ESTERHÁZY, Emerik

ESTERHÁZY, Emerik (Esterhaszy, Esterhazij, Eszterházy; Emericus), biskup i vjerski pisac (Vágújhely, Ugarska, 17. XII. 1665 — Požun, 6. X. 1745). Sin Emerika, husarskoga kapetana iz grane s matičnim posjedom Csesznek, i Suzane Bucsányi. Srednjoškolsku naobrazbu stječe u Trnavi i Sopronu. Pavlinsku odjeću obukao je u samostanu sv. Vuka u Bánfalvi kraj Soprona. Redovničke zavjete položio je 1681. pred L. Barilovićem, a zatim nastavio nauke u Bečkom Novom Mjestu, gdje je bio učenik L. Landora, te od 1683. u rimskom Collegium Germanicum. Studij bogoslovnih znanosti završio je doktoratom, obranivši bogoslovne teze (tiskane 1687). Za svećenika je zaređen 1688, kada počinje predavati filozofiju u Lepoglavi i potom u Trnavi do 1696, kada je postao generalnim tajnikom Pavlinskog reda i boravio u samostanu u Remetama kraj Zagreba, gdje je također bio od 1697. vikar i od 1700. prior. Nakon utemeljenja samostalne hrvatsko-slavonske pavlinske provincije 1696, E. je 1700. primljen među hrvatske pavline i 1701. izabran njezinim vikarom. God. 1702. izabran je generalom Reda i, zbog političkih prilika u Ugarskoj, premjestio vrhovno sjedište pavlina u Lepoglavu. Tada je temeljito obnovljena crkva samostana u Remetama (1702), lepoglavski samostan ukrašen slikama Luke Margraffa, samostan u Kamenskom podignut na stupanj priorata i obnovljen samostan u Sveticama. God. 1703. obišao je pavlinske samostane u Poljskoj, koji su se našli u teškoćama za Sjevernog rata 1700–21. Kralj Josip I. imenovao ga je 1706. biskupom u Vácu (posvećen 1708). Nije stolovao u Vácu, već je boravio u Beču ili u pavlinskim samostanima u Hrvatskoj. Zagrebačkim biskupom imenovan je nakon smrti M. Brajkovića 1708. Kao zamjenik odsutnog bana Ivana Pálffyja sazvao je 1712. Hrvatski sabor, koji je na njegov prijedlog prihvatio hrvatsku Pragmatičku sankciju. U Pragu je 1712. postao članom bratovštine bosonogih augustinaca. God. 1714. imenovan je kraljevskim tajnim savjetnikom, a 1715. dodijeljeno mu je ugarsko grofovstvo. Od 1723. biskup je u Veszprému; 1723–25. kancelar Ugarske dvorske kancelarije u Beču; 1725. imenovan je ostrogonskim nadbiskupom i primasom Ugarske, a nadbiskupski palij primio je iz Rima 1727. Dana 25. VI. 1741. okrunio je Mariju Tereziju u Požunu za hrvatsko-ugarsku kraljicu. — Od njegovih djela tiskane su teološke teze (1696), rad o aleksandrijskom patrijarhu Ivanu Milostinjaru (1732; na mađarskom, latinskom, njemačkom i slovačkom jeziku), poslanica Venerabiles in Christo fratres, animarum in dioecesi nostra pastores nobis dilecti (Zagreb 1713) te kajkavski tekst iz 1715. Molitva k-sz. otcu Ferenczu Xaveriussu velikomu indianskomu apostolu (s. l., s. a.; tu je molitvu tiskao ponovno J. Mulih u djelu Nebeska hrana. Zagreb 1748). U rkp. je ostao Esterházyjev spis Primatis Hung. Commercium Litterarium per Secretarium Jos. Ordódy 1730–40 (čuva se u Mađarskom narodnom muzeju u Budimpešti). N. Benger mu je posvetio ljetopis Pavlinskog reda (1663–1743), koji je – vjerojatno uz njegovu potporu – tiskan kao drugi svezak pavlinskih anala. Za pomoć mu se obratio i P. Vitezović Ritter, koji je nastojao dobiti od Hrvatskog sabora ostatak plaće i plaću za rad u Biskupskom arhivu u Zagrebu (u Zbirci rijetkosti NSK sačuvana su dva Vitezovićeva pisma Esterházyju iz 1710/11). Kapucin Štefan Zagrebec posvetio mu je prvi svezak svog djela Hrana duhovna (Zagreb 1715). — E. je bio i mecena crkava i samostana. Zagrebačkoj je katedrali darovao mnogo crkvenoga ruha i zlatarske radove, među kojima vezeni plašt 1714, srebrni antependij 1721, pokaznicu i ciborij te zlatni kalež. Crkvi sv. Barbare u Bedekovčini darovao je s G. Bedekovićem kalež; crkvi samostana u Remetama križ, zlatni kalež i u godini kuge 1710. srebrnu zidnu ploču sa zagovorom Majci Božjoj. Za siromašne svećenike utemeljio je zakladu. U crkvi sv. Martina u Požunu dao je podići kapelu sv. Ivana Milostinjara u kojoj je i pokopan. Uz kapelu utemeljio je i bratovštinu istog sveca (pravila tiskana u Požunu 1732). — Njegov se portret nalazi među zidnim slikama u knjižnici lepoglavskog samostana.