Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

FRANGEŠ MIHANOVIĆ, Robert, kipar (Mitrovica, 2. X. 1872 — Zagreb, 12. I. 1940). Sin Šimuna, pedagoga i gospodarskog pisca, i Izabele Mihanović Petropoljske, nećakinje A. Mihanovića. U Zagrebu završio dva razreda realne gimnazije i Obrtnu školu (1884–89, I. Franz, Đ. Burić). God. 1889. izradio desni stup na glavnim ulaznim vratima Obrtne škole (danas MUO), dobio stipendiju i nastavio školovanje u Beču u Umjetničko-obrtnoj školi (A. Kühne, O. König) i potom na Umjetničkoj akademiji (1894–95) u K. Kundmanna. Pod pokroviteljstvom I. Kršnjavoga (koji ga upućuje na Donatellove reljefe u Firenci i Padovi) 1892. odlazi na studijsko putovanje u Italiju. Potkraj 1900. dobiva stipendiju i sa suprugom Ženkom, također kiparicom, odlazi na usavršavanje u Pariz gdje se druži s A. Rodinom i M. Rossom. God. 1912. bio na studijskom putovanju u Pragu, Dresdenu i Berlinu. Od 1895. u Zagrebu učitelj kiparstva u Obrtnoj školi. Iste godine dobiva jedan od šest atelijera izgrađenih u Ilici, kbr. 83. God. 1907–40. profesor Privremene više škole za umjetnost i umjetni obrt (danas Akademija likovnih umjetnosti) osnovane njegovim zauzimanjem i njezin prvi upravitelj (1907–08, ponovno 1917–18). U sastavu kiparskog odjela osniva 1908. ljevaonicu bronce, odgaja prve naše ljevače i cizelire. Od jeseni 1915. do 1918, uz prekide, boravio na talijanskom ratištu gdje crta i modelira u sadri. Prema projektu V. Kovačića 1911. sagradio kuću na Rokovu perivoju, kbr. 2 (jedinstveni primjer »Gesamtkunstwerka«), a na susjednoj parceli (kbr. 3) 1926. atelijer (projektirao R. Lubinsky). Bio je član JAZU (dopisni od 1919, redoviti od 1924), SANU (od 1929) i Češke akademije nauka (od 1931). Uz I. Kršnjavog i V. Bukovca pokretač i organizator likovnog života u Zagrebu na prijelazu stoljeća. Djeluje u krugu hrvatske likovne moderne, jedan je od osnivača Društva hrvatskih umjetnika (1897) i njegov tajnik, član redakcije modernističkog časopisa Život (1900–01), istaknuti sudionik izložbe Hrvatski salon (1898) i prvih nastupa hrvatskih umjetnika na međunarodnoj umjetničkoj sceni (1896–1903). Jedan je od utemeljitelja Saveza jugoslavenskih likovnih umjetnika »Lada« (1904) i Društva hrvatskih umjetnika »Lada« (1905). God. 1924. predsjednik je Udruženja jugoslavenskih likovnih umjetnika u Zagrebu. — Radio je skulpture, medalje i djela primijenjene umjetnosti, u reljefu i punoj plastici, od sitnih predmeta do velikih spomenika u različnim materijalima. Proširio je i produbio kiparsku problematiku i uveo stilske i tematske novine u hrvatsku skulpturu. Ostvario je bogat i složen opus u kojem se očituju oblikovne i izražajne konstante (osjećaj za materijale, posebice broncu, sklonost prema reljefu te plošnom i siluetarnom sažimanju, muzikalnost linija, minucioznost detalja, literarnost imaginacije) ali i neujednačenost, pa ga je teško razvrstati u razvojne faze. Zapažena umjetnička djela stvara već za školovanja u Beču. Potkraj 1891. od I. Kršnjavoga dobiva narudžbu za izradbu brončanih supraporta u reljefu s alegorijskim