DUGAN, Franjo st.

traži dalje ...

DUGAN, Franjo st., skladatelj, orguljaš, glazbeni pedagog i pisac (Krapinica kraj Zlatara, 11. IX. 1874 — Zagreb, 12. XII. 1948). Prva dva razreda gimnazije pohađao u Varaždinu. Od 1886. pitomac je Nadbiskupskog orfanotrofija i učenik gornjogradske gimnazije u Zagrebu. Tada dolazi u ozbiljniji dodir s glazbom sudjelujući u zboru orfanotrofija što ga vodi orguljaš Vinko Šubir. Ustrajnim se radom usavršava toliko da uskoro prati na orguljama pjevanje pitomaca, a zatim vodi i njihov zbor. U petnaestoj godini zavodski ravnatelj povjerava mu dužnost orguljaša u crkvi Sv. Petra. Po završetku šestog razreda gimnazije prelazi u Nadbiskupsko sjemenište. Tijekom studija sudjeluje u radu pjevačkog društva sjemeništaraca »Vijenac«, a u glazbene vještine i orguljanje upućuje ga orguljaš zagrebačke katedrale V. Kolander. God. 1893. napušta teologiju i upisuje studij matematike i fizike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a 1895. zagrebački Kaptol imenuje ga drugim orguljašem katedrale. Iste godine počinje pisati glazbene kritike u Obzoru. Po završetku studija na Filozofskom fakultetu postao je 1897. pomoćnim nastavnikom u gornjogradskoj gimnaziji. U to doba već je zapažen orguljaš, a pobuđuje pozornosti svojim skladbama te improvizacijama na orguljama. God. 1898. izveo je orkestar pjevačkog društva »Kolo« njegovu Ouvertiru – fantaziju, a 1901. D. preuzima od N. Fallera dužnost zborovođe »Kola«. S cecilijanskim pokretom upoznaje se još u sjemeništu, a kada se u nas ta ideja počela ostvarivati, sudjeluje 1906, uz M. Zjalića, F. Hajdukovića i J. Barlèa, u osnivanju Cecilijina društva. Iste godine izabran je za člana ravnateljstva glazbene škole HGZ, a 1907. dobiva jednogodišnji dopust i od Zemaljske vlade potporu za proučavanje ustroja i nastavnih planova europskih glazbenih škola te odlazi u Berlin, gdje u Visokoj školi za glazbu završava 1908. studij kompozicije (R. Kahn), dirigiranja (M. Bruch) i orgulja (H. Becker). Po povratku u Zagreb u rujnu iste godine naslijedio je I. Zajca na položaju ravnatelja glazbene škole HGZ i uz to postao učiteljem zbornog pjevanja. Zbog pokušaja reformiranja školskog sustava i nastave sukobio se sa Zavodskim odborom, pa je već 1909. premješten u realnu gimnaziju u Osijek sa zadaćom da vodi glazbenu naobrazbu srednjoškolaca. Po završetku školske godine dobio je 1910, na vlastitu zamolbu (zbog dužnosti u zagrebačkoj katedrali i u Cecilijinu društvu), mjesto profesora matematike i fizike u zagrebačkoj I. realnoj gimnaziji. Istodobno je 1912, nakon Kolanderove smrti, postao glavnim orguljašem zagrebačke katedrale. Pošto je glazbena škola HGZ prerasla u Konzervatorij (1916), a 1920. postala državnom ustanovom, D. je ponovno imenovan ravnateljem (1920–22). Na konzervatoriju je, u zajednici s profesorskim zborom, uveo nastavni program po uzoru na strane glazbene odgojne ustanove toga tipa, a kada je 1922. Konzervatorij prerastao u Muzičku akademiju, taj je program postao temeljem razvitka visokoškolske nastave. Na Akademiji je predavao polifone discipline, orgulje i kompoziciju (1927 –40. bio je pročelnikom Odjela za kompoziciju). Usporedo je