ERDŐDY, Toma II.

traži dalje ...

ERDŐDY, Toma II (Erdedi, Erdeodi, Erdeody, Erdeödy, Erdewdy; Thomas), hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban (?, 1558 — Krapina, 17. I. 1624). Sin Petra II, hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana, i njegove druge supruge Barbare Alapić. Rano je ostao bez oca i skrbnicom mu je bila majka. Uz nju i brata Petra III. spominje se u dokumentima 1570-ih u svezi s posjedima, sporovima i sukobima s plemićima Bukovačkima, Gregorijancima i dr. God. 1578. E. prvi put ratuje protiv Turaka u vojsci pod zapovjedništvom Jurja Khevenhüllera, koruškoga zemaljskoga kapetana, i K. Ungnada, hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog bana, na bihaćkom području, gdje su privremeno zauzeli gradove Cazin i Ostrožac. God. 1581. s Mihovilom Székelyem pobijedio je kraj Cernika Turke iz Pakračkog i Požeškog sandžaka, a s bratom Petrom III. i drugim plemićima Turke koji su bili krenuli u Turopolje. Kad se K. Ungnad 1583. odreknuo banske časti, u lipnju su Ugarsko državno vijeće i Stjepan Rádeczy, egerski biskup i kraljevski namjesnik, savjetovali kralju Rudolfu II. da Erdődyja imenuje novim banom; isto je kralju preporučio i J. Drašković, kaločki nadbiskup. Kralj je Erdődyja imenovao banom 25. IX. 1583. i on je u bansku čast bio uveden u Markovoj crkvi u Zagrebu 8. IV. 1584. za zasjedanja Hrvatskog sabora, na kojem se obvezao da će njegovi ljudi sagraditi novu utvrdu kraj Rečice na Kupi. U drugoj pol. 1584. s J. J. Thurnom, karlovačkim generalom, pobijedio je kraj Slunja Turke koji su se vraćali s pljačkaškog pohoda u Kranjskoj. God. 1585. zauzeo je i spalio Kostajnicu, dao načiniti most preko Une i poveo vojsku u Bosnu, kamo nije dublje prodro. S bratom Petrom III. pobijedio je u prosincu 1586. Turke kraj Ivanića, a Hrvatski sabor pohvalio ga je »zbog očuvanja mira, zajedničke sigurnosti i obrane te održanja ostataka ove izmučene domovine« (pro tuenda pace et communi tranquilitate defensioneque et permansione reliquiarum huius afflictae patriae). God. 1587, nakon smrti K. Ungnada, naslijedili su njegova kći Ana Marija i njezin suprug E. vlastelinstvo i tvrđavu Samobor. Tijekom upravljanja tim posjedom sukobljavao se s građanima Samobora, koje je uzalud nastojao podvrgnuti svojoj vlasti. Na preporuku Sabora Rudolf II. imenovao ga je 1588. nasljednim velikim županom Varaždinske županije bez nasljednog prava. Na zasjedanju Sabora u svibnju 1589. E. se odreknuo dužnosti vrhovnoga kapetana haramija, koju je obavljao od imenovanja za bana, a potom je uzalud molio Rudolfa II. da ga oslobodi banske časti. Nakon provale turske vojske pod zapovjedništvom Hasan-paše Predojevića u Hrvatsku 1591, E. je sa svojom vojskom opsjedao i zauzeo (15. VIII) utvrdu Moslavinu, posjed svojih predaka. U listopadu je izvijestio nadvojvodu