prikazima četiri fakulteta Sveučilišta (Teologija, 1893; Medicina, 1894; Justicija, 1895; Filozofija, 1897) za svečanu dvoranu palače vladina Odjela za bogoštovlje i nastavu u Opatičkoj ul., kbr. 10 u Zagrebu. Ti reljefi otkrivaju principe tehničkog i izražajnog razvoja Frangešova kiparstva, postupnost njegova sazrijevanja od akademizma do modernizma: od smirenih ploha, jasnih zatvorenih oblika (Teologija, Medicina) preko dinamički pokrenutih oblika (Justicija) do melodiozne orkestracije masa plitkog i punog reljefa i gotovo samostalne plastike (Filozofija). Posljednji reljef nije više ilustracija teme nego njezino dinamičko ostvarenje, a oslonjen na rodinovski simbolizam predstavlja remek-djelo europske umjetnosti. U Frangešovim prvim punim plastikama (mramorne biste Rimljanin i Sveti Dominik, brončana statua Savijač željeza, sve iz 1893) osjeća se utjecaj rane renesanse, posebice Donatella, ali i prekid s rendićevskom tradicijom klasicističkih portreta te otvaranje dubljim psihološkim čitanjima kao i tematiziranjima ljudskog postojanja što će biti najčešći sadržaj njegovih kasnijih simbolističkih djela. God. 1894. izradio je portretni reljef bake Jozefine Mihanović, 1895. biste Vatroslav Lisinski i Ivan Zajc, skicu za zdenac Gorgona te model srebrnog čekića za svečanost polaganja zaglavnoga kamena kazališta i gimnazije u Zagrebu, urešen alegorijskim likovima umjetnosti i znanosti. God. 1897. radi spomenik poginulim vojnicima 78. Šokčevićeve pukovnije Umirući vojnik za Osijek (otkriven 1898, danas u Parku kralja Držislava u Osijeku) i u okviru cjelokupnoga hrvatskoga kiparstva ostvaruje prvu figuru u akciji koja po impresionističkom dojmu odudara od »Kriegerdenkmala« i uz reljef Filozofija, najraniji je primjer impresionizma u hrvatskoj skulpturi. U djelima iz »pariškog razdoblja« (statua Sveti Ljudevit koju hvali E. Fremiet; Sveti Jakov; reljef Navještenje, pobudio pozornost Rodina i pariških kritičara; plastike Mlada umjetnica, Ruke, poprsje Ivan Filipović i reljef Sveto Trojstvo) uzvisio je vrijednosti rodinizma što se ogleda u slobodnijoj modelaciji, većoj ulozi svjetla, jačem senzibiliziranju površine i dinamizmu oblika reljefa. Po povratku u Zagreb nastavlja rad na reljefu Sveto Trojstvo (koji H. Bollé 1902. postavlja u timpanon zagrebačke katedrale), izrađuje Stidljivost i Kraljicu nebesku (1902). Stvara izrazito secesijske ili simbolističke skulpture manjih dimenzija: Let duše (1904), Bijeg u Egipat (1906, »paradigmatično djelo secesije«, G. Gamulin), Otmica Europe (1907), Sadilica i Molitva (1914). U svome ratnom ciklusu (1915–16) donosi zanimljiva rješenja s dramatičnije sukobljenim masama i ekspresivnim lomljenjem površine (Vojnik Zmiš zarobljuje barjak i barjaktara) i jednostavno ispričane prizore (Stražar na Soči, Teško ranjeni domobran). God. 1917–22. stvara Jedinstvo, ciklus kipova na temu staroslavenske mitologije i narodnih običaja (Pjesma uskrsnuća, Predrag i Nenad, Vade, Umir, Vida, Stup života, Guslar i Furija). Monumentalizam toga ciklusa nije u formi nego u sadržaju, još uvijek simboličkom (Umir). Posebice