obavljao orguljašku službu u crkvama Sv. Marka i Sv. Marije, vodio uspješno Oratorijski zbor Sv. Marka (1923–26), priređivao koncerte na orguljama u Zagrebu i drugim mjestima u Hrvatskoj te surađivao redovito u radu Cecilijina društva i u časopisu Sv. Cecilija kao urednik glazbenog priloga (1907–43) i pisac. God. 1940/41. bio je rektor Muzičke akademije. Umirovljen je 1941. God. 1919. imenovan je dopisnim, a 1921. redovitim članom JAZU. — Plodovi su Duganova pedagoškog rada na Muzičkoj akademiji mnogostruki: izradio je nastavnu osnovicu za predmete kontrapunkt i fuga te odgojio mnoge istaknute koncertne i crkvene orguljaše (F. Lučić, M. Stahuljak, Č. Dugan) te niz istaknutih skladatelja (F. Lučić, I. Matetić Ronjgov, S. Zlatić, I. Lhotka Kalinski, B. Bjelinski, N. Devčić), a za potrebe studija napisao je nekoliko vrsnih teorijskih djela i priručnika, među kojima su Akustika (1943) i Nauk o glazbalima (1944) s opsežnim opisom orgulja. Prva mu je zapisana skladba Jesu dulcis memori za muški zbor (1890). Za studija u sjemeništu skladao je poglavito za orgulje, a 1892. dovršio je za priredbu društva »Vijenac« gudački kvartet, u kojemu razrađuje božićne narodne pjesme. Kompozicije nastale u drugom razdoblju (1893–1908) odlikuju se znanjem kontrapunktnih tehnika, a neke su već zrele skladbe, osobito Toccata alla fuga (1894), njegova najpoznatija orguljska skladba, u kojoj na izvoran način razbija strog oblik fuge unoseći u nj figuracije, karakteristične za tokatu. Za orgulje stvara tada i Fantaziju, u kojoj obrađuje popijevku Pozdravleno budi telo Jezuša, te Kromatsku fugu u c-molu, kojoj se slog ističe bogatom i zanimljivom harmonijskom građom. S ostalim kompozicijama iz tog razdoblja obuhvaćene su sve glazbene vrste Duganova stvaralaštva: solo-popijevke, zborovi svjetovnog i duhovnog sadržaja, od kojih treba istaknuti motete Molitva i Tebe prizivljem te kantatu Troje proljeće, i zatim komorne (gudački kvartet u h-molu, 1898) i orkestralne skladbe (Ouvertira, 1895). Treće razdoblje sadržava djela skladana 1908, za boravka u Berlinu: dva gudačka kvarteta (u F-duru i u Es-duru), sonatu za violinu i glasovir u g-molu te Simfonijski andante. Kao skladatelj D. pripada skupini koja se donedavno prosuđivala samo kao tzv. prijelazna generacija između glazbenika Zajčeva doba i razdoblja nove (moderne) hrvatske glazbe. Prema novijem vrednovanju drži se da je vodeća skladateljska skupina toga prijelaznog razdoblja (uz Dugana, B. Bersa, J. Hatze, Dora Pejačević, V. Rosenberg Ružić), postavila temelje razvitku nove hrvatske glazbe idućeg razdoblja, pa se može označiti ishodišnom, a ne prijelaznom. D. je posebice svojim orguljskim skladbama, nastalim 1892 –1909, uveo u hrvatsku glazbu izražajne i koncertantno-tehničke mogućnosti modernih orgulja; njegovi preludiji i fuge prva su znatnija djela te vrste u hrvatskoj orguljskoj glazbi. Vrijedne je prinose dao i komornoj glazbi skladajući prvu violinsku sonatu u Hrvatskoj (1908) te kompozicijski dotjerane gudačke kvartete. Stilski je D. ostvario sintezu tradicionalne polifonije i strogih kompozicijskih oblika s kasnoromantičkim harmonijskim izrazom. Djela osniva na čvrstim