Ernesta, brata Rudolfa II, koji je mjesto kralja stvarno upravljao Hrvatskom, o provali Turaka na područje Vrbovca, Božjakovine i Kraljevca. Nadvojvoda je u studenom podupro Erdődyjevu molbu kralju da mu kao naknadu za izdatke u obrani Hrvatske založi varaždinsku tvrđavu s pripadajućim posjedom, što je kralj potkraj prosinca i učinio uza zalog od 7000 rajnskih forinti i uz neka ograničenja (zalog nije mogao ostati Erdődyjevim potomcima, obustavljena je pomoć za održavanje tvrđave). E. je ujedno postao kapetanom grada Varaždina. Odmah je započeo popravljati i proširivati utvrdu, o čemu svjedoči natpis iz 1592. nad ulazom u zapadno krilo (objavio I. Kukuljević Sakcinski). U novom dijelu dao je sazidati kapelicu sv. Lovre u kojoj je oltar s grbom obitelji i Erdődyjevim geslom In Deo vici (U Bogu pobijedih). U prosincu 1591. potpisivao se kao član Ugarskoga državnog vijeća. Po nalogu nadvojvode Ernesta, uzalud je pokušao u proljeće 1592. spriječiti gradnju nove turske tvrđave Petrinje, koju je Hasan-paša Predojević podizao kraj ušća Petrinjčice u Kupu. Nakon upozorenja (15. VII) branitelja sisačke tvrđave, N. Mikca, na opasnost turskog napada, E. je poveo vojsku iz Plesa u Brest, gdje ga je Hasan-paša Predojević potukao (19. VII). Tijekom 1592/93. Turci su opustošili Erdődyjeve posjede Okić, Jastrebarsko i Samobor. On je 22. VI. 1593. sudjelovao s hrvatskim četama u pobjedi nad Turcima pod Siskom. Bitku je započeo napavši lijevo krilo turske vojske uz Odru i njegove su čete, ušavši prve u bitku, imale razmjerno najviše žrtava. Pobjeda je odjeknula na austrijskom, španjolskom i papinskom dvoru. Papa Klement VIII. je »dilecto filio« Erdődyju napisao vlastoručno pismo hvaleći njegovo junaštvo, a španjolski kralj Filip II. imenovao ga je vitezom Reda sv. Spasitelja. Zlatni lanac Reda uručen je Erdődyju u zagrebačkoj katedrali. Iste godine poveo je vojsku na Petrinju, ali je – pošto je pukovnik Ruprecht Eggenberg s njemačkim četama napustio bansku vojsku i kada je saznao da turskoj posadi dolazi u pomoć vojska od 40 000 vojnika – napustio opsadu potkraj kolovoza. Zbog toga i zbog pada sisačke tvrđave u turske ruke (30. VIII), pozvao ga je 1. IX. nadvojvoda Ernest da se opravda što je on i učinio 14. IX (tekst pisma objavio u hrvatskom prijevodu V. Klaić). Za ratovanja 1593. stradali su Erdődyjevi posjedi Želin i Novigrad na Savi. Potrošivši gotovo sav imutak na ratovanje, namjeravao je prodati utvrdu Varaždin s posjedom; dao ju je kasnije za 8000 forinti u zakup štajerskim staležima. God. 1594. E. je sa svojom vojskom i četama nadvojvode Maksimilijana ušao 10. VIII. u Petrinju, koju su Turci spalili, a nadvojvoda dao do temelja razoriti. Potkraj 1594. bio je član carskog povjerenstva za pregovore s erdeljskim povjerenstvom u Pragu. U siječnju 1595. zahvalio se na banskoj časti i, vraćajući