DRŽIĆ, Marin

DRŽIĆ, Marin (Darsa, Dersa), pjesnik i komediograf (Dubrovnik, 1508 — Venecija, 2. V. 1567). Imao je nadimak Vidra. Sinovac je pjesnika i dramatičara Džore; majka mu je iz pučanske porodice Kotruljevića, kojoj je pripadao poznati gospodarski pisac i diplomat Benko. Malo je podataka o pjesnikovu životu. Osnovnu i humanističku školu zacijelo je završio u rodnom gradu, gdje mu je učiteljem mogao biti poznati latinist i veliki poklonik Plauta I. Crijević. Prva vijest o Držiću potječe iz 1526, kada je kao klerik imenovan jednim od dvojice rektora crkve Svih Svetih u Dubrovniku (Domino), a tu povlasticu Držići su uživali od starine. God. 1538. bio je postavljen za orguljaša dubrovačke katedrale. Dobivši od vlade jednokratnu pomoć od 30 zlatnih dukata, D. odlazi potkraj 1538. na studij u Sienu. Studenti ga 1541. biraju za rektora Studentskog doma (Domus Sapientiae), što je bilo vezano s dužnošću prorektora sveučilišta, a kako se rektor tih godina nije birao, D. je godinu dana kao prorektor obavljao i rektorski posao. Za njegove uprave izbili su studentski nemiri, koji su, zahvaljujući i njemu, završeni donošenjem novog statuta sveučilišta. Za španjolske okupacije Siene bili su zabranjeni javni skupovi, a D. je, kršeći zabranu, glumio u dosad neutvrđenoj komediji pred nekoliko desetaka građana u kući nekoga uglednog građanina; bio je kažnjen samo opomenom jer je kao pripadnik sveučilišta i njegov dužnosnik podlijegao nadbiskupovoj jurisdikciji. Jedna vijest iz 1543. svjedoči da je u Anconi u nekog Firentinca posudio sto dukata. Iz nekih se dokumenata naslućuje da je već iste godine mogao biti u Dubrovniku, ali se njegova nazočnost u rodnom gradu potvrđuje tek 1545, kad ga pozivaju u pratnju grofu Christophu Rogendorfu, koji se zbog nesuglasica s bečkim Dvorom spremao stupiti u sultanovu službu. Posredovanjem Marina Zamanje, jednoga od službenih grofovih pratilaca, Rogendorf prima Držića u stalnu službu kao sobara. Obaviješten da je njegov spor na dvoru izglađen, grof se vraća u Beč; sa sobom vodi i Držića. Nekoliko mjeseci poslije D. se preko Klagenfurta i Venecije vraća u Dubrovnik. Potkraj kolovoza 1546. Rogendorf se ponovo pojavio u Dubrovniku na putu u Carigrad te je D. opet u njegovoj službi, ovaj put kao tumač. Nakon pola godine vraća se u Dubrovnik i prvih dana siječnja 1547. na saslušanju daje vladi opširan izvještaj o svom boravku u Carigradu, o grofu i osobito o sinu dubrovačkog emigranta M. Bučinjelića (Bučinčića). D. ostaje u rodnom gradu sve do 1562. Od 1548. do 1558. napisao je sve svoje dramske tekstove i preveo Euripidovu Hekubu. God. 1550. spominje se prvi put kao svećenik, ali je i dalje obavljao i neke laičke službe: između ostaloga 1554–56. bio je pisar u dubrovačkoj solani. U dokumentima se često spominje kao dužnik koji je nerijetko zapadao u neprilike. Čini se da je neko vrijeme boravio i u Zadru, kako izlazi iz pjesničke poslanice S. Bobaljevića Mišetića zadarskom kancelaru »in criminalibus« M. Pelegrinoviću, pjesniku Jejupke. Ne zna se zbog čega je potkraj 1562. prešao u Veneciju i zašto je 1563/64. opet bio u Dubrovniku. God. 1564. opet se vratio u Veneciju, gdje je, uz boravak u Firenci 1566, ostao do kraja života. U Veneciji je bio zaposlen kao nadbiskupski kapelan. God. 1566. D. je iz Firence toskanskom vojvodi Cosimu Mediciju i njegovu sinu Francescu uputio pet urotničkih pisama, u kojima moli vojvodu da mu pomogne srušiti dubrovačku vladajuću oligarhiju. U tim pismima (prvo nije pronađeno) navodi da je dubrovačka vlast surova i nepravedna te predlaže način kako da se ona zamijeni boljom. Koliko se zna, vojvodina odgovora nije bilo. Kao da je sâm ocijenio da je zaigrao opasnu igru, D. se petim pismom (vojvodinu sinu Francescu) oprašta od firentinskog dvora odgađajući pothvat za pogodniju priliku. Umro je u Veneciji te bio pokopan