FRANKAPAN, Martin IV.

FRANKAPAN, Martin IV (de Frangepanibus; Martinus), knez (?, prije 27. I. 1416 — ?, 4. X. 1479). Prvi put spominje se s braćom i sestrom Katarinom u ispravi kojom je 27. I. 1416. njihov otac Nikola IV. dosmrtno darovao svojoj ženi Doroteji Gorjanski grad Ozalj zato što mu je ona posudila 20 000 forinta. Kako je Martin tu naveden kao posljednji od braće, može se pretpostaviti da je tada bio najmlađi Nikolin sin. U tome treba potražiti razjašnjenje što za očeva života o njemu nema podataka. Njegovo ime ponovno se spominje u pismu pape Eugena IV. od 22. IX. 1434. kojim oštro prekorava braću zbog toga što ne prihvaćaju novoga senjskog biskupa Ivana. Poč. 1435. nazočan je s ostalom braćom sastanku u Brinju, a potkraj travnja kralj Žigmund nalaže braći Frankapanima da knezu Nikoli Zrinskom vrate grad Slunj ili novac koji su uzajmili. Nakon smrti brata Ivana VI. st. pristaje uz starijeg brata Stjepana III (II) te braća, osim Nikole V. i Dujma IV, 29. VI. 1437. sklapaju savez s vojvodama Fridrikom (poslije car i kralj Fridrik III) i Albertom VI (poslije hrvatsko-ugarski kralj Albert) Habsburgovcima. Ženidbom s Jelenom, kćeri plemića Mučine od Lipovca, proširio je Martin vlast Frankapana na područje između Save i Kupe. God. 1439. kralj Albert darovao mu je sve dohotke gradova Lipovca i Okića, a žena Jelena 24. VIII. 1442. darovala je suprugu i njegovim potomcima baštinu svoga oca, gradove Lipovac, Jastrebarsko, Kostajnicu i Komogovinu. God. 1440. pristupio je knez Martin s bratom Stjepanom III (II) savezu cara Fridrika III. i grofova Celjskih. Iako je slijedio politiku brata Stjepana III (II), Martin je 1446. sklopio prijateljski savez sa slavonskim banom Fridrikom II. Celjskim i njegovim sinom Ulrikom II, a 1447. je u savezu s ugarskim gubernatorom Jánosom Hunyadijem, odlučnim protivnikom Celjskih. S Hunyadijem ratuje 1448. u Srbiji protiv Turaka. U bitki na Kosovu 18–20. X. 1448. od smrtne opasnosti spasio ga je sluga Mikša Ličković. Nakon Hunyadijeva poraza povukao se u domovinu te je 29. IX. boravio u Petrovaradinu s biskupom I. Vitezom od Sredne, palatinom L. Gorjanskim, knezom N. Iločkim, krbavskim knezom G. Kurjakovićem i knezom P. Zrinskim, gdje se dogovaralo o Hunyadijevu otkupu iz despotova zatočeništva u Smederevu. Međutim, obudovjeli se Martin oženio Dorotejom, unukom vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, udovicom kneza Ivana IV. Blagajskog, koja mu je donijela gradove Kozaru i Vrbas u Bosni. Pri podjeli obiteljskih dobara 1449. pripali su mu Okić, Starigrad, Novi, Bribir, Kotor, Bakar i Trsat. Knez Martin se tada obvezao da će sva svoja imanja (uključujući i ona koja je baštinio kao miraz svojih dviju supruga) ostaviti rođacima ako bi umro bez potomaka, budući da je tada bio bez djece. Tim posjedima uskoro je pridružio gradove Hreljin i Drivenik. Od pape Nikole V. tražio je dozvolu da može sagraditi samostan na Trsatu, što mu je papa bulom od 12. VII. 1453. odobrio. Pavlinskom samostanu sv. Nikole u Crikvenici potvrdio je ispravom izdanom 28. X. 1455. u Novom sve listine