tradicionalnim oblicima očitujući maštovitost u harmonijskoj građi, koja razvijenošću i uporabom kromatike nadilazi prethodnike. Pri oblikovanju pojedinih skladba uzori su mu kasnorenesansna vokalna polifonija i barokni majstori, poglavito J. S. Bach, a naziru se i utjecaji domaćih skladatelja XIX. st. (V. Lisinski, I. Zajc i dr.). Utjecaji polifoničara XVI. st. odražavaju se u jednostavnu i ozbiljnu duhu Duganovih crkvenih zborova, a Bachovo kontrapunktno umijeće u djelima za orgulje, dok su mu Bachove harmonizacije protestantskog korala davale pobude za harmonijski stavak duhovnih kompozicija i obradbu pučkih crkvenih popijevaka. U zbornim skladbama, osobito ranijima, nastavlja tekovine hrvatskih skladatelja. Dionice Duganovih skladba uvijek su vođene smisleno i melodijski su razvijene čak i unutar homofonog sloga te posve prilagođene mogućnostima izvoditelja. Melodika mu je jednostavna, usrdna i izražajna. Romantička izražajnost očituje se ponajviše u polaganim, lirskim stavcima. D. se nadahnjuje i narodnom pjesmom te se u njegovim skladbama mjestimice nailazi na njezin prizvuk, pa i na obradbu pojedinih folklornih melodijskih motiva. Na narodnoj melodici dijelom se osnivaju obje Duganove orkestralne skladbe – Ouvertira, nazvana i »Fantazija ili Improvizacija na temu pučke popijevke Bu, bu teda negda« te Simfonijski andante s drugom temom prema popijevki iz Srijema. Prizvukom narodne glazbe odišu poglavito svjetovni zborovi. — Treće je područje Duganova neumorna djelovanja promicanje cecilijanskih nastojanja oko obnove crkvene glazbe. Uređivao je 1907 –43. glazbeni prilog društvenog glasila Sv. Cecilije, u kojemu je objelodanio mnogo novih i starijih hrvatskih crkvenih skladba te je postao jednim od glavnih promicatelja cecilijanizma u nas. Hoteći iskorijeniti utjecaje trivijalne svjetovne glazbe, pa i strane crkvene glazbe, D. je posegnuo za izvorima hrvatske himnologije (Pavlinska pjesmarica, Cithara octochorda i Veljkovićeva zbirka). Otkrivajući iznova vrijednost starih hrvatskih pučkih napjeva iz tih pjesmarica, objavljivao ih je u tada prihvatljivim obradbama da bi ih vratio u glazbenu praksu. Obradbe je ostvario u razvijenu i harmonijski dotjeranu četveroglasnom slogu. Vrijedna je izradba generalbasa za misu iz XVII. st. »Sacrum crisiense majus...« nepoznata autora, koju je sastavio prema rukopisu iz franjevačkog samostana u Varaždinu (tiskano u glazbenom prilogu Sv. Cecilije 1917). Surađivao je i u izradbama pjesmarica što ih je objavilo PD »Vijenac«: Hrvatski korali (1912), Hrvatska crkvena pjesmarica 1–2 (1917–19) i Hrvatski crkveni kantual (1934). Kao katedralni orguljaš D. je svakodnevno sudjelovao pri izvedbama gregorijanskog korala. Pratnja na orguljama izvodila se bez tiskanih priručnika, pa je D. improvizirao, a zatim i bilježio, stvorivši opsežno djelo koje obuhvaća harmonizacije gregorijanskih napjeva za cijelu crkvenu godinu. Svoja harmonizacijska načela izgradio je sâm bez izrazitih uzora, ne primjenjujući tada uobičajene obrasce, pa se njegov slog ističe gipkošću, bogatim harmonijskim tijekovima, ali primjena kromatike i sekundarnih dominanta često je u opreci s crkvenim modusima