predsjednika Svetojeronimske bratovštine, koja je pri istoimenoj crkvi okupljala hrvatske iseljenike i izbjeglice pred Turcima. God. 1555. posredovao je da kotorski dominikanac Tiburcije Buća postane prvim stalnim ispovjednikom za Hrvate u bazilici Sv. Petra. Papa Pavao IV. imenovao ga je u konzistoriju 20. I. 1555. članom komisije koja je imala izraditi plan reforme Katoličke crkve, osobito Rimske kurije. Obavivši taj posao, D. se u listopadu 1555. vratio u Krk i posvetio obnovi biskupije u duhu preporuka Tridentskog sabora, pogotovu stoga što su se u njoj iz Mletaka i Austrije počele širiti neke protestantske zasade. Da bi to spriječio, obavio je potkraj 1555. prvi te 1561. i drugi službeni pohod cijele biskupije. Uložio je mnogo truda u očuvanje glagoljice i bogoslužja na narodnom jeziku. Uzalud je pokušao osnovati sjemenište za odgoj domaćega klera, a omišaljski je župnik N. Brozić, čini se i na njegov poticaj, 1561. u Mlecima izdao glagoljski brevijar. U duhu katoličke obnove održao je 1558. biskupsku sinodu na kojoj je sa svećenicima razmatrao mjere protiv domaćeg i mletačkog plemstva, koje se pod protestantskim utjecajem miješalo u crkvene poslove i odbijalo plaćati propisanu desetinu. Za sukoba s plemstvom izbjegao je atentat u svom dvoru. Glavna njegova djelatnost vezana je uz Tridentski sabor. On je jedini hrvatski teolog koji je sudjelovao u saborskom radu u svima trima razdobljima, i to najprije kao teološki stručnjak (»niži teolog«), a zatim kao modruški te krčki biskup s punim pravom glasa. U prvom razdoblju (1545–47) sudjelovao je i 27. VI. 1547. na njegovu X. zasjedanju u Bologni raspravom o čistilištu i oprostima. U drugom razdoblju (1551/52) također je sudjelovao, ali, izgleda, nije uzimao riječ. Najplodniji je bio njegov rad u trećem razdoblju (1562/63). Cijeneći ga po radu u Krku, papa Pio IV. u veljači 1562. dva mu je puta osobno uputio poziv da sudjeluje u radu Sabora naglasivši da to čini zbog njegove »izvanredne učenosti i pobožnosti«. Na Saboru je te godine 14 puta uzimao riječ o pričesti pod objema prilikama, o sakramentu reda, o žrtvenom karakteru mise, zagovarajući kao hrvatski biskup uporabu narodnog jezika u bogoslužju i odobravanje pričesti laicima pod objema prilikama uz određene uvjete, i o nužnosti održavanja biskupske rezidencije. Kao čovjek velike teološke izobrazbe, bistra uma, govorničke nadarenosti, nesvakidašnje odlučnosti i živahne naravi na Saboru je bio ne samo rado slušan i veoma cijenjen dobivši naslov »doctissimus thomista« nego i osporavan od predsjednika Sabora zbog njegove kritike Rimske kurije, kojoj je predbacivao nedovoljnu odlučnost u provođenju crkvene reforme, nejasnoću u pitanjima božanskog podrijetla biskupske vlasti i obveze biskupske rezidencije. Zbog toga ga je Pio IV. imenovao visokim službenikom Sv. Oficija za pitanja vjere u Rimu u studenom 1562. i time uklonio sa Sabora. No D. se i u Rimu nastavio zauzimati za provođenje reforme. Tako je, između ostaloga, 8. V. 1563. pred papom, kardinalima, ambasadorima cara Ferdinanda I, portugalskoga kralja i drugih europskih zemalja održao zapaženu programatsku propovijed o potrebi brze i djelotvorne reforme Crkve. Umro je na putu iz Rima u Krk. Njegove govore na Tridentskom saboru djelomično je, u duljim ili kraćim izvodima, objavio S. Merkle (Concilium Tridentinum, Diariorum, actorum, epistularum, tractatuum nova collectio, 1–10, Freiburg im Breisgau 1901–1924).