vrijedan dio njegove djelatnosti zauzima nadgrobna plastika s kojom počinje novo razdoblje u povijesti naših nadgrobnih spomenika. Nadgrobni spomenik obitelji Leitner u Varaždinu, Spomenik smrti (1906), naglašenih linearnih ritmova i stilizacije svrstava se u remek-djela naše secesije (G. Gamulin). Na zagrebačkom Mirogoju ostvario je više umjetničkih djela: reljef Isus prijatelj mladeži ili Pustite malene k meni na grobu obitelji Vuksan (1904), reljef Pjesnikova muza na grobu J. E. Tomića (1908), skulptura Seljak na Mallinovu grobu (1908), reljef Majčina ljubav na grobnici Arko (1917), skulpture iz 1925, Tuga (obitelj Vajda) i Dva stara oca (obitelj Marić) te skulptura Radnik na grobnici Müller (1935). Radio je i arhitektonsku figuralnu plastiku na zagrebačkim zgradama: reljefi Žetelica, Kosac, Prelja i Drvar na palači u Masarykovoj ul., kbr. 1 (1910, središnji reljef, lik Croatije kojoj su se utekli stradalnici, nije izveden), reljefi Filozofija, Teologija, Medicina i Justicija na sjevernom pročelju bivše zgrade NSK (1912), skulpture Seljakinja i Seljak na zgradi u Smičiklasovoj ul., kbr. 17 (1927) te reljefi Rad i Zdravlje na zgradi u Mihanovićevoj ul., kbr. 3 (1927). Među njegovim portretima, pored onoga Ivana Filipovića, ističu se poprsja Antun Mihanović (1908, postavljeno u Klanjcu 1910; 1923. pohranjeno u Gliptoteci HAZU), Josip Runjanin (1921), Đuro Arnold (1935), Antun i Stjepan Radić (1936, postavljeno u Trebarjevu 1937). Radio je portretne reljefe (Ženka Frangeš, 1914; Svetozar Borojević, 1916, postavljen u auli Zagrebačkog sveučilišta; Antun Mihanović, 1921, postavljen na pročelje kuće u Opatičkoj ul., kbr. 12) i plakete (Izidor Kršnjavi, 1902; Braća Radići, 1938). Važan je njegov prinos razvoju medaljarstva ne samo u hrvatskom nego i u europskom prostoru. Svojim medaljama i plaketama svratio je na sebe pozornost svjetske javnosti već 1900 (pariška izložba). Izradio je 1907. za Društvo prijatelja medalje u Budimpešti plaketu Europa, a 1910. za Društvo prijatelja medalje u Parizu plaketu Seljaci (Lukarice, lice; Razgovor seljaka na trgu, naličje). Od medalja Raščupana djevojčica, Bik kojeg obuzdava gonič, Pastuh (sve iz 1895) do Lukarica ogleda se finoća linija i sigurnost crteža te svjetlom iznijansirane i zasićene površine. U naše je medaljarstvo pored motiva životinja uveo i intimnu pučku ikonografiju (Vinogradari, 1900; Kopač, Oranje, 1906). Radio je i alegorijske plakete (Četiri godišnja doba, 1903; Sve za vjeru i domovinu, 1905, naličje plakete za 90. rođendan J. J. Strossmayera) te sportske plakete (Bacač kamena, 1905; u malo promijenjenom obliku 1923). F. je naš prvi animalist. God. 1899. za gospodarski odjel pariške izložbe izradio je dvanaest modela domaćih životinja (Bik Herkul, Pastuh Velebit). Majstorski je modelirao i druge skulpture životinja a ističu se Puran (1904), bik za skulpturu Otmica Europe i magarac za Bijeg u Egipat. Izuzmu li se mnoge uništene skice za spomenike kao i neizvedeni spomenički projekti, F. je u pravom smislu autor dvaju javnih spomenika, Umirućeg vojnika i Kralja