gregorijanskog korala. Težnje za što jednostavnijim glazbenim izrazom pratnje (H. Potiron) javile su se nakon što je D. razradio svoj stil i pristup tom glazbenom problemu. Duganovim su nastojanjem obnovljene i mnoge stare orgulje te postavljene nove. Cecilijanske ideje promicao je i svojim dirigentskim i orguljaškim nastupima. Crkvena se glazba dotad uglavnom izvodila u nas samo pri obredima. Tek je D., nakon boravka u Berlinu, uveo praksu orguljaških i crkvenih koncerata. Iako su njegovi orguljaški koncerti pretežito regionalnog značenja, svojom tehnikom, znalačkim registriranjem i stilskim interpretacijama opsežnog repertoara od djela J. S. Bacha i G. F. Händela do F. Liszta, C. Francka, M. Regera i F. A. Guilmanta, potvrdio se kao majstor europske razine, poznat i priznat i izvan naše domovine. — Kao glazbeni pisac D. je započeo objavljivanjem kritika u Obzoru (1895 –97) i Narodnim novinama (1902–03) te nastavio u časopisu Glazbeni i kazališni vjesnik (1904) odn. Glazbeni vjesnik (1905–07). U Sv. Ceciliji (1907–43) pisao je redovito objašnjenja uz glazbene priloge te stručne napise i rasprave o orguljskoj crkvenoj i svjetovnoj glazbi, glazbenom odgoju, o povijesnim temama te prikazivao teorijska djela i skladbe. Napisao je nekoliko vrijednih priručnika i teorijskih radova. Surađivao je u listovima i časopisima Pokret (1907), Savremenik (1909), Javor (1912), Pjevački vjesnik (1912), Prosvjeta (1912), Iskra (1919), Agramer Tagblatt (1920), Jutarnji list (1921, 1924–25, 1936), Muzički glasnik (1922), Nova Evropa (1922), Slobodna Tribuna (1922), Jugoslavenski list (1923), Etnolog (1933), Grlica (1933–44), Hrvatski dnevnik (1936) i Karlovački glasnik (1937). Priloge je objavio i u Ljetopisu JAZU (1923, 1928).

DJELA (praizvedbe i tisak): Jesu dulcis memoria za muški zbor. Zagreb 1891. — Benedic anima za muški zbor i orgulje. Zagreb 1892. — Četiri kadence za orgulje. Tiskano u časopisu Gusle. Zagreb 1892. — Gudački kvartet na božićne napjeve. Zagreb 1892. — Kako krasno svršuje se za mješoviti zbor. Zagreb 1892. Tiskano Sv. Cecilija 1909, str. 14. — O salutaris hostia za muški zbor i orgulje. Zagreb 1892. — Dva preludija za orgulje. Tiskano u časopisu Glazba, 1893, 5, 7. — Constitues eos principes za mješoviti zbor i orgulje. Zagreb 1894. — Mrtvoj majci za bariton i glasovir. Zagreb 1894. — Sv. Tomi Akvinskom za muški zbor. Zagreb 1894. — Haec dies za muški zbor. Zagreb 1895. — Fantazija u d-molu za orgulje. Zagreb 1895. Tiskano u vlastitoj zbirci Kompozicije za orgulje. Zagreb 1925 (LP ploča). — Kromatska fuga u c-molu za orgulje. Zagreb 1895. Tiskano Zagreb 1925. — O quam suavis est Domine za tenor i orgulje. Zagreb 1895. Tiskano Zagreb 1895. — Regina coeli laetare za sopran i orgulje. Zagreb 1895. Tiskano Zagreb 1895. — Toccata alla fuga u g-molu za orgulje. Zagreb 1895. Tiskano u: Kompozicije za orgulje. Zagreb 1925; u preradbi za glasovir S. Stančića. Zagreb 1935 (LP ploča). — Njoj i Hrvatskoj za tenor i glasovir. Zagreb 1896. — Tiha moja noći za tenor i glasovir. Zagreb 1896. — Čuj der dušo za mješoviti zbor i orkestar. Zagreb 1896. Tiskano Glazbeni vjesnik, 1907. — Na vodi za mješoviti zbor, mezzosopran i