Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

EMILI, Hinko, bakteriolog i epidemiolog (Rijeka, 31. VIII. 1900 — Rijeka, 4. VII. 1983). Gimnaziju je završio u Rijeci 1918. a studij medicine 1924. u Zagrebu. Od 1927. radi u bakteriološkom odjelu Doma narodnog zdravlja u Sušaku, najprije kao pomoćni liječnik, a od 1931. do 1942. kao upravitelj Doma. Usavršivši se 1928. u Visokoj školi za malariologiju u Rimu, bavi se proučavanjem i suzbijanjem malarije na otocima Krku, Rabu i Pagu, gdje je malarija bila velik problem. God. 1942–43. interniran je u Italiji, a nakon kapitulacije Italije prelazi u NOV i u vojnoj službi ostaje do 1949. Od 1949. do 1959 (uz prekid 1952/53) voditelj je Epidemiološkog odjela Centralnoga higijenskog zavoda u Zagrebu te istodobno nastavnik u Školi narodnog zdravlja, gdje predaje epidemiologiju i sanitarnu bio-logiju za sanitarne inženjere i studente Tehničkog fakulteta. God. 1950. priznata mu je specijalizacija iz epidemiologije, a 1952. habilitira se za docenta zagrebačkoga Medicinskog fakulteta temom o ulozi krških ponornica u širenju crijevnih zaraza. Na vlastiti je zahtjev umirovljen 1959. te seli u Rijeku, gdje se iste godine aktivira kao voditelj Higijensko-epidemiološkog odjela Zavoda za zaštitu zdravlja, na kojem radi do umirovljenja 1972. Istodobno je od 1960. do 1972. predstojnik Katedre za higijenu i socijalnu medicinu riječkoga Medicinskog fakulteta, na kojem je od 1960. izvanredni i od 1965. redoviti profesor. Napose se bavio biologijom stajaćih i tekućih vodâ sa sanitarnoga gledišta. Organizirao je ispitivanje i ocjenjivanje sanitarno-biološkog stanja Plitvičkih jezera, jezera Bundek u Zagrebu, jezera Vrana na Cresu, Kupe kraj Karlovca i drugdje, osobito proučavajući mogućnost prijenosa crijevnih patogenih klica podzemnim tokovima krških rijeka. Proučavao je trbušni tifus, dizenteriju i ostale crijevne zarazne bolesti, dokazavši baktericidno djelovanje octa na vibrione kolere. Istraživao je poliomijelitis i organizirao prvo cijepljenje protiv te bolesti u Republici Hrvatskoj. Također je unaprijedio laboratorijsku dijagnostiku u epidemiološkoj praksi. Surađivao je u periodicima V.P.S. (1937–38, 1957), Vojno-sanitetski glasnik (Beograd 1938), Higijena (Beograd 1950, 1953–54, 1956), Liječnički vjesnik (1951, 1954, 1972, 1974), Zdravstvene novine (1956–57, 1963–64), Bulletin WHO (Ženeva 1957, 1959), Jugoslavenska pedijatrija (1958), Medicinski glasnik (Beograd 1959–60), Obavještenja (1960–63), Narodno zdravlje (Beograd 1961), Preventivna medicina (1964–65), Krš Jugoslavije (1969). Pisao je i popularne članke, objavio skripta Biološki rat za seminare civilne zaštite (1956), surađivao u knjigama G. Žarković: Preventivna medicina (Sarajevo 1962) i B. Karakašević: Priručnik iz preventivne medicine (Beograd 1970). Bio je predsjednik Republičke epidemiološke komisije, počasni član Zbora liječnika Hrvatske. Bavio se fotografijom. Zaslužan je za razvoj moderne fotografije i unapređivanje fotoamaterizma u Sušaku 1930-ih; pisao o fotoamaterizmu u časopisu Galerija (1933). God. 1970. odlikovan je Nagradom grada Rijeke za životno djelo.

DJELA: Opća epidemiologija (suautor A. Švalba). Zagreb 1953.
 
LIT.: N. Korin: In memoriam Prof. dr. Hinko Emili. Liječnički vjesnik, 106(1984) 1, str. 46. — Arte miracolosa. Stoljeće fotografije u Rijeci. Rijeka 1995.
 
Vladimir Dugački (1998)