Tomislava. Spomenik Kralju Tomislavu (kraljev konjanički lik i dva reljefa za postolje: Tomislav izmiruje srpskog kneza Zahariju s bugarskim kraljem Petrom i Krunisanje kralja Tomislava) radio je 1928–35. a postavljen je 1947. na Trgu kralja Tomislava. Oko postavljanja toga najistaknutijeg zagrebačkog spomenika vodila se burna polemika. Njegove skice za zdence i fontane funkcionalno i simbolički ukazuju na vrijeme »novog baroka«. Zdenac Elegija-Čeznuće (izrađen 1912. za napušteno Rokovo groblje, današnji Rokov perivoj, gdje je postavljen tek 1994) simbolistički izmiruje senzualnost i transcendentnost. Izlagao je prvi put 1893. u Beču na Jubilarnoj školskoj izložbi (nagrađen za reljef Teologija), potom u Zagrebu (1893. s I. Tišovim i 1894/95. na Hrvatskoj narodnoj umjetničkoj izložbi), na važnim međunarodnim izložbama: Milenijskoj izložbi u Budimpešti (1896, Velika milenijska nagrada), Međunarodnoj umjetničkoj izložbi u Københavnu (1897), Izložbi umjetnosti i umjetnog obrta naroda Austro-Ugarske Monarhije u Sankt Peterburgu (1899/1900), Svjetskoj izložbi u Parizu (1900, Zlatna medalja), X. izložbi umjetničkog društva »Manes« u Pragu (1903), Bijenalu u Veneciji (1909) te na VII. izložbi Društva hrvatskih umjetnika (Sušak—Varaždin 1901), izložbama Društva umjetnosti (Zagreb 1902–03, 1905, 1909, 1911, 1913), »Lade« (Sofija 1906, Zagreb 1908, Beograd 1912, 1922), »Lade«, sekcija Zagreb (Zagreb 1912, 1920, Rijeka 1918, Osijek 1921), Izložbi jugoslavenskih umjetnika u Parizu (1919) i dr. Samostalno je izlagao 1935. u Zagrebu u svome atelijeru, a retrospektivne su mu izložbe priređene u Zagrebu (1959, 1972, s R. Valdecom). Dobitnik je prve nagrade MH za umjetnička djela 1906. Narodni muzej u Budimpešti otkupio mu je 1896. bistu Rimljanin, a pariški Musée du Luxembourg (danas Musée national d’art moderne) 1901. medalje Vinogradari i Bik kojeg obuzdava gonič te ih zajedno s plaketama Kopač i Oranje 1910. uvrštava u postav muzeja. Iste godine Jugoslovensko medicinsko društvo u Grazu izdaje marku s reprodukcijom Frangešove Medicine. F. je vjerodostojan tumač i nosilac najvažnijih europskih secesijskih, simbolističkih i impresionističkih strujanja i prvi hrvatski kipar koji je usvojio iskustvo impresionizma. Svojim sudjelovanjem u europskim umjetničkim zbivanjima najneposrednije uključuje hrvatsko kiparstvo u europsku umjetnost. Uz L. Bistolfija najizrazitiji je simbolist u europskom kiparstvu. Unutar hrvatske likovne moderne donosi obogaćenje izraza, širenje kiparskih žanrova, tehnike i tematike te povezivanje nacionalnoga s univerzalnim vrijednostima. Njegovo je »najveće pravilo Ljepota«, on je »u svom finom, često sasvim slikarskom i impresionističkom realizmu nepopravljiv čovjek od ukusa« (A. G. Matoš). Većina njegovih djela nalazi se u Zagrebu u Gliptoteci HAZU, Modernoj Galeriji i Ambijentalnoj zbirci Frangeš. God. 1991. Ivana Frangeš (supruga Frangešova sina Marka) poklonila je gradu Zagrebu Frangešovu zbirku umjetnina (barokna plastika, ikone, djela hrvatskog slikarstva XX. st.) i njegova djela te veći dio kuće na Rokovu perivoju.