orkestar. Zagreb 1897. Tiskano Zagreb 1907. — Pjesmi za muški zbor bariton i orkestar. Zagreb 1897. — Složimo braćo desnice jake za muški zbor. Zagreb 1897. — Tantum ergo za muški zbor. Zagreb 1897. — Gudački kvartet u h-molu. Zagreb 1898. — Ouvertura za orkestar. Zagreb 1898. — Angelus Domini za mješoviti zbor. Zagreb 1901. — Molitva za mješoviti zbor. Zagreb 1901. Tiskano Sv. Cecilija, 1911, str. 11. — Regina coeli za mješoviti zbor. Zagreb 1901. Tiskano ibid., 1910, str. 12. — Tebe mi hvalimo Bože za mješoviti zbor. Zagreb 1901. Tiskano ibid., 1928, str. 1. — Salve Regina za mezzosopran i orgulje. Zagreb 1903. Tiskano ibid., 1910, str. 12. — Troje proljeće za ženski zbor i glasovir. Zagreb 1903. Tiskano Zagreb 1908. — Hrvatska misa za dvoglasni zbor i orgulje. Zagreb 1904. Tiskano Sv. Cecilija, 1908, str. 6. — Dvoglasna invencija u G-duru za glasovir. Tiskano Zagreb 1905. — Kader raspne mi duša za tenor i glasovir. Zagreb 1905. — Na nebu zvjezdice za tenor i glasovir. Zagreb 1906. — Benedicat tibi Dominus za tenor i orgulje. Zagreb 1909. Tiskano Sv. Cecilija, 1909, str. 23. — Himna Vijencu za muški zbor. Zagreb 1909. — Preludij i fuga u H-duru za orgulje. Zagreb 1909. Tiskano u: Kompozicije za orgulje Zagreb 1925 (LP ploča). — Dodji duše presveti za muški zbor i orgulje. Zagreb 1910. Tiskano Sv. Cecilija, 1911, str. 17. — Naša pjesma za muški zbor. Karlovac 1910. — Carmen saeculare, kantata za osmeroglasni mješoviti zbor. Karlovac 1913. — Ti Bog vječni za ženski zbor i orgulje. Zagreb 1914. Tiskano Sv. Cecilija, 1914, str. 9. — Simfonijski andante za orkestar. Zagreb 1916. — Sonata za violinu i glasovir. Zagreb 1916. Tiskano Zagreb 1939. — Justus ut palma za mješoviti zbor. Zagreb 1919. — Barjaci kreću kraljevi za mješoviti zbor. Zagreb 1920. Tiskano Sv. Cecilija, 1920, str. 5. — Litanije lauretanske za mješoviti zbor. Zagreb 1920. Tiskano Sv. Cecilija, 1920, str. 12. — Se dan iže stvori za mješoviti zbor. Zagreb 1920. — Elementarna teorija muzike. Zagreb 1922. — Pjesmi za muški zbor. Karlovac 1922. — Morska vrba kantata za ženski zbor i glasovir. Karlovac 1923 (izvedeno i u Chicagu 1923). — Vježbe za zborno pjevanje. Tiskano Zagreb 1923. — Kompozicije za orgulje, zbirka vlastitih skladba (sadržava, uz navedene, 24 verseta, 6 fugheta, preludije i fuge). Tiskano Zagreb 1925. — Sv. Ćirilu i Metodu za mješoviti zbor. Zagreb 1927. Tiskano Sv. Cecilija, 1927, str. 5. — Ad te Domine za mješoviti zbor i orgulje. Zagreb 1929. Tiskano Sv. Cecilija, 1939, str. 17. — Gudački kvartet u F-duru. Zagreb 1929 (izvedeno i Pariz 1930, Prag 1931). — Nauka o muzičkim formama. Zagreb 1931. — Ave Maria za mezzosopran i orgulje. Zagreb 1932. Tiskano Sv. Cecilija, 1932, str. 9. — Nauka o instrumentima. Zagreb 1936. — Večer na selu za dječji zbor. Zagreb 1940. Tiskano u časopisu Proljeće, 1940. — Predigra i varijacije za orgulje. Zagreb 1941. Tiskano Sv. Cecilija, 1941, sv. 2. — Božićna predigra za orgulje. Zagreb 1942. Tiskano Sv. Cecilija, 1942, sv. 1. — Eram quasi agnus, Unus ex discipulis i O salutaris hostia, moteti za muški zbor. Zagreb 1944. Tiskano Sv. Cecilija, 1944, str. 9, 11, 12. — Nauk o glazbalima. Zagreb 1944.