se iz Praga, pribivao ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu, gdje je nadvojvodi Matiji vratio bansku zastavu. Na zasjedanju Hrvatskog sabora 15. V. 1595. naveo je razloge svoje ostavke (imenovanje R. Eggenberga, troškovi u obrani Hrvatske za koje nije dobio naknadu, uskraćivanje dozvole za kupnju Pazinske grofovije u Istri). Položivši bansku čast, povukao se na svoje dobro Metliku, ali se u rujnu 1595. s vojskom pridružio četama koje su 24. IX. ponovno zauzele Petrinju (tvrđavu su Turci obnovili u drugoj pol. 1594). Rudolf II. razriješio je Erdődyja dužnosti bana 30. IX. 1595. God. 1595/96. E. je uzalud tražio da mu se vrate založeni varaždinski posjedi. Rudolf II. mu je u ožujku 1598. podijelio naslov vrhovnoga kraljevskog stolnika (magister dapiferorum nostrum regalium in Hungaria) za junaštvo u protuturskim ratovima. God. 1601. natjecao se za položaj generala Hrvatske krajine (izabran Vid Khisl). Na zasjedanju Hrvatskog sabora 30. IV. 1603. prihvaća položaj kapetana Kraljevine (odreknuo ga se u siječnju 1605). U jesen 1603. Rudolf II. imenovao ga je tavernikom za Ugarsku, pa je (od 1608. kao ban i kraljev povjerenik) imao udjela 1607–09. u promjeni načina upravljanja zagrebačkom općinom (mjesto magistrata izabran je senat). God. 1609. sastavljen je prvi statut općine, čije glavne odredbe i izmjene 1618. potječu od Erdődyja. Bio je i potpisnikom bečkog mira 23. VI. 1606, kojim je završena pobuna u Ugarskoj i Erdelju, a u kolovozu i rujnu iste godine zastupa Hrvatsku u Beču, gdje su zastupnici Hrvatske, Ugarske, Austrije i Štajerske izdali 23. IX. pismo sigurnosti staležima češke krune. Rudolf II, koji Erdődyju nije vratio zalog iz 1591, darovao mu je 1607. tvrđavu Varaždin s posjedom te ga imenovao nasljednim velikim županom Varaždinske županije i nasljednim kapetanom grada Varaždina. Na zasjedanju Sabora 24. VI. 1607. prihvatio je ponovno položaj kapetana Kraljevine. Na ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu 1608. E. se usprotivio zahtjevu ugarskih staleža za širenjem protestantizma u Hrvatskoj. Za trajanja Sabora, potpisali su 3. II. E., Ivan II. Drašković i N. Zrinski dokument o savezu između nadvojvode Matije i ugarskih i austrijskih staleža protiv Rudolfa II, kojem su zamjerali da ne provodi odredbe bečkog mira i mira s Turcima iz 1606, što ugrožava sigurnost zemlje (hrvatski staleži nisu se pridružili savezu). Kada je nadvojvoda Matija okrunjen 19. XI. 1608. za hrvatsko-ugarskoga kralja, imenovao je Erdődyja hrvatsko-slavonsko-dalmatinskim banom, ali mu nije poslao banderij, znak vrhovne vojničke vlasti u Hrvatskoj, nije doznačio sredstva za uzdržavanje banske čete niti ga dao uvesti u bansku čast. Zbog toga se kralju obraćao i Hrvatski sabor (1609–11, 1613/14). Kada je kralj 1614. ponovno odbio molbu Sabora, E. se na saborskom