u skupnoj grobnici crkve Sv. Ivana i Pavla (Zanipolo). Tu mu je 1972. JAZU dala postaviti nadgrobnu ploču. — Prije studija u Italiji D. je mogao napisati samo neveliku zbirku petrarkističkih ljubavnih i prigodnih pjesama, koje se po stilu jedva razlikuju od onih Š. Menčetića i Dž. Držića. Uz nekoliko prigodnica, to su pjesme uzdisaja i čežnja, izražene opisom neodoljive gospođine ljepote. Tek po povratku iz Italije javio se i scenskim djelima. Nakon Dž. Držića, M. Vetranovića i N. Nalješkovića, koji su otvorili vrata svjetovnoj drami u Dubrovniku, D. je samo u desetak godina ostvario djela koja i danas žive na sceni. To su pastirsko-seljačke igre Tirena i Grižula, farse Novela od Stanca te Venera i Adon, komedije Pomet, Dundo Maroje, Skup, Mande, Arkulin, Džuho Krpeta i Pjerin te prijevod Euripidove Hekube. Djela mu se, međutim, nisu sačuvala u cjelini: Pomet je posve izgubljen, a da je postojao, zna se samo iz drugog prologa Dunda Maroja, s kojim je on kao »sve jedna komedija«; Dundu Maroju i Skupu izgubio se svršetak, Mandi i Arkulinu početak; Džuho Krpeta i Pjerin ostali su samo u ispisima što ih je u XVIII. st. učinio Đ. Matijašević u leksikografske svrhe; Grižuli nedostaje nekoliko rečenica na kraju. Jedino tekstovi u stihovima što su tiskani zajedno s ljubavnim i prigodnim pjesmama (Mleci 1551, 1607, 1630) sačuvali su se čitavi (Tirena, Venera i Adon, Novela od Stanca). Pripisivao mu se kontrast Dživko Oblizalo i Savo Vragolov (P. Kolendić), ali novija istraživanja tu pretpostavku ozbiljno dovode u pitanje (F. Čale). Držićeve su se drame izvodile na različitim lokalitetima: »prid Dvorom« (premijera Tirene), zatim na svadbenim svečanostima u prostranim »saločama« palača i dvoraca dubrovačkih plemića i imućnijih pučana, a jednom i u Vijećnici Kneževa dvora (Dundo Maroje). Predstavljale su ih, zacijelo pod autorovim vodstvom, amaterske kazališne družine »Pomet-družina«, »Njarnjasi«, »Gardzarija« i družina »Od Bidzara«. D. je, kako se općenito misli, debitirao Tirenom (u veljači 1549), kada je potvoren da plagira Vetranovića. Međutim, prema jednom od prologa Dunda Maroja, čini se da se Pomet izvodio godinu dana prije. Novela od Stanca izvedena je 1550, Venera i Adon, Dundo Maroje i repriza Tirene 1551, zatim Pjerin 1552, Skup i Džuho Krpeta 1554/55, Grižula 1556, a Hekuba 1559, nakon neuspjela pokušaja 1558. Za Mandu i Arkulina nema podataka o godini prikazivanja. D. ne respektira čistih rodova i vrsta: seljački sloj u njegovim pastoralama daje s mitološkim slojem novu kvalitetu. Tirena i Grižula, odvajajući se od čistih modela, tendiraju prema pastoralama, a Novela od Stanca i Venera i Adon prema farsama. U njegovim dramskim tekstovima nije uvijek jasno određeno što je glavno, a što sporedno, koji je lik glavni, a koji nije, što se zrcali i u dvojnosti naslova nekih od njih (Grižula ili Plakir, Mande ili Tripče de Utolče). Zamagljeno je i određenje glavnog lika u Dundu Maroju; po naslovu reklo bi se da bi to bio sâm Dundo Maroje, a ipak glavne konce igre u komediji vuče Pomet. U Veneri i Adonu dvojnost je ostvarena i dvojnošću predstavljališta: rustični dio prikazuje se pred pozornicom, a mitološki na pozornici. U Tireni i Grižuli, naprotiv, oba se sloja neprekidno prepleću i sukobljuju. Sve to navješćuje novu poetiku prema kojoj se Držićev dramski opus svrstava u manirističku struju: narušavaju se neka načela renesansnog sklada i ispod konvencionalnih likova eruditne komedije izranjaju autentični likovi s dubrovačkih ulica i trgova te okolice (F. Čale). Dramska priča Držićevih scenskih djela uvijek polazi od kakve opće ideje. Jednom je to svemoć ljubavi (Tirena, Venera i Adon, Grižula), drugi put čežnja da se odupre starosti i smrti (Novela od Stanca); jednom samoživost i škrtost (Skup) ili škrtost i rasipnost (Dundo Maroje), drugi put ljubavni trokut ili