LIT.: K. Š. Gjalski: Umjetnička izložba u Zagrebu. Vienac, 27(1895) 4, str. 57–59. — L. Hevesi: Kroatische Kunst. Agramer Tagblatt, 11(1896) 159, str. 5–66; 160, str. 6. — (Hrvatski kipar u magjarskom Narodnom muzeju). Narodne novine, 62(1896) 14. XI, str. 2. — Kraljevine Hrvatska i Slavonija na tisućgodišnjoj izložbi kraljevine Ugarske u Budimpešti (katalog izložbe). Zagreb 1896. — V. Deželić: Spomenik junakom Šokčevićeve pukovnije. Prosvjeta, 6(1898) 2, str. 73–74. — A. Tresić Pavičić: O izložbi hrvatskih umjetnikah. Novi vijek, 4(1899) 8, str. 616–617. — A. G. Matoš: Dojmovi sa parižke izložbe II. Hrvatsko pravo, 6(1900) 25. IV, str. 1–2. — M. Nikolić (m): Iz umjetničkih ateliera. Život, 1(1900) II/1, str. 36. — R. Marx: Les medailleurs modernes (1789–1900). Paris 1900. — D. Plavšić (D. N. P.): Petrogradska izložba. Život, 1(1900) I/4, str. 141–145. — R. Marx: The Medallist’s Art as Seen at the Paris Exibition. The Studio (London), 1901, 98, str. 221, 229. — S. Korenić: (Frangešovo Trojstvo nad portalom prvostolne crkve). Katolički list, 53(1902) 13, str. 149–151; 15, str. 178–180; 18, str. 225–226. — V. Lunaček: Izložba Društva umjetnosti. Vienac, 34(1902) 47, str. 740–742. — Isti: Naša prvostolna crkva. Hrvatsko pravo, 8(1902) 17. IV, str. 3. — M. Nikolić (M. N.): Iz Frangešova ateliera. Narodne novine, 68(1902) 137, str. 1. — D. Trstenjak: Poprsje Ivana Filipovića. Napredak, 43(1902) 39, str. 617–618. — V. Jelovšek: Naši umjetnici u Pragu. Vienac, 35(1903) 23, str. 743–744. — A. G. Matoš: Von der südslavischen Ausstelung. Agramer Zeitung, 79(1904) 226, str. 6–7. — I. Kršnjavi: Pogled na razvoj hrvatske umjetnosti u moje doba. Hrvatsko kolo, 1(1905) str. 285. — Isti: Popratno slovo. Kolo hrvatskih umjetnikah, 1(1906) str. 1–4. — V. Lunaček: Robert Frangeš Mihanović. Obzor, 47(1906) 338, Pr., str. (1–8). — Isti: Prilozi za povijest hrvatske umjetnosti. Savremenik, 1(1906) I/6, str. 415. — G. Jeny: Prigodom umjetničke izložbe u Osijeku. Ibid., 2(1907) 2, str. 85–89. — A. G. Matoš: Izložbene impresije. Treća jugoslavenska umjetnička izložba saveza »Lada« u Zagrebu. Hrvatska smotra, 3(1908) IV/10, str. 187–193. — Isti (A. G. M.): Dojmovi s umjetničke izložbe. Ibid., 4(1909) V/9–10, str. 274–277. — R. Frangeš Mihanović. Izvedeni reljefi na uglu palače osiguravajućeg društva »Croatia«. Vienac, 1(1910) 10, str. 217, 220–221, 230. — V. Gmaz: Robert Frangeš Mihanović. Eine Analyse seiner Werke. Agramer Tagblatt, 27(1912) 297, Pr., str. 1–4. — V. Lunaček: Izložba Hrvatskog društva umjetnosti. Savremenik, 8(1913) 7, str. 399. — Isti: Petnaest godina hrvatske umjetnosti. Ibid., 9(1914) 1, str. 31–41; 2, str. 105–107; 4, str. 201–207. — V. Bukovac: Moj život. Zagreb 1918. — V. Lunaček: Frangeš Mihanović. Zagreb 1920. — Isti: Bilansa hrvatske moderne. Savremenik, 18(1923) 11, str. 505–513. — A. Jiroušek: Frangešov spomenik kralja Tomislava. Obzor, 71(1930) 230, str. 2–3. — Lj. Babić: Umjetnost kod Hrvata. Zagreb 1934, str. 134–135. — I. Hergešić: Uz reprodukcije Frangešovog djela. Hrvatska revija, 8(1935) 5, str. 268–270. — Izložbu Frangešova »kralja Tomislava« posjetilo je preko 3500 osoba. Jutarnji list, 24(1935) 8415, str. 6. — Spomenik prvom hrvatskom kralju Tomislavu. Svijet, 10(1935) XIX/17, str. 343–345, 368. — K. Moskatelo: Kod umjetnika Tomislavova spomenika. Obitelj, 8(1936) 