zasjedanju 20. III. odreknuo banske časti, ali je pristao da dužnost obavlja do izbora novog bana (1615). Sabor ga je imenovao konjaničkim kapetanom Kraljevine s pravom prijenosa na sinove. God. 1618. predao je čast velikog župana Varaždinske županije i kapetana grada sinu Žigmundu I, a u siječnju 1619. na zasjedanju Sabora odreknuo se časti kapetana Kraljevine. Sudjelovao je u radu Hrvatskog sabora i 1621/22. — Bio je dobrotvor crkvenih redova. U riznici franjevačkog samostana na Trsatu pohranjen je srebrni kip Madone s natpisom iz 1597. i grbovima obitelji E. i Ungnad, dar Erdődyja i njegove žene Ane Marije za ozdravljenje sina Žigmunda I. U Jastrebarskom dao je 1593. obnoviti samostan i crkvu Bl. Djevice Marije, koje su 1572. napustili dominikanci, i predao ih izbjeglim bosanskim franjevcima, koje je obdario zemljom. God. 1603. počinje graditi dvor Novi Dvori Cesargradski (Klanječki) kraj Klanjca o čemu svjedoči natpis uz grb (čuva se u Hrvatskom povijesnom muzeju; jedan kameni grb Erdődyja iz 1592. ugrađen je u dvor Jastrebarsko). Novi Dvori nisu nikad dovršeni, a nakon II. svjetskog rata teško su oštećeni i napušteni. Ana Marija je 1610. bosanskim franjevcima darovala crkvicu Bl. Djevice Marije izvan zidina Samobora, gdje je namjeravala sagraditi samostan (sagrađen 1618–22. nakon njezine smrti). E. je 1608. pozvao franjevce u opustjeli samostan u Zagrebu, a 1610. zamolio je kardinala Scipiona Borghesea da Sveta stolica osnuje u Zagrebu svećeničko učilište pod upravom isusovaca. Hrvatski sabor prihvatio je taj prijedlog, a papa Pavao V. odobrio. God. 1611. E. je podupro pretvaranje zagrebačke isusovačke rezidencije u kolegij. Pokopan je u zagrebačkoj prvostolnici. Na nadgrobnoj ploči, uz banske insignije, uklesano je njegovo geslo In Deo vici i natpis: ILL(VSTRISSI)MI DO(MINI) COMITIS THOMAE ERDEODI DE MONIOROK(ERE)K MONTIS CLAVDY & CO(MI)T(A)TVS VARASD(IENSIS) COMITIS P(ER)PETVI SACRI ORDINIS REDEMPTORIS EQVITIS THAVERN(ICORVM) REGAL(IVM) MAG(IST)RI SACR(AE) CAES(AREAE) REGIAEQ(VE) MA(IES)T(A)TIS CONSILIARY AC REGNOR(VM) DAL(MATIAE) CRO(ATIAE) & SCLA(VONIAE) OLIM BANI QVI 17 IANV(ARII) AN(N)O D(OMI)NI 1624 AETATIS SVAE AN(NORVM) 66 IN D(OMI)NO PIE OBYT (Presvijetloga gospodina grofa Tome Erdődyja od Monyorókeréka, Zaprte gore [Moslavine] i župana Varaždinske županije, doživotnog viteza Reda Svetog Otkupitelja, meštra kraljevskih tavernika, savjetnika svetoga carskog i kraljevskog veličanstva i nekoć bana Kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, koji je pobožno u gospodinu preminuo 17. siječnja godine Gospodinove 1624. u dobi od 66 godina). — Arhivska građa o Erdődyju čuva se u bečkim, budimpeštanskim i zagrebačkim arhivima. Dio njegove korespondencije na hrvatskom i latinskom jeziku pohranjen je u Arhivu HAZU (Zbirka Erdődyana, sign. DCXLI, DCXLII).

