Leksikografski zavod Miroslav Krleža
Hrvatski biografski leksikon
[ PROJEKT ][ ABECEDARIJ ][ TRAŽILICA ][ KONTAKT ]

FRANK, Ivo (Ivan, Ivica), političar (Zagreb, 17. XII. 1877 — Budimpešta, 19. XII. 1939). Sin političara Josipa i Olge Rajčević. U Zagrebu završio klasičnu gimnaziju 1895. i diplomirao pravo s doktoratom 1905. Prigodom dolaska kralja Franje Josipa I. u Zagreb 1895. sudjelovao je u skidanju mađarske zastave sa slavoluka na kolodvoru. Zbog toga su njega i brata Vladimira izbatinali mađarski željezničari. Demonstrirao je i ispred Srpske crkvene općine i pravoslavne crkve. Nakon sudskog procesa zbog skidanja zastave osuđen je na četiri mjeseca zatvora. God. 1902. bio je uhićen, suđen i oslobođen krivnje u svezi sa sudjelovanjem u protusrpskim demonstracijama. Nakon neuspjeha na saborskim izborima 1906. i 1908. u Hrvatski je sabor izabran 1911. u kotaru Vojni Križ koji je do tada držao njegov otac Josip. U Sabor je biran do propasti Austro-Ugarske Monarhije. Nakon atentata na prijestolonasljednika Franju Ferdinanda žestoko je u Saboru i izvan njega napadao pripadnike Hrvatsko-srpske koalicije za veleizdajništvo. Svojim govorom na Jelačićevu trgu 30. VI. 1914, u kojemu je osudio Srbe za Ferdinandovo ubojstvo i namjeru uništenja Monarhije, utjecao je na izbijanje protusrpskih demonstracija. Na početku rata bio je mobiliziran u činu poručnika topništva. Od lipnja 1915. bio je na bojištu u Bukovini. U Zagreb se vratio nakon obnove rada Hrvatskog sabora. Kao jedan od vođa Hrvatske stranke prava sudjelovao je u razgovorima s vodećim političarima i časnicima Monarhije (I. Tisza, L. von Schleyer, L. Chlumecky, M. von Auffenberg, F. Funder), a zajedno sa stranačkim suradnikom A. Horvatom bio je u audijenciji kod posljednjega cara i kralja Karla IV. Uzalud je zagovarao reformu Monarhije prema kojoj bi Hrvati dobili veću samostalnost, sjedinili se i postali ravnopravniji čimbenik u državnim poslovima. Istodobno se oštro suprotstavljao suradnji sa Srbima, jugoslavenskoj ideji i raspadu habsburškog okvira. Zbog toga je bio u neprestanom sukobu sa zastupnicima Hrvatsko-srpske koalicije, koji su imali saborsku većinu. Pri kraju rata vođe Narodnog vijeća SHS optužile su ga da je zatražio ukidanje ustavnog stanja i uvođenje vojnoga komesarijata. Taktika Frankove bezuvjetne lojalnosti dinastiji i pronalaženja utjecajnih veza bila je uzaludna. Nakon propasti Austro-Ugarske bio je u nemilosti vlasti Kraljevine SHS. Uhićen je nakon prosinačkih demonstracija hrvatskih domobrana (5. XII. 1918) u Zagrebu, u kojima nije sudjelovao. Oduzeto mu je odvjetničko pravo. Odlazi u inozemstvo gdje pokreće hrvatsku političku emigraciju, koju mahom čine časnici bivše austro-ugarske vojske. Predsjedavao je Hrvatskom emigrantskom komitetu (osnovan 1919), koji je zasjedao u Budimpešti, Beču i Grazu. U tom razdoblju surađivao je s mađarskim legitimističkim te talijanskim političarima. Na poč. 1920-ih Komitet, u kojem su jugoslavenske vlasti vidjele opasnost od obnove Habsburške Monarhije, podijelio se u dvije struje, a F. je vodio budimpeštansku struju. Nakon rapallskog sporazuma (1922) raspale su se Frankove koncepcije što je dovelo do raskida veza između članova Komiteta. Susreo se i s pravaškim izaslanikom iz domovine i budućim poglavnikom A. Pavelićem, ali nije podupro njegov rad. Potkraj 1920-ih povukao se iz aktivnoga političkog života i do smrti živio kao vrtlar i prodavač cvijeća uz budimpeštansko groblje. Do kraja života protivio se postajanju jugoslavenske države, jer je držao da ona nije u interesu Hrvata. Rješenje hrvatskog pitanja tražio je uz pomoć vanjskih faktora i međusobne suradnje nesrpskih naroda Kraljevine Jugoslavije.

DJELA: Govor dra Ive Franka, zastupnika naroda, izrečen u Hrvatskom saboru dana 24. siječnja 1914. u razpravi o indemnitetu. Zagreb 1914. — A revizió és a Horvátság/Die Kroaten und die Revision/La révision et les Croates. Budapest 1933.

 

LIT.: P. Ljubić: Dakle u istinu: Ivica Frank! Hrvatske novine, 16(1908) 1, str. 1–2. — F. Šišić: Izjava. U Zagrebu, 24. januara 1914. Hrvatski pokret, 10(11!)(1914) 26, str. 3. — Denuncijantski govor. Hrvatska riječ, 3(1918) 119, str. 1. — (V. Wilder): Frankovački udar protiv ustava. Ibid., 180, str. 1. — Ca.: Habsburške intrige. Riječ, 2(1920) 127, str. 1. — N. Jurković: Frankovački vođe u inozemstvu. Ibid., 215, str. 3–4. — I. M. Nekrasovljev: Protiv izdajničke rabote. Jugoslavenska misao, 1(1920) 5, str. 1. — Protudržavna rabota. Kako se razara državno i narodno jedinstvo. Riječ Srba-Hrvata-Slovenaca, 2(1920) 20, str. 1. — ad: U tuđinskoj službi. Riječ, 3(1921) 52, str. 3–4. — M. Gagliardi: Istina o hrvatskom emigrantskom revolucionarnom komitetu 1919–1921. Graz 1922. — Isti: Novo izdajstvo Ivice Franka. Ispravka Marka Galjardija. Balkan, 10(1923) 63, str. 1. — M. Dioszeghy: Frank Ivo a híres horvát Fran-párt vezér kertész lett Budapesten. Budapesti Hírlap, 13. IV. 1929. — M.: Nova otkrića za tuđinske plaćenike. Novo vreme (Stari Bečej), 15(1933) 43, str. 1. — S. Vučetić: Dr. Ivica Frank. Povodom njegove smrti. Hrvatski narod, 2(1940) 1(48), str. 2. — R. Horvat: Hrvatska na mučilištu. Zagreb 1942. — V. Novak: Magnum crimen. Zagreb 1948. — V. Vinaver: Jugoslavija i Mađarska 1918–1933. Beograd 1971. — M. Gross: Povijest pravaške ideologije. Zagreb 1973. — F. Jelić-Butić: Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska 1941–1945. Zagreb 1977. — B. Krizman: Ante Pavelić i ustaše. Zagreb 1978. — J. Horvat: Hrvatski panoptikum. Zagreb 19822, 229–230. — J. Jareb: Političke uspomene i rad Dra Branimira Jelića. Cleveland 1982. — I. Kršnjavi: Zapisci. Iza kulisa hrvatske politike, 2. Zagreb 1986. — B. Krizman: Hrvatska u prvom svjetskom ratu. Zagreb 1989.
 
Stjepan Matković i Mladen Švab (1998)