svojih pređa. God. 1462. utemeljio je u Novom pavlinski samostan sv. Marije, pa su ga suvremenici počeli nazivati Pobožnim. Te godine izabran je za protektora strelačkog, otočkog i koranskog bratstva u Pokuplju te 27. VI. bio nazočan sastanku braće, osim Ivana VII. ml., u Brinju kada su obnovili povlastice i međe gradu Senju iz vremena njihova oca Nikole IV. Potkraj ožujka 1464. nazočan je krunidbi kralja Matije u Budimu, a 5. IV. ustupio je kralju grad Krupu na Uni. Osim toga, Martin je odredio da nakon njegove smrti, protivno obiteljskom sporazumu iz 1449, gradovi Kostajnica, Steničnjak i Lipovac pripadnu kralju i kruni. Korvin je pak potvrdio knezu gradove Skrad, Bužim, Kladušu, Ostrovicu s kaštelima Gradac i Komogovina kao i spomenute gradove Kostajnicu, Steničnjak i Lipovac i druge posjede u Hrvatskoj i Bosni te naredio zagrebačkom Kaptolu da uvede kneza u navedene gradove koje mu je za prijašnjih smutnja bio oduzeo. God. 1466. bio je u sukobu s bratom Stjepanom III (II), a obiteljski spor riješio je kralj Matija ispravom od 23. VIII. u prilog Stjepana III (II) i njegova sina Bernardina Ozaljskog. Za Korvinova ratovanja u Češkoj 1469. u Hrvatsku su provalili Turci i zaprijetili posjedima Frankapana, pa je Martin tražio utočište i pomoć u Mlečana. Na to je reagirao kralj koji je protiv Frankapana poslao kapetana Blaža Podmanickog koji je u studenom 1469. provalio u grad Senj i zauzeo ga. Početkom 1470. knez Martin je još bio u Novom, ali se uskoro s bratom Dujmom IV. privremeno sklonio u Veneciju. U novoj razmirici među Frankapanima, Martina je na prijevaru zarobio sinovac Ivan VIII. Brinjski, sin brata mu Bartola IX, a iz zatočeništva ga je izbavio sluga Ivan Benvenjud iz Ostrošca koji je za Martinovo oslobođenje založio neke svoje posjede, među njima i grad Skrad, pa mu je knez 2. VII. 1471. za 4000 forinta zapisao grad Kostajnicu. Osim toga, morao je Martin ustupiti Bakar i Bribir. U to vrijeme on je namjeravao bratu Stjepanu III (II) i njegovu sinu Bernardinu Ozaljskom ostaviti gradove Trsat i Novi te najvjerojatnije Hreljin i Drivenik u Vinodolu, a oni su 20. VII. 1475. potvrdili sve Martinove darovnice franjevcima i pavlinima na Trsatu i u Novom. God. 1477. predao je kralju Matiji gradove obećane 1464, a 1479. brat Ivan VII. ml. zauzeo je Novi i Bribir, nakon čega je Martin na samrti baštinikom svojih posjeda odredio kralja Matiju koji je 1480. preuzeo Martinov dio Vinodola. Osim što je osnivao i pomagao samostane na svojim posjedima, dobio je od pape Nikole V. 1447. dozvolu da benediktinski samostan na Košljunu pretvori u franjevački. Drži se također da je osnovao hospitale u Modrušu, Senju i Trsatu. Nejasno je čime se zamjerio Crkvi, pa je bio kažnjen; pomišljalo se čak i na izopćenje. Papa Pavao III. dao je 1468. ovlast krčkom biskupu Nikoli III. Valentiniju i rapskom arhiprezbiteru da ga odriješe cenzure. Tek nakon toga stigli su bosanski franjevci na Trsat. Svojim djelom utjecao je na širenje marijanskoga kulta u Hrvata. Martin je pokopan u franjevačkoj crkvi sv. Marije na Trsatu koju je sam dao podignuti.