LIT.: M. Istvánffy: Historiarum de rebus Hungaricis libri XXXIV. Colonia 1622, 17585, 364. — J. Rattkay: Memoria regum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae. Viennae 1652. — S. Timon: Epitome chronologica rerum Hungaricis a nativitate divi Stephani. Cassoviae 1734, 232. — T. Smičiklas: Poviest hrvatska, 2. Zagreb 1879, 75–77, 80–82, 84–85, 88, 98, 110, 114, 117, 130–131. — R. Lopašić: Spomenici Hrvatske krajine, 1–2. Zagreb 1884–1885. — Isti: Prilozi za poviest Hrvatske XVI. i XVII. vieka iz štajerskog zemaljskog arhiva u Gradcu. Starine, 1887, 19, str. 47–48, 51–53, 55, 57, 59–64. — I. Kukuljević Sakcinski: Nadpisi sredovječni i novovjeki na crkvah, javnih i privatnih sgradah i t. d. u Hrvatskoj i Slavoniji. Zagreb 1891, 281–282, 299, 329, 331. — F. Hefele: Tristogodišnjica u spomen boja sisačkoga god. 1593. Sisak 1893, 1992³. — J. Janković: Pabirci po povjesti Županije varaždinske. Varaždin 1898, 21–23. — K. Horvat: Toma Erdedi-Bakač, ban hrvatski. Zagreb 1900. — (I. Bojničić): Oporuka Ambroza Gregorijanca od g. 1571. Vjestnik Kr. hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva, 6(1904) 1, str. 138, 140. — V. Klaić: Statut grada Zagreba od god. 1609. i reforma njegova god. 1618. Zagreb 1912, 3, 13–20, 23–24, 35–38, 41, 48–60, 65–68, 81–87, 99–127. — A. Ivić: Prilozi za povijest Hrvatske i Slavonije u XVI. i XVII. vijeku. Starine, 1916, 35, str. 311–312, 316–329. — F. Šišić: Hrvatski saborski spisi, 3–5. Zagreb 1916–1918. — R. Horvat: Iz hrvatske pravne povijesti. Mjesečnik Pravničkog društva, 4(1919) 9/12, str. 237–238. — V. Klaić: Hrvatski sabori do godine 1790. Zbornik Matice Hrvatske. Zagreb 1925, 278, 280, 285, 286. — E. Laszowski: Jastrebarsko. Narodna starina, 14(1935) 35, str. 102. — Isti (E. L.): K životopisu Tome Erdődyja. Vjesnik Kraljevskog državnog arkiva u Zagrebu, NS 7(1937) str. 163. — K. Filić: Vjenčanje Tome Erdődyja s Marijom Ungnadovom. Ibid., 8(1939) str. 42–46. — V. Noršić: Samobor-grad. Samobor 1942, 49–65. — Zaključci Hrvatskog sabora, 1. Zagreb 1958. — F. Šišić: Pregled povijesti hrvatskoga naroda. Zagreb 1962³. — Đ. Cvitanović: Franjevački samostan u Jastrebarskom. Peristil, 1969–70, 12/13, str. 117. — V. Klaić: Povijest Hrvata, 5. Zagreb 1973², 432, 435, 441–443, 447–449, 451–452, 454–455, 463–471, 474–475, 480, 483–484, 486–503, 507–508, 510, 512–514, 518, 555, 560–561, 566–567, 577, 579–580, 583, 585, 589–590, 599, 606, 608–612, 633, 644, 646, 704, 732. — P. Cvekan: Franjevci u Jaski. Jastrebarsko 1982, 22, 27, 31–36, 38, 40. — Isti: Franjevci u Samoboru. Samobor 1982, 32–36. — Isti: Trsatsko svetište Majke Milosti i franjevci njeni čuvari. Trsat 1985, 83, 198. — N. Klaić: Medvedgrad i njegovi gospodari. Zagreb 1987. — J. Buturac: Regesta Jastrebarskog i okolice 1237–1919. Jastrebarsko 1993, 35, 37–38, 40–47. — Dokumenti o sisačkoj bici 1592–1598. Osijek 1993. — I. Golec: Povijest grada Petrinje (1240–1592–1992). Zagreb 1993. — R. Horvat: Povijest grada Varaždina. Varaždin 1993, 115, 117–124, 127–136, 143–152, 155, 157, 160–161. — I. Ivanović i dr.: Sisak u obrani od Turaka. Izbor građe 1543–1597. Zagreb 1993. — B. A. Krčelić: Povijest Stolne crkve zagrebačke. Zagreb 1994. — Sisačka bitka 1593 (zbornik). Zagreb—Sisak 1994. — A. Szabo: Hrvatska grana grofova Erdedi. Matica, 45(1995) 4, str. 2–4.
 
Tatjana Radauš (1998)

članak preuzet iz tiskanog izdanja 1983. - 2021.

Kratice i znakovi

Latinska zemljopisna imena u impresumu tiskanih djela

Citiranje:

ERDŐDY, Toma II.. Hrvatski biografski leksikon (1983-2023), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2024. Pristupljeno 28.3.2024. <https://hbl.lzmk.hr/clanak/5722>.