staračka zaljubljenost (Mande, Arkulin). Tu opću ljudsku ideju D. projicira na svoju sredinu, s njezinim međuodnosima, u epohu, u općeljudske razmjere, i s pomoću nje scenski pokreće širok dijapazon životnih pitanja, uvijek dakako pod komičnim kutom gledanja. Općeljudske i aktualne akcente unio je i u svoj prepjev Euripidove Hekube što ga je uradio prema talijanskom prijevodu L. Dolcea, zagledajući i u starogrčki izvornik. Nastala kao sinteza antičko-mediteranske tradicije, i one u dubrovačkoj književnosti, Držićeva scenska djela jednako živo govore i našem vremenu. Držićev scenski pohod modernim hrvatskim glumištem počeo je 1895. Miletićevom izvedbom Novele od Stanca, a 1938. u punom sjaju nastupa Fotezovom preradbom i režijom Dunda Maroja, za kojim je uslijedio Skup, također u Fotezovoj preradbi i režiji, a zatim oba i u izvornom obliku. Takav sjajni uspjeh prizvao je na hrvatsku pozornicu i ostala djela velikoga komediografa, pa i Hekubu. Izvedbama na inozemnim pozornicama Držićeva djela šire njegovu scensku i životnu istinu, o čemu svjedoči i prevođenje njegovih djela od 1958. na mnoge jezike: češki (Dundo Maroje), mađarski (Dundo Maroje), makedonski (Novela od Stanca), njemački (više prijevoda Dunda Maroja, Tirene, Skupa), slovački (Dundo Maroje, Plakir, Skup), slovenski (Tripče de Utolče, Skup) i talijanski (Dundo Maroje). Trima pjesmama zastupan je u češkoj antologiji Dubrovačka renesansna poezija (Prag 1964) te odlomcima Tirene i Novele od Stanca u ruskoj zbirci Pjesnici Dalmacije (Moskva 1959).

Držićevo je književno djelo do kraja II. svjetskog rata bilo u literaturi predstavljeno kao darovito scensko ostvarenje koje je nastalo pod jakim utjecajem sienske dramske književnosti. Prvi je to ustvrdio W. Creizenach u Geschichte des neueren Dramas, 2 (1918), a slijedili su ga u tome B. Vodnik, P. Skok, P. Kolendić i M. Kombol, koji su pridonijeli spoznaji o književnoj tradiciji iz koje se razvio D., ali su uočili, kao npr. Kombol, koji je od marksističke kritike bio osporavan, i neke slojeve piščeva izvornoga dramskog talenta. U Povijesti hrvatske književnosti Kombol piše da u Držićevim komedijama ima dosta tipova, situacija i postupaka, često već i otrcanih, iz latinske i talijanske komedije, ali je on sve te elemente slobodno kombinirao i primjenjivao, smještajući radnju u svoju doživljenu sferu i dovodeći na pozornicu likove iz Dubrovnika i okolice sa svim njihovim značajnim pokretima, govorom i uzrečicama. Marksistički pristup Držiću potaknuo je M. Krleža kada je u povodu 400-godišnjice Tirene (O našem dramskom répertoireu, 1948) napisao da je Držić pučanin, koji se pobunio protiv vlastele u ime plebejskih demokratskih principa. Socrealistička književna povijest i kritika proširila je tu Krležinu tezu tvrdnjama da je D. progresivan i revolucionaran pisac te da je sanjao o društvu koje se ostvarilo u socijalizmu, da je zapravo bio socijalist utopist. Najviše se u takvu pristupu angažirao Ž. Jeličić, koji 1948. u Izvoru piše o Držiću kao pjesniku sirotinje XVI. stoljeća, interpretirajući prolog negromanta Dugog Nosa od Velicijeh Indija u Dundu Maroju, što je pobudilo interes u znanosti za taj prolog i Držićev pokušaj prevrata u Dubrovniku. S posebnom erudicijom povijesnu i književnu interpretaciju prologa negromanta Dugog Nosa objavio je L. Košuta 1964. u rimskom časopisu Ricerche slavistiche (prijevod u Mogućnostima, 1968, 11 pod naslovom Pravi i obrnuti svijet u Držićevu Dundu Maroju); on je ustvrdio da je negromantova vizija Indije kao utopije u kojoj ne postoji ni »moje« ni »tvoje« srednjovjekovna vizija Raja zemaljskoga, a ne komunističkoga besklasnog društva, i da je negromant Dugi Nos sam D., koji se služi likom maga da bi prikrio ironične i satirične poruke o dubrovačkoj vlasteli, pred kojima je D. izveo Dunda Maroja. God.1961. Košuta je u studiji Siena