 
LIT.: K. Krenedić (K.): Simfonijski koncert mladih umjetnika. Novosti, 10(1916) 43, str. 2. — R. Taclik (R. T.): Duganovo veče. Karlovac, 5(1920) 50, str. 2. — D. Domjanić: Franjo Dugan. Ljetopis JAZU, 1922, 36, str. 60–61. — B. Širola: Neue Musikbücher. Zagreber Tagblatt, 37(1922) 318, str. 9–10. — Isti: Nove muzikalije. Jugoslavenska njiva, 7(1923) I/3, str. 120. — K. Krenedić (Kd.): Koncerat na orguljama u Muzic-Hallu. Riječ, 5(1924) 32, str. 3. — R. Taclik: Crkveni koncert 4. III 1926 u Karlovcu. Sv. Cecilija, 20(1926) 3, str. 89–90. — H. Druzovič (H. D.): Franjo Dugan in Stanko Premrl. Tabor, 8(1927) 1, str. 3. — P. Markovac (M.): Naši kompozitori, Franjo Dugan. Glazbeni vjesnik, 9(1927) 6, str. 57–58. — L. Šafranek Kavić (L. Š. K.): Koncert hrvatskih skladatelja u Radio-stanici. Kompoziciono veče Franje Dugana st. Obzor, 73(1932) 248, str. 3. — V. Novak: Franjo Dugan st. O šezdesetogodišnjici rođenja. Zvuk, 1933–34, II/12, str. 427, 428–435. — B. Birt: Franjo Dugan i glazbeno pjevačko društvo »Vijenac«. Sv. Cecilija, 28(1934) 3, str. 79–82. — V. Ciprin (C-in): Jubilej zagrebačkog muzičara i pedagoga Franje Dugana. Jutarnji list, 23(1934) 8094, str. 19. — V. Žganec: Hrvatski crkveni kantual. Obzor, 75(1934) 256, str. 1–2. — J. Barlè: Franjo Dugan. Sv. Cecilija, 29(1935) 5, str. 122–129; 6, str. 150–160. — N. Faller: Koncert u katedrali. Večer, 16(1935) 4351, str. 6. — A. Vidaković (A. V.): Skladbe za orgulje po napjevima hrvatskih crkvenih pučkih pjesama. Sv. Cecilija, 37(1943) 1, str. 28. — J. Andrić: Jubilej Franje Dugana. Obitelj, 16(1944) 21/24, str. 289. — V. Ciprin (C.): Koncert djela Franje Dugana. Hrvatski narod, 6(1944) 1216, str. 2. — Isti: Koncert skladbi Franje Dugana za orgulje. Ibid., 1115, str. 2. — A. Dobronić: Franjo Dugan. Povodom 70-godišnjice rođenja i koncerta skladba za orgulje. Gospodarstvo, 4(1944) 185, str. 7–8. — Isti: Jubilarni koncert Franje Dugana. Ibid., 277, str. 6. — V. Kovačić: Prvak hrvatske crkvene glasbe. Prigodom 70-godišnjice života prof. Fr. Dugana. Katolički list, 95(1944) 46, str. 553–554. — B. Širola: Svečani koncert Duganovih komornih skladbi. Nova Hrvatska, 4(1944) 293, str. 9. — K. Benić: Franjo Dugan. Povodom 50-godišnjice umjetničkog rada. Spremnost, 3(1945) 149/150, str. 16. — K. Kovačević: Hrvatski kompozitori i njihova djela. Zagreb 1960, 144–149. — A. Klobučar: Franjo Dugan – život i rad. Rad JAZU, 1969, 351, str. 91–166. — K. Kos: Začeci nove hrvatske muzike. Arti musices, 1976, 7, str. 25–39. — V. Boić: Obitelj Dugan i glazba. Sv. Cecilija, 50(1980) 2, str. 38–39; 3, str. 65–66; 4, str. 92–93.
 
Anđelko Klobučar (1993)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

DUGAN, Franjo st.. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 29.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/5586>.