35, str. 663–666. — H. Lederer: Robert Frangeš Mihanović kao medaljar. Numizmatičke vijesti, 1(1939) 2, str. 4–8. — M. Vod: Svom prvom učitelju, profesoru Frangešu u spomen. Hrvatski dnevnik, 5(1940) 21. I, str. 12. — Lj. Babić: Robert Frangeš Mihanović. Ljetopis JAZU, 1941, 53, str. 28–30. — V. Kušan: Likovna djela u zgradi ministarstva nastave. Zagreb 1942. — Z. Marković: Frangeš Mihanović. Zagreb 1954. — A. V. Mihičić: Ljevaonica bronce i sadre (u: Spomenica Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu prigodom 50-godišnjice njenog osnutka. Zagreb 1958, 53). — M. Montani: Robert Frangeš Mihanović (katalog izložbe). Zagreb 1959. — B. Jakac: Sveučilišna knjižnica u Zagrebu. Peristil, 1962, 5, str. 119. — V. Zlamalik: Medalja u Hrvatskoj (katalog izložbe). Zagreb 1964. — D. Kečkemet: Javni spomenici u Hrvatskoj do II svjetskog rata. Život umjetnosti, 1966, 1/2, str. 10–11, 12. — A. Adamec: Rudolf Valdec i Robert Frangeš Mihanović. Izložba kiparskog stvaralaštva prigodom 100-godišnjice rođenja (katalog izložbe). Zagreb 1972. — V. Maleković: Začetnici hrvatskog kiparskog moderniteta. Izložba kiparskog stvaralaštva R. Frangeša Mihanovića i R. Valdeca. Vjesnik, 33(1972) 19. X, str. 9. — B. Gagro: Hrvatska skulptura građanskog perioda (u katalogu izložbe: Jugoslovenska skulptura 1870–1950. Beograd 1975, 38). — A. Adamec: Kiparsko stvaralaštvo u Hrvatskoj 1897–1918 (katalog izložbe). Zagreb 1978. — V. Kušan: Moderna skulptura u Hrvata (u: V. Kušan, Imago mundi. Zagreb 1982, str. 72–74). — V. Mažuran-Subotić: Medaljarski opusi Roberta Frangeša Mihanovića i Rudolfa Valdeca (katalog izložbe). Osijek 1987. — A. Adamec: Secesija i modernitet. Peristil, 1988–89, 31/32, str. 252–253. — A. Deanović, Ž. Čorak i N. Gattin: Zagrebačka katedrala. Zagreb 1988, 296–297, 367. — G. Gamulin: Za Roberta Frangeša Mihanovića. Vrijeme sjećanja i vrijeme zaborava. Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 1988–89, 12/13, str. 309–313. — V. Kružić-Uchytil: Prvi nastupi hrvatskih umjetnika na međunarodnoj umjetničkoj sceni od 1896. do 1903. godine. Peristil, 1988–89, 31/32, str. 194, 195. — I. Mirnik: Radovi Valdeca, Frangeš-Mihanovića i Kerdića u Numizmatičkoj zbirci Arheološkog muzeja u Zagrebu. Ibid., str. 268. — S. Marijanović: Fin de sikcle hrvatske moderne. Osijek 1990. — I. Mirnik: Robert Frangeš Mihanović. Nekoliko nepoznatih dokumenata. Numizmatičke vijesti, 32(1990) 43, str. 80–89. — B. Mesinger: Robert Frangeš Mihanović. Književna revija, 31(1991) 1, str. 143–148; 2/3, str. 131–136. — I. Mirnik: A Ceremonial Hammer. The Medal (London), 1991, 18, str. 60–66. — A. Adamec: Robert Frangeš Mihanović (1872–1940). Encyclopedia moderna, 13(1992) 4, str. 535–544. — L. Roje-Depolo: Skulptura (u katalogu izložbe: Odjeci simbolizma u hrvatskom slikarstvu i kiparstvu. Zagreb 1994). — S. Pintarić: Ambijentalna zbirka profesora Roberta Frangeša Mihanovića. Muzeologija, 1995 (1996) 32, str. 109–117. — A. Adamec: Robert Frangeš Mihanović (katalog izložbe). Krapina 1996. — I. Šimat Banov: Djela Roberta Frangeša Mihanovića posvećena Antunu Mihanoviću. Zbornik radova Antun Mihanović i njegovo doba. Zagreb 1996. — Potpuniju lit. vidi u: Jugoslavenska skulptura (katalog izložbe). Beograd 1975 (do 1973); Bibliografija rasprava i članaka JLZ, 12. Zagreb 1977 (do 1941).
 
Ive Šimat Banov (1998)