u životu i djelu Marina Držića (Ricerche slavistiche; prijevod u Prologu, 1982,51/52), ustvrdio da je utjecaj sienskoga pučkog kazališta i eruditne komediografije bio manji nego što se to prije mislilo te da je sav sienski repertoar koji je Držiću bio poznat slabije vrijednosti odDržićevih dramskih djela. F. Čale posvetio se književno-filozofskoj interpretaciji svih Držićevih djela. Prvi je put o Držiću pisao 1967. U časopisu Dubrovnik pod naslovom Pometov makjavelizam, a 1979. U Djelima M. Držića objavio je studiju O životu i djelu Marina Držića. Iscrpnom tekstološkom interpretacijom prologa Dunda Maroja i ostalih Držićevih tekstova, Čale je izveo više teza: da je D. sintetizirao renesansne filozofske škole kao što su platonizam i makjavelizam; da Machiavelli na Držića nije izvršio utjecaj komedijom Mandragolom nego filozofsko-politološkim djelom Vladar, kojega nazore iznosi Pomet, zapravo sam D.; da je u antitezi »ljudi nazbilj« i »ljudi nahvao« sadržana alegorijska satira dubrovačke vlastele; da je pokušaj urote protiv dubrovačke vlastele neodvojiv od njezine kritike u nekim Držićevim djelima; da su Držićevi tekstovi slojeviti i višeznačni; da je on u svom djelu sustavno proveo antitezu, po kojoj, kao i po drugim stilsko-jezičnim svojstvima, pripada manirizmu unatoč preuzimanju forma i tema renesansne književne baštine.

D. se do odlaska u Mletke (1562) bavio glazbom kao izvoditelj i kao skladatelj. O njegovoj glazbenoj izvoditeljskoj djelatnosti svjedoči ponajprije Genealogija obitelji Držić, zatim arhivski dokument kojim dubrovačko vijeće umoljenih imenuje Držića 28. II. 1538. orguljašem dubrovačke stolnice i napokon tužaljka što ju je ispjevao M. Vetranović Na priminutje Marina Držića, gdje uz ostalo slavi Držićevu glazbenu nadarenost i navodi glazbala na kojima je svirao (leut, flauta, »violune«, »kordina«, kornet, klavičembalo). Orguljašku službu obavljao je D. do listopada 1538, kada je otputovao u Sienu. O Držićevoj skladateljskoj djelatnosti zasad se može govoriti samo na temelju pretpostavke, koju je prvi uvjerljivo iznio M. Rešetar (1930), a poslije su je stručno razradili L. Županović (1967), M. Demović (1976) i N. Batušić (1978). D. je svoja dramska djela mjestimice popratio glazbenim i plesnim odlomcima, ali notna građa nije se sačuvala, već se glavno vrelo podataka o tome nahodi u opširnim njegovim didaskalijama kojima upućuje glumce kada i kako trebaju započeti pjevanje, ples i svirku, npr. u Tireni: »Ovdi se poje u lugu«; »ovdi s tancom čine niz i s tancom odhode za vilom« itd. S obzirom na to da je D. nedvojbeno bio glazbeno obrazovan, izložena je pretpostavka da je mogao sâm skladati glazbene »brojeve« svojih dramskih djela, posebice u Tireni dva vokalna i dva plesna broja, u Noveli od Stanca jedan plesni, u Veneri i Adonu jedan vokalni i dva plesna broja, u Grižuli i Hekubi po jedan instrumentalni broj i u Mandi dva vokalna broja. U Dundu Maroju D. je unio talijansku kanconu, tj. posuđeni glazbeni broj, u skladu sa scenskim zbivanjem. Razmatrajući funkcionalnost glazbenih »brojeva« u Držićevim djelima, Batušić ističe: »Talijanska kanconeta u Dundu Maroju, očito ne izvorno djelo, nije samo ilustrativni prilog radnji već i dramaturgijski efekt i karakterološko sjenčanje. Vokalni brojevi u pastorali idealno se naime stapaju s potrebama scenskog zbivanja. Glazba u Držića nije ukras ni konvencija, premda je odraz posebnosti tadanjeg evropskog kazališnog izraza. Ona je posvemašnje autorsko djelo, dokraja namišljeno kao konstitutivni čimbenik u stvaranju zaokružene glumišne slike vlastite dramske književnosti«. Iznesenim tezama Držićev stvaralački lik dobiva novu dimenziju, a on kao glazbenik poprima iznimno značenje, posebice u razdoblju u kojemu se — po svemu sudeći — jedini od poznatih hrvatskih skladatelja bavio